Kritika U godini obilježenoj nizom otkazivanja i odgađanja kulturnih događanja, samo su se rijetki organizatori filmskih festivala, u Hrvatskoj kao i u ostatku svijeta, odlučili oduprijeti online rješenjima i pozvati publiku na distancirano, ali i dalje kolektivno iskustvo gledanja filmova u kinodvorani. Iako nije riječ o festivalu, već o selekciji europskih i domaćih kratkometražnih ostvarenja koja su već doživjela svoje premijere i osvojila brojne nagrade, Maraton kratkometražnih filmova jedna je od manifestacija kojom u 2020. godini slavimo kratkometražnu formu, ali i iskustvo gledanja filma na velikom platnu. Na najkraći dan u godini, 21. prosinca, u organizaciji Hrvatskog audiovizualnog centra i Kino Mreže, u nezavisnim kinima diljem Hrvatske publika je imala priliku pogledati 19 kratkih filmova, podijeljena u tri programska bloka (Mali europski maratonci te Hrvatski maratonci 1 i 2), a među njima i tri recentna i nagrađivana filma domaćih autorica i autora.
Preispitivanjem izmijenjenih uvjeta života, ljudskog ponašanja i općenito vlastitog poimanje slobode i javnog prostora koji nam je donijela pandemijska i potresna 2020. bavi se Sunčica Ana Veldić u filmu Osoba, koji nastaje kao tehnička vježba prilikom isprobavanja tonske opreme. “Svaku sam večer u Tisnom, za vrijeme trajanja karantene u obližnjem mjestu Murteru, radila probne snimke. Obično bih stavila kameru na neku dobru poziciju i s različitih bi udaljenosti od kamere snimala svoj glas. Kako sam zbog te vježbe stalno nešto govorila, tako sam zapravo bila dobro pripremljena za dokumentarnu priliku koja se iznenada pojavila u kadru.” Ovim riječima redateljica u uvodnim minutama filma opisuje okolnosti njegova nastanka. Početni kadrovi prikazuju nam urušavanje betonskih blokova, dimnjaka, a odmah zatim redateljičine roditelje koji preplašeno smišljaju kako napustiti Zagreb nakon razornog potresa. Nakon postapokaliptičnih prizora radnja se premješta u Tisno gdje autorica odlučuje provesti vrijeme snimajući mirnu atmosferu mjesta. Iako je do ovog trenutka film strukturiran kao suviše deskriptivan making off, nizanjem dinamičnih kadrova snimljenih kamerom iz ruke, još za vrijeme podrhtavanja tla ili pak u trenucima suočavanja s policijom na prelasku u drugu županiju, redateljica uspješno prikazuje hektičnost situacije, u vidljivom kontrastu s onom koja slijedi.
Dokumentarna prilika, kako ju sama naziva, pojavljuje se iznenada kada obična prolaznica, vjerojatno stanovnica mjesta Tisno, jednog poslijepodneva ušeta u vidno polje autorice. Smještena s druge strane kamere, redateljica odlučuje pratiti njezino kretanje uvalom i upustiti se u ulogu komentatora koji u voice-overu opisuje njezina kretanja, navodeći gledatelja na mogući razvoj događaja. S maskom na licu i zaštitnim rukavicama na rukama, Osoba nepoznatog identiteta većinu je vremena nesvjesna pogleda koji je prati kroz objektiv kamere. Duhoviti komentari redateljice, o opreznosti zbog koronavirusa, kao i uvećanja kamere kojima ne ispušta iz vidokruga Osobu dok provodi vrijeme uz obalu, savršeno ilustriraju način poimanja stvarnosti koja nas je okruživala tijekom pandemije.
