Kritika U listopadu 2016. godine, beogradski kolektiv ŠKART u sklopu projekta Izvedba muzeja / Performing the museum održao je radionicu Re-konstrukcija slike s korisnicima Doma umirovljenika sv. Ana u Novom Zagrebu. Radionica se bavila opusom samoukog slikara Karla Sirovya, a odabrana djela – Audijencija i Dvije figure s klupe – MSU je nakratko posudio Domu umirovljenika. Razgovarajući i analizirajući djela, polaznice i polaznici predložili su vlastite interpretacije, koje su trenutno izložene u Muzeju suvremene umjetnosti.
Slične radionice ŠKART je prvi put provodio tijekom rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine. Cilj tog programa bilo je obrazovanje kroz umjetnost, odnosno kako umjetnost približiti ljudima, a na njemu je sudjelovalo desetak osoba različitih životnih dobi, među kojima i nekoliko umirovljenika. “Naš predlog je bio da zajedno analiziramo slike, da ih čitamo i potom rekonstruišemo, odnosno da svako predloži svoju verziju slike služeći se jednostavnim tehnikama i sredstvima. Kao završni proizvod svako je napravio malu scenu, malo lutkarsko pozorište, sa motivima odabranih slika, ali sa ličnom interpretacijom. Takvo rasčlanjivanje i rekonstruisanje slika smo nazvali demistifikacija umetnosti“, kaže Dorđe Balmazović, jedan od članova ŠKART-a.
Balmazović također tvrdi da svijet danas postaje konzervativniji no što je bio prije, a promjene idu na gore umjesto na bolje. “U jednom trenutku ideje modernizma i progresa su se udaljile od ljudi i danas deluju udaljenije nego pre 50 godina. Savremena umetnost sve više postaje elitna i sve udaljenija od ‘običnih’ ljudi, pa samim tim i starijih”. Isto se moglo zaključiti i u razgovoru s Cecilijom i Barbarom Lovrenčić, korisnicama Doma za starije koje su sudjelovale na radionicama. Osim sadržajno, starijim osobama je zbog teškoća u kretanju i fizički otežan pristup muzejima i kulturnim aktivnostima, zbog čega je jako važno da one na neki način “dođu k njima”. Osim što se nalazi u neposrednoj blizini MSU-a, suradnja s domom Sv. Ana vjerojatno je bila praktična i zbog njihovih drugih aktivnosti. Korisnici tamo imaju mogućnost sudjelovati u aktivnostima kao što su keramička radionica ili radionica modelarstva i maketarstva, a dom također ima svoj pjevački zbor koji održava jednotjedne probe i izvodi filmsku i drugu glazbu koje je bila popularna kad su članovi zbora bili mlađi.
Približavanje kulture osobama treće životne dobi aktivnost je kojom se pojedinačno bave određene organizacije. U sklopu projekta 55+ Montažstroj je održavao kazališne radionice s osobama starijim od 55 godina, a iz tih radionica nastala je istoimena, višestruko nagrađivana kazališno-dokumentarna predstava. Na festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine 2013. godine nastupao je Zbor pritužbi, zbor starijih građanki i građana koji je na melodije evergreena pjevao stihove kreirane od pritužbi i problema s kojima se starija populacija obično susreće. U Rijeci se dostupnošću kulturnih sadržaja svojim članovima bave različiti klubovi umirovljenika okupljeni pod imenom Penzići Rijeka, a oni su, prema riječima njihova koordinatora Petra Nikolića, “na sasvim zadovoljavajućoj razini”. Sve kulturne ustanove s kojima su htjeli uspostaviti suradnju izašle su im u susret s nižim cijenama ulaznica ili programima koji se odnose posebno na umirovljenike.
Nikolić ipak navodi kako je volja njihovih članova za takvim sadržajima većinom vrlo upitna. “U odnosu na broj umirovljenika u Rijeci (38 000), jako mali postotak posjećuje kulturne ustanove. Interes za iste je stalan, međutim nije velik. Mi imamo populaciju umirovljenika koji nam se redovito odazivaju na razne programe iz područja kulture, međutim, to je, čini se, zatvoren krug i jako mali postotak ukupnog broja članova”, ističe. Tu naravno ponovno dolazimo do početnog problema, odnosno kome su kulturni sadržaji uopće namijenjeni. Fokus djelovanja, prvenstveno edukacije, najčešće je okrenut mladima ili čak djeci, dok se ovu višestruko diskriminiranu skupinu najčešće zanemaruje. Balmazović je također naglasio kako je s djecom izuzetno važno raditi zato što je to ulaganje u budućnost, no rad sa starima je jednako važan jer je naša dužnost da, ako imamo mogućnosti, bar pokušamo olakšati im starost i učiniti je zanimljivom.
Sudionici radionica Re-konstrukcija slike u početku su bili skeptični, ali su se kasnije ohrabrili i slobodno iznosili tumačenje i svoje doživljaje slika. Balmazović kaže da nisu bili sigurni hoće li i kako ljudi prihvatiti njihove prijedloge, ali tijekom rada su se zainteresirali i njihov odnos počeo se razvijati, a broj sudionika do kraja radionice ostao je isti. Možda je najzanimljivija upravo političnost nastalih radova. Tumačenje slika povezali su s temama iz svoje svakodnevice, stvarima koje ih okružuju, a u njih su učitali i probleme radnica Kamenskog, probleme patrijarhalnog društva, neravnopravnosti žena, probleme opresije koju provodi crkva i slično.
Cecilija Lovrenčić rekla je da u početku nije znala što može od radionica očekivati i “da li je to baš za nju”, ali vratila se i ostala do kraja. Također smatra da bi takvih događaja trebalo biti više. Balzamović je istaknuo kako je tijekom rada gospođa Barbara rekla da nikad nije razmišljala o slikama. Ako bi joj se neka svidjela, stavila bi je na zid, ali sad prvi put razmišlja što je na njima i zašto. “To bi otprilike bila srž naše namere, da razmišljamo o slikama tokom rada. Umetnost, šta god da podrazumevamo pod tim pojmom (ima mnogo tumačenja), može da nam ulepša život i učini ga dostojanstvenijim. Za to nikada nije kasno”, zaključuje.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
