

U promjeni položaja žena u filmskoj industriji male, ali značajne pomake čine inicijative koje otvaraju temu nejednake distribucije financijskih sredstava i uvjeta rada.
Piše: Ivana Pejić
Prema recentnim istraživanjima koja ispituju zastupljenost žena u filmskoj industriji, prije svega u “zakulisnom” polju proizvodnje audiovizualnih djela, u prošloj godini žene su činile tek 20 posto ukupnog broja svih redatelja, scenarista, producenata, snimatelja i montažera, dok se filmovi u kojima je na tim pozicijama radilo deset ili više žena broje gotovo kao statistička greška, njih svega 1 posto. Iste godine među kandidatima za osvajanje vodećih nagrada struke nije bilo niti jednog filma kojeg je režirala žena, kao što niti jedna od njih nije nominirana za najbolju režiju. Ni izbor renomiranih festivala nije dramatično drugačiji – za natjecateljski program Venecijanskog filmskog festivala, baš kao i godinu ranije, odabran je samo jedan film čiju režiju potpisuje žena.
A u sustavnim rješenjima prednjači poslovično osviještena Švedska, koja je prije pet godina postala prva država koja redateljima i redateljicama dodjeljuje jednaku novčanu potporu. Rezultat je to napora Švedskog filmskog instituta, koji je pod vodstvom Anne Serner postao jedna od najvažnijih institucija u borbi za postizanje rodne ravnopravnosti u filmskoj industriji na razini čitave Europe. Značajni su u tom smislu iscrpni godišnji izvještaji – prvi objavljen 2017. pod naslovom “Pogled unatrag i kako dalje” (Looking Back and Moving Forward) dok se drugi, objavljen krajem 2018., fokusira na “Pitanje novca” (The Money Issue), odnosno, rodnu ravnopravnost u kontekstu raspodjele sredstava i uvjeta rada.
Rezultati istraživanja, očekivano, ukazuju na značajnu podzastupljenost redateljica u svim fazama proizvodnje i distribucije audiovizualnih djela. Rodna ravnopravnost relativno je dobra kod niskobudžetnih filmova, no čim se proračun poveća postotak uključenih žena rapidno opada, bilo da je riječ o redateljicama, scenaristicama, producenticama ili glumicama. Općenito govoreći, filmovi gdje muškarci vode glavnu riječ imaju veći proračun, bez obzira na to je li u pitanju dokumentarni ili igrani film, i bez obzira na funkciju koju muškarac ima u stvaralačkom procesu. Iako se financijska struktura filma razlikuje kod pojedinih proračunskih skupina, analiza ipak pokazuje određene ponavljajuće obrasce. Filmovi koje potpisuju muškarci uglavnom dobivaju više sredstava iz komercijalnih izvora, dok žene imaju znatno manji pristup velikim komercijalnim projektima, imaju manji produkcijski i promocijski budžet, a time i manje šanse za uspjeh u kino distribuciji.
U domaćim okvirima situacija je još i nešto gora, pa je osim podzastupljenosti redateljica (20 posto), prisutnost žena izrazito niska u tehničkim zanimanjima (primjerice, u domaćem je filmskog svijetu prisutno svega 3 posto snimateljica). S druge strane, daleko prednjačimo u kategorijama koje se smatraju tradicionalno ženskima, poput kostimografije koju u 94 posto slučajeva rade žene, dok im sektori u kojima je koncentrirano više moći i odlučivanja, a time i ugovorenih honorara, i dalje ostaju nedostižni. Ohrabruje tek podatak da nove generacije studentica na Akademiji dramske umjetnosti najveći interes pokazuju upravo za snimanje, pa ostaje nada da će se ova poražavajuća statistika u budućnosti promijeniti.
Ostaje za vidjeti i hoće li navedeni rezultati i pokrenute inicijative izazvati arbitre “dobrog ukusa” vodećih filmskih festivala, hoće li (u najvećem broju muški) selektori odustati od ideje da ravnopravna rodna zastupljenost rezultira izborom “inferiornih” ženskih filmova. “Ukus je subjektivan, ali brojevi nisu”, poručuju članice Europske ženske audiovizualne mreže i pozivaju otvaranje filmske industrije drugim pogledima i vizijama, koje gubimo ako nam ustrajno i dosljedno pokazuje svijet kroz pretežno bijeli, muški pogled.
Objavljeno