Iako je na prvi pogled riječ o sasvim uobičajenom prizoru, koji u normalnim uvjetima ne zaslužuje posebnu pažnju, svojim voajerističkim pogledom Veldić je naizgled svakodnevnu situaciju pretvorila u zanimljiv događaj ispunjen ironijom i začudnošću. Mlada redateljica, od nedavno magistrica dokumentarne režiji, a već nekoliko godina jedna od zanimljivijih autorskih osobnosti Kinokluba Zagreb, publici je poznata po dokumentarnim i eksperimentalnim radovima poput Hrvatska djevica (2015), Festivalski turizam (2016), White Trash (2017) i Precijenjena dramaturgija (2017).
Slično kao Veldić, i redatelj Igor Bezinović od početka svog bavljenja filmom kratkometražnu formu doživljava gotovo kao produženo iskustvo promatranja stvarnosti pa tako pored poznatih dugometražnih radova, Blokade (2012) i Kratkog izleta (2017), njegovu filmografiju čini iznimno bogat i raznolik spektar kratkih ili vrlo kratkih filmova. Oni variraju od televizijskih dokumentaraca, skečeva do spotova i razglednica, što upućuje da snimanje kratkih filmova nerijetko prelazi u svakodnevnu aktivnost, kojoj pristupa bez prevelikih ambicija i očekivanja. Posljednji film Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio, koji potpisuje zajedno s animatoricom Ivanom Pipal, ubraja se među hibridnije projekte, a u njemu se domišljato isprepliću elementi animiranog, dokumentarnog i igranog filma.
Pokušaj razlikovanja karakteristika triju rodova koje autori primjenjuju sasvim je suvišan jer se oni vješto prožimaju na razini režije i scenarija već od prvih minuta filma, obuzimajući gledatelja lakoćom pripovijedanja i duhovitošću glavnog lika. Mikrokazeta u potpunosti opravdava vlastiti opis hommagea ljudskoj mašti i slučajnosti te se poigrava s različitim elementima koji doprinose procesu stvaranja fiktivne priče. Odbačena mikrokazeta, koju turist Zoki (Đorđe Branković) pronalazi lutajući odlagalištem smeća na otoku Lošinju u potrazi za najljepšim pogledom na Jadranu, osnovni je generator mogućih narativa koje glavni junak počinje zamišljati. Na etiketi mikrokazete Sony na engleskom jeziku piše: “Dom je tamo gdje je srce. S ljubavlju, Petra. Washington, 1995.”, što glavnog lika potiče na pokušaj rekonstruiranja porijekla predmeta, njegova sadržaja, kao na koncu i na zamišljanje vlasnika kojemu je pripadao. Petra bi istovremeno mogla biti i osoba koja živi u Washingtonu, kao i grad u Jordanu, a sama činjenica da je pronašao mikrokazetu i da se baš toga dana zatekao na odlagalištu otpada također je rezultat niza koincidencija.
Kroz čitav film slijedimo Zokijev protok misli, kao i brojne duhovite digresije koje pridonose širenju konteksta priče. Glavni lik na trenutke će nas podsjetiti na glumačku i redateljsku ikonu talijanske kinematografije, Nannija Morettija, koji u brojnim svojim filmovima poput Dragi dnevniče (Caro diario, 1993) ili April (Aprile, 1998) u voice-overu komentira vlastitu svakodnevicu te se osvrće na probleme iz osobnog života. Animacija u filmu Mikrokazeta također ima značajnu ulogu. Na tragu filmskih svjetova Jana Švankmajera predmeti na smetlištu doimaju se na granici nestvarnog i opipljivo zbiljskog, a kombiniranjem tehnika kolaža i stop animacije oni djelomično oživljavaju, kreću se i migolje, potencirajući fiktivnu odrednicu filma.
