Intervju Izmjene radnog zakonodavstva u našem su kontekstu u pravilu razlog za strepnju radnica i radnika: njihova recentnija povijest uglavnom je povijest ograničavanja i gubljenja radničkih prava. U zadnjih petnaestak godina, ta prava se nalaze pod neprekidnim pritiskom zbog gotovo stalne krize, bilo da je riječ o globalnoj recesiji kasnih dvijetisućitih i njenih dugotrajnih odjeka, bilo da je riječ o recentnoj katastrofi pandemije, a potom i rata u Ukrajini – katastrofi čije najgore posljedice nismo još ni okusili.
Radni uvjeti u civilnom sektoru u tom smislu ne samo da prate šire negativne trendove, nego su jedna njihovih od najvećih žrtava, bivajući ujedno uvjetovanima i specifičnostima projektnog financiranja, koje predstavlja izazov za tipičnu regulaciju rada, kao i širim sistemskim problemima nacionalne politike prema civilnom društvu. U kulturnom sektoru, primjerice, ti se problemi ogledaju u rezovima, ali i destruktivnoj politici financiranja kulture, koja na nacionalnoj razini jasno ide na štetu nezavisne kulturne scene.
Kao što je opetovano rečeno, pandemijski je šok u prvi plan gurnuo sve faktore prekarnosti rada u civilnom društvu, s naglaskom na kulturu, čija je mogućnost provedbe programa i aktivnosti bila direktno pogođena. Otvorivši i neka šira pitanja regulacije rada koja se na specifičan način odnose na rad u organizacijama, poput rada na daljinu ili od kuće, pandemija je ujedno otvorila prostor za novu rundu intervencija u radno zakonodavstvo, a time i priliku da se niz njegovih aspekata – kako općih, tako onih važnih za civilno društvo – adekvatnije adresira.
Ili manje adekvatno. Ranije ovog je mjeseca u javno savjetovanje je pušten Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. U uvodnoj ocjeni stanja, Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kao predlagatelj navodi kako se potreba za intervencijama nametnula “imajući u vidu razvoj suvremenog tržišta rada, kojega je u značajnoj mjeri omogućila digitalizacija i automatizacija poslovnih procesa, kao i s tim vezane nove prakse koje podrazumijevaju sve fleksibilnije mogućnosti poslovanja i rada, a osobito nove oblike rada u području radnih odnosa”. Također se navodi kako je važeći opći zakonski okvir postao preuzak “uslijed demografskih promjena koje su izražene u posljednjem desetljeću, u vidu pada nataliteta te starenja stanovništva i pojačanih migracija, a time i nedostatka radne snage na tržištu rada”.
Premda navedeno sugerira kako nove izmjene dopune zakona iz 2014., nakon onih iz 2017., primarno reagiraju na neke pojave udaljene od civilnog sektora, poput platformskog rada, one se u nekoliko ključnih točaka temeljno odnose na rad u OCD-ovima. Tim smo se povodom za komentar obratili Lani Kučer, pravnici i članici Glavnog odbora Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista – SKUPA, kako bi nam razjasnila glavne reperkusije predloženih izmjena i dopuna Zakona o radu na radne uvjete u civilnom društvu.
Komentirajući opće odlike Nacrta, Kučer je istaknula kako je njime “Vlada nastavila smjer fleksibilizacije tržišta rada i izostalo je jačanje radničkih prava odnosno poboljšanje položaja radnica_ka. Povećavanjem opsega dodatnog rada te omogućavanjem osobama od 65 godina i više da nastave raditi, vlast želi svoje loše odluke u upravljanju i ekonomskom razvoju zemlje prelamati preko leđa radničke klase”. Konkretnije, Kučer navodi kako se “pod krinkom ‘pogodnosti’ rada od kuće i rada na daljinu (a posebno za one koji_e skrbe o članovima obitelji) uvode novi oblici rada koji imaju vrlo dvojbene učinke na mentalno zdravlje, zaštitu na radu i rodnu ravnopravnost”.
Kučer također upozorava na neadekvatno razlikovanje rada od kuće od rada na daljinu, budući da ugovaranje potonjeg za posljedicu ima “neplaćanja naknade troškova koje Zakon predviđa samo za rad od kuće”. Smatra kako će navedeno za posljedicu imati da će u praksi poslodavci svaki rad od kuće ugovarati kao rad na daljinu. Kučer nadalje ističe kako će ovakvo normiranje rada predstavljati problem za ionako podfinancirane organizacije civilnog sektora, za koje je izvjesno da ne raspolažu sredstvima za naknadu troškova rada od kuće. No ono će se također loše odraziti i na preopterećene radnice_ke, koje rad od kuće sustavno gura prema preopterećenju i burnoutu.
Što se projektnog rada kao centralnog problema civilnog sektora tiče, Kučer smatra kako se “ionako prekaran položaj naših radnica_ka koji proizlazi iz projektnog financiranja, predloženim izmjenama Zakona još se više produbljuje i legitimira”. Suprotno samohvali Vlade, koja tvrdi kako izmjenama ojačava položaj radnika_ca na određeno, Kučer napominje da će “radnice_i u udrugama biti izrazito pogođeni izmjenama koje izričito predviđaju i ozakonjuju projektni rad kao osnovu za ugovor na određeno”. Naime, Kučer upozorava da Nacrt uključuje “odredbe kojima se kao iznimka od ograničavanja trajanja rada na određeno na tri godine ili tri ugovora propisuje rad za potrebe dovršavanja projekta koji se financiraju iz fondova EU”.
Dakle, europski projekti kao poznati faktor otežavanja radnih uvjeta u polju, ponajviše zbog administrativnih opterećenja, ali i problema s provedbom, sada postaju i formalnim faktorom prekarizacije. Kučer smatra kako navedene intervencije “samo daju legitimitet da se radnice_ke u civilnom sektoru permanentno zadržava u nesigurnom i nepovoljnom položaju koji proizlazi iz rada na određeno, umjesto da se u udrugama zapošljava na neodređeno vrijeme i da se adekvatnim, sustavnim i održivim financiranjem omogući da udruge kao poslodavci poštuju radnopravne propise”. Proširujući njen sud, moglo bi se zaključiti kako Vlada, umjesto da kapacitira sektor da probleme nadilazi, naprosto legalizira neodržive strategije improvizacije koje su organizacije prisiljene koristiti da bi se s njima nosili.
Konačno, Kučer problematičnima i zabrinjavajućima smatra “izmjene kojima se poslodavcima omogućuje poslodavcima da, u slučaju prekida rada zbog ‘izvanrednih okolnosti’, koje pritom nisu u Zakonu taksativno navedene, jednostrano smanje plaću zaposlenika na 70%” te upozorava kako se time otvara prevelika mogućnost manipulacijama poslodavaca koji u radnim odnosima imaju znatno moćniju poziciju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
