Tema U “apokaliptičnoj realnosti” koju posljednjih mjeseci živimo, u kojoj se svaki oblik kontakta s vanjskim svijetom pretvorio u moguću prijetnju od zaraze, stvarnost je počela sve više nalikovati scenama iz znanstveno-fantastičnih filmova. U novom svijetu zabrana i socijalnog distanciranja, pandemija je ugasila jedan od ključnih faktora suvremenog načina života: društvenu masu. Onu istu masu koju je u kasne sate tražio Čovjek svjetine (The Man of the Crowd) Edgara Allana Poea, kako bi u njoj pronašao utočište od nekontroliranog straha od samoće; onu masu koju je Baudelaireov, a zatim i Benjaminov flaneur susretao šećući ulicama metropole i izlažući se šoku koju izaziva neočekivan susret s nepoznatim; onu istu masu koja je ispunjavala kadrove filmova s početka 20. stoljeća, kao što su Metropolis Fritza Langa, Gomila (The Crowd) Kinga Vidora i Čovjek s filmskom kamerom (Man with a Movie Camera) Dzige Vertova.
Covid-19 izbrisao je svaki oblik gužve i gomile, pretvorivši ga u simbol potencijalne zaraze. Biti dio mase, izložiti se okupljanju, prema prevladavajućim narativima, potez je koji će dovesti u pitanje zdravlje i opstanak svakog pojedinca. Kako bismo se zaštitili, moramo se distancirati, jer jedino izolacija jamči zdravlje pojedinca. U takvom kontekstu svaki oblik javnog okupljanja, koji podrazumijeva neku vrstu kolektivne razmjene iskustva, postao je neprihvatljiv. Društvenost su zamijenile sveprisutne društvene mreže, a sadržaji poput izložbi, kazališnih predstava, konferencija, predavanja i sličnih, preko noći su mutirali u online dimenziju i postali svima dostupni.
U moru novih sadržaja, filmski medij na prvi pogled pretrpio je nezamjetnu tranziciju, uzmemo li u obzir da je era kućnog videa, VOD platformi i streaming servisa odavno osvojila pažnju gledatelja i postala jedna od tinjajućih prijetnji gledanju filmova na velikom platnu. Idilična koegzistencija art filmova, blockbustera i serija na digitalnim platformama godinama je osiguravala umjeren rast broja pretplatnika, dok je broj prodanih ulaznica za filmske projekcije polako, ali sigurno opadao. Online servisi buktali su sve bogatijom ponudom, a sve zahtjevniji suvremeni gledatelj postajao je sam svoj selektor i kreator filmskih maratona. Takav scenarij, u kojem gledanje filma prelazi u generičko i fragmentirano medijsko iskustvo, u nekoliko nas je navrata potaknulo da se priupitamo: postoji li zaista razlika između iskustva gledanja filma na kućnom TV ekranu, prijenosnom računalu ili pametnom telefonu i onoga u kino dvorani, okruženog drugim gledateljima?
Sve do danas, kina, kinoteke i filmski festivali funkcionirali su kao posljednji obrambeni zidovi kino-kulture, jedinstveni prostori u kojima sudjelovanje u filmskoj projekciji, u mraku poluprazne ili prepune dvorane, i dalje predstavlja specifično iskustvo. Na tom tragu talijanski teoretičar Francesco Casetti, u nekoliko pisanih doprinosa, govori o sposobnosti filmskog medija u stvaranju kolektivnih rituala. Nakon faze iščekivanja, koja prethodi samom odlasku u kino, gledatelj u prostoru kinodvorane postaje dio publike koja zajedničkim gledanjem filma daje oblik nekoj vrsti rituala. “Odlazak u kino podrazumijeva niz uhodanih radnji, ali i društvenih spoznaja, dok ritual zahtjeva fizičku i psihičku posvećenost obredu. Kao i za sudionika u obredu, iskustvo gledanja filma u mraku kinodvorane, svakoga puta iznova je jedinstveno… Okruženi manjom ili većom skupinom pojedinaca, gledanje filma predstavlja i socijalni čin, utemeljen na susretu, gdje društvena masa uhodanim reakcijama kolektivno reagira na podražaje s ekrane.”
Ukoliko je prije pandemije koronavirusa gledanje filma nalikovalo kolektivnom društvenom ritualu, zatvaranje kinodvorana, osim snažnog financijskog udarca, pretvorilo se u neizvjestan izazov za budućnost kino-kulture diljem svijeta. Ubrzo nakon proglašenja pandemije, produkcijske i distribucijske kuće, kao i manja nezavisna kina, prilagodila su se novonastaloj situaciji i predala monopolu online kulture. Pretplatnički servis i online časopis MUBI sklapanjem ugovora s kinima omogućio je 90-dnevno besplatno korištenje platforme, inače poznate po istančanoj ponudi filmskih klasika kao i suvremenih remek djela. Distributeri poput Kina Lorber, Film Movementa, Greenwich Entertainmenta i Oscilloscopea, već u posjedu vlastitih streaming platformi, pokrenuli su tzv. “virtualna kina” u kojima pretplatnici mogu pogledati premijeru restauriranih klasika ili novijih produkcija po niskoj cijeni. Kino Lorber je primjerice pokrenuo inicijativu pod nazivom Kino Marquee i nezavisnim kinima omogućio da premijernim prikazivanjem novih naslova, u virtualnim dvoranama, nastave održavati prihode, kao i odnos s vlastitom publikom.