Odlagalište otpada jedina je “stvarna” (ne imaginativna) lokacija na filmu na kojoj glavni lik zamišlja mogući razvoj priče. Ono je ujedno i mjesto neuobičajenih susreta, gdje se gotovo iz vedra neba pojavljuju “slučajni” prolaznici, poput gospodina kineskog porijekla koji Zokiju poklanja magnetofon zahvaljujući kojem uspijeva poslušati sadržaj mikrokazete i otkriti više informacija o Petri i njezinom porijeklu. Na istom odlagalištu smeća Zoki će nastaviti zamišljati njihov mogući susret i nastavak sretne ljubavne priče. Pričom o mikrokazeti, malom komadiću tehnološke povijesti, autori nam ukazuju na mnogobrojne narativne potencijale filmskog medija, ujedno nas pozivajući da sami preispitamo istinitost priče koja je pred nama.
U sklopu Maratona predstavljen je i splitski redatelj Josip Lukić s filmom Južno voće (2019), kojeg među brojnim nagradama krasi i posebno priznanje programa Kockice, prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. Nakon dokumentarnih filmova u kojima beskompromisno iskrenim pristupom raspliće povijest obiteljskih odnosa (Majči, 2018) ili pak secira njihovu unutrašnju dinamiku (Doplovit će Rex, 2019), Lukić se 2019. godine vraća kratkometražnom igranom filmu. Pritom u Južnom voću redatelj ne odstupa od njemu bliske obiteljske tematike, a istančanom i odmjerenom režijom uvodi nas u svijet glavnog lika, ispunjen frustracijom i razočaranjima.
Film o jednom danu u životu mladog Šimuna (Paško Vukasinović) započinje kadrom u kojem u hladovini uz more izvodi iscrpljujuću jutarnju vježbu sklekova s jednom rukom, dok s drugom preslaže role toaletnog papira. Nakon toga vrijeme provodi s majkom (Snježana Sinovčić) na plaži, u pauzi od njezina bolničkog liječenja, a zatim sa sestrom (Lana Barić), koja kao i protagonistkinja filma Doplovit će Rex osigurava egzistenciju vlastitoj obitelji radeći na kruzeru inozemne kompanije. Njihov naizgled opušten razgovor o sestrinom ljubavnom odnosu s oženjenim muškarcem, uskoro narušava rasprava izazvana prebacivanjem odgovornosti o (ne)brizi prema majci. Nakon toga Šimun odlazi na autobusni kolodvor gdje dočekuje djevojku (Tihana Lazović) koja mu dolazi u posjet. No i ovaj susret od početka prate nesuglasice i tenzije sve do kulminacije u sceni žestokog seksualnog odnosa na stijenama plaže. Napetost koja prati glavnog lika tijekom dana, duhovito podcrtana početnom scenom vježbanja sklekova, rezultat je interakcije s njemu bliskim ženama, a obilježavaju je različiti oblici agresije, koji variraju od pasivne do verbalne, pa čak i one fizičke. Majčinska figura kao pokretač obiteljskih dinamika naslijeđena je iz prethodnih Lukićevih filmova, jednako kao i problematičan odnos prema ženskoj seksualnosti, kojim pod izlikom afirmacije, autor upućuje jasnu kritiku konzervativnom mentalitetu.
Autorski rukopis talentiranog splitskog redatelja vidljiv je prije svega u kompoziciji kadrova, ali i u ponavljanju motiva iz prethodnih filmova. Primjerice scene u kojima Šimun razgovara s majkom u kafiću na plaži ili sa sestrom na balkonu njezina stana, vrlo očito podsjećaju na razgovore između redatelja i njegove majke u hvaljenom dokumentarcu Majči. Pritom, kako bi postigao prirodnost i uvjerljivost svojstvenu njegovim opservacijskim radovima, Lukić se koristi diskretnim srednjim planom, dok u pozadini vidimo panoramu grada, ili u prvom slučaju brod Jadrolinije dok polako uplovljava u luku. Urbani pejzaž Splita još jedno je prepoznatljivo obilježje njegovog redateljskog potpisa. Kupalište na Bačvicama – gdje se odvija posljednja scena noćnog “picigina”, park šuma Marijan, autobusni kolodvor prepun turista, kao i modernistički dijelovi grada koji se naziru u daljini, zajedno tvore kulisu Šimunovih