Blic Početkom travnja u Booksi je otvorena nova sezona ciklusa tribina O čemu govorimo kada govorimo u seksizmu koje provodi i moderira književnica Ivana Bodrožić pod okriljem Hrvatskoga društva pisaca. Referirajući se na poznatu seriju dječjih slikovnica, tribine su dosad “pratile” naslovnu junakinju Maju u crkvi, redakciji, saboru i drugim mjestima, te tako kroz rodnu perspektivu problematizirale širok spektar društvenih tema. Stoga je došao red i na Maju na modnoj pisti, odnosno da se uhvatimo u koštac s položajem žene u modnom svijetu – od zastupljenosti žena u modnoj industriji, love-hate odnosa žena i mode do mogućnosti aktivacije žena u održivoj modi.
Svoja promišljanja o ovim i drugim temama vezanim uz odnos mode i žena, podijelile su dvije modne dizajnerice i osnivačice vlastitih brendova, Ognjenka Ogi Antunac i Nataša Mihaljčišin te stilist i modni direktor modnog časopisa Vogue Adria, Petar Trbović.
Na modu se nerijetko gleda podozrivo – kao na beznačajnu, zgubidansku razonodu rezerviranu gotovo isključivo za žene, prema kojima je u najvećoj mjeri i usmjerena. Taj suženi pogled na modu Bodrožić je odmah u svom uvodnom razlaganju na neki način razbila, sažeto predočivši kompleksnost mode i njenih aspekata. Spomenuvši dug put od korzeta do mini-suknje, zaključila je kako i preko samog načina odijevanja možemo razmatrati položaj žena u društvu. Također je istaknula kako žene, iako čine većinski postotak radne snage u modnoj industriji, ne zauzimaju velik broj vodećih pozicija. Kao primjer je navela i činjenicu da je tek sedam žena na čelu nekog od 50 prestižnih svjetskih brendova i da se najčešće radi o nasljednicama modnih carstava. Moguće je da se radi i o većem broju, ali svakako treba naglasiti da većina modne industrije počiva na ženama (čak 80% tekstilne industrije čine žene), dok su na izvršnim i/li vodećim funkcijama u industriji u znatno slabijem broju. Iako 85% diplomskih radova s prestižnih modnih škola potpisuju žene, manje je žena na pozicijama izvršnih direktorica u modnoj, nego u zrakoplovnoj ili financijskoj industriji.
Nataša Mihaljčišin istaknula je kako se u hrvatskom kontekstu može govoriti jedino o modnoj sceni, a ne sustavu budući da nemamo toliko razvijenu modnu industriju.
Na pitanje o diskriminaciji u modnom svijetu, Ogi Antunac je najprije podijelila svoje iskustvo kada je u društvu svog poslovnog partnera posjetila šivaću radionu. U radioni je bilo 20-ak žena, a vlasnik je bio muškarac, koji se tijekom sastanka isključivo obraćao njezinom poslovnom partneru. Antunac je zaključila kako najviše diskriminacije ima unutar proizvodnih procesa modne industrije. Nato je Trbović ustvrdio da je neravnopravnost žena u modnom sustavu odraz njihove neravnopravnosti općenito u društvu.
Prema Trboviću, kreativni dio modne industrije u velikoj se mjeri oslanja se na rad i vizije gay muškaraca koji su u društvu, kao i žene, vrlo često izloženi diskriminaciji. Izjavio je kako će se heteronormativni muškarac na vodećoj poziciji jednako diskriminatorno ponijeti prema dizajnerici i gay dizajneru. U kontekstu ženskog napredovanja i zauzimanja važnih pozicija u modnom svijetu, Trbović je izrazio optimizam zaključivši da će u modi ipak brže i lakše doći do pozitivnih promjena. Zasad statistika ne ide u prilog toj izjavi.
Mihaljčišin se tijekom razmatranja osvrnula i na estetiku današnjice, koja također reflektira modne diktate, ali i pritisak koje društvo stavlja na leđa žena:
“Mislim da je najveći poraz koji mi kao feministice možemo sebi priznati da imamo milijune mladih djevojaka koje izgledaju isto, koje rade estetske intervencije. Zašto te djevojke rade te estetske intervencije, o čemu se tu radi? Kako žensko tijelo funkcionira danas, jesmo se mi maknule od svog tijela, jesmo mi svoj identitet ikad uspjele odvojiti od svoje tjelesnosti? To su pitanja na kojima se prelama položaj žene danas. A moda to na neki način idealno reprezentira. Moda može senzibilizirati kao rijetko koji drugi medij.”
Po pitanju održivosti mode, gosti tribine su se uglavnom usuglasili kako je riječ o tzv. kozmetičkim promjenama koje ne zahvaćaju suštinski problem koliko bi zaista trebale.
Mihaljčišin je istaknula da je održiva moda zapravo oksimoron, jer je u srži mode stalna potreba za novim. Smatra kako sama modna industrija ne može ponuditi rješenje, jer su pretjerana proizvodnja i potrošnja posljedice kapitalističkog sustava. Istaknula je važnost strukturnih promjena te spomenula lokalizaciju proizvodnje kao mogući dio rješenja problema. Bodrožić je napomenula da strukturnim promjenama svakako treba prethoditi promjena stanja svijesti, dok je Antunac naglasila da je pitanje održivosti pitanje budućnosti te prava promjena kreće na mikronivou. Ipak, svjesna je da održiva moda zbog svoje cijene nije dostupna mnogima i da zbog toga potrošači odabiru kupnju u modnim lancima masovne proizvodnje. Bodrožić je na kraju istaknula da bismo ipak trebali razviti “svijest da mnogo malih zadovoljstava rezultira jednim velikim problemom, koji će nam se kao bumerang vratiti u lice”.
Koliko je moda slojevita i na koje sve načine utječe na nas, odlično pokazuje i kampanja Da njeno ponovo bude njeno srpskog Autonomnog ženskog centra, u čijem je središtu crvena torba s kojom su se fotografirale brojne poznate žene iz javnoga života Srbije. Glavni cilj kampanje je prikupljanje novčanih sredstava za hitnu podršku ženama žrtvama nasilja. Ideja za kampanju koja estetski podsjeća na modne editoriale, nastala je prema izjavi žene koja je preživjela nasilje: “Ceo život sam želela da imam crvenu tašnu i kupila sam crvenu tašnu.” Crvena torba je tako postala simbol novog života, oslobođenja od nasilnika i preuzimanja kontrole nad vlastitim životom.
Priuštiti si malo zadovoljstvo emocionalna je potreba svakoga čovjeka. Moda je neosporan dio naše svakodnevice; bilo da je u svojoj bazičnoj funkciji ili da uz pomoć nje izražavamo vlastiti identitet i osobnost. Modi se utječemo kada nas nešto tišti, preko nje izražavamo svoje stavove te zahvaljujući njoj osvajamo prostore koji su nam nekoć bili nedostupni. Posvećeni odnos prema stvarima koje nosimo, trebamo krenuti zrcaliti i na stvari koje nas okružuju.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