Samo mjesec dana prije početka pandemije, u Hrvatskoj je zaživjela besplatna platforma Croatian film s ciljem promoviranja profesionalnog kratkometražnog filma, a njezin instantan uspjeh, motivirao je UO Zagreb Film Festivala da pokrene i platformu – Kino Europa Online. Manje produkcijske kuće, poput Bonobostudia, Restarta, Blank inkubatora, Factuma i drugih, u trenutku kada su na snazi bile najstrože epidemiološke mjere svoje su filmove publici nudili besplatno. Pojedina kina u Hrvatskoj učinila su dodatan iskorak kako bi zadovoljila apetite najzahtjevnije publike, pa je primjerice kino Tuškanac, u skladu sa svojom kinotečnom politikom, pokrenulo iscrpnu online retrospektivu posvećenu autorskom filmu. U tom kontekstu valja istaknuti i inicijativu Kina Mediteran, poznatu prije svega kao projekt revitalizacije kina u Dalmaciji, koja je pokrenula live kino, odnosno streaming servis, čiji raspored projekcija u određenom terminu nastoji simulirati dojam jedinstvene kino projekcije.
Dva mjeseca nakon izolacije i postepenog popuštanja mjera, želja za društvenim okupljanjima ponovno je zaživjela, o čemu svjedoče i inicijative poput drive-in kina. Iako u skladu s mjerama distanciranja, ovaj američki trend možda se mogao smatrati atraktivnim u vrijeme rockabilly kulture i kabrioleta sa spuštenim krovovima. Međutim, gledanje filmova kroz zamazana stakla, sa zvukom koji dopire s radio postaje, teško će zamijeniti autentični doživljaj kinodovorane, a još teže zadovoljiti onog razmaženog gledatelja sada već istančanog ukusa, koji je posljednjih mjeseci, ako ne i godina, naučio spretno plivati u moru streaming ponuda. Tog istog gledatelja kupili su pretplatnički servisi, koji su odavno shvatili da ono što privlači pretplatnike jest ekskluzivnost ponude, tj. mogućnost da pojedini naslov mogu pronaći isključivo na Netflixu ili HBO-u, MUBI-ju ili Criterion Channelu, itd.
Iako je vremenski razmak unutar kojeg filmovi nakon svjetske premijere dospijevaju u vode streaming servisa postao sve kraći, filmski festivali čak i u digitalno doba zadržali su status jedinstvenih događanja. Osim što recepcija filma od strane kritike i publike utječe na njegov plasman na tržištu, festivali su danas ključna poprišta međunarodnih susreta, razmjene znanja, sklapanja budućih suradnji i kreiranja mikro zajednica. Proglašenjem pandemije zaustavljena je kompletna festivalska sezona koja započinje u rano proljeće, čime je dovedeno u pitanje ne samo prikazivanje filmova u konkurenciji, već i čitav niz popratnih događanja koja čine identitet festivala. U Hrvatskoj je još početkom ožujka odgođen Zagrebdox, dok se program usavršavanja za filmske profesionalce, Zagrebdox PRO, uspješno održao u online formatu. Neizvjesnu sudbinu imaju i Animafest, kao i Festival Mediteranskog filma, dok su oni predviđeni za srpanj poput Pule i Motovun film festivala za sada potvrđeni. Ono što ostaje upitno jest kako će se ponašati publika nakon ponovno odobrenih okupljanja. Hoćemo li u gledalištima na otvorenom morati sjediti na udaljenosti jedni od drugih od nekoliko metara, ili ćemo jednostavno zaboraviti na dva mjeseca potpune izolacije zbog prijeteće zaraze, i prepustiti se stajanju u redovima za kupnju ulaznica?
Međunarodni festivali nalaze se u sličnom problemu. Cannes je nakon brojnih odgađanja na razočarenje čitave filmske industrije otkazao službeni program, kao i mogućnost da se prestižni paralelni programi poput Tjedna kritike i Quinzaine des réalisateurs, održe online. Jedini dio festivala koji će se održati virtualno jest sajam Marché du Film, kako bi profesionalcima kroz specijalna projekcije i networking aplikacije Match&Meet olakšao mogućnost sklapanja partnerstva, financiranja projekata i slično. Nešto manji, ali jednako značajni festivali poput švicarskog Vision du Réela prilagodili su čitav natjecateljski program virtualnom izdanju. Uz podršku platforme Festival Scope, u limitiranom vremenskom periodu od dva tjedna publika je mogla pogledati filmove u konkurenciji. Zahvaljujući ograničenom broju “virtualnih sjedala”, koji je odgovarao 500 slobodnih mjesta u kinodvorani, premijere filmova nisu prerasle u neograničenu opciju koju inače nudi streaming.
Iako uspješna, takva rješenja nisu trajna, a prema mišljenju mnogih distributera predstavljaju ozbiljnu prijetnju od zasićenja festivalskog tržišta. No, ukoliko se svijet na jesen bude morao suočavati s povratkom virusa, a zatim i s ponovnim uvođenjem restriktivnih mjera, prilagođavanje online formatima pokazat će se neizbježnim. Veliki izazov očekuje kina, kao i festivale u 2021. godini jer nakon niza blokiranih produkcija i nezavršenih projekata pitanje je koje ćemo premijere filmova moći očekivati. Sigurno je samo da je ubrzano širenje pandemije natjeralo sve da ubrzano reagiraju i prilagode se online mogućnostima. Time je i sve izvjesnije da ćemo doživljaj velikog iščekivanja i iskustvo kolektivnog uživanja u filmu – bilo da je riječ o festivalskoj premijeri ili projekciji u redovnoj kino distribuciji – u post-koroniziranom svijetu limitiranih kretanja pratiti samo iz fotelja.
ObjavljenoObjavljeno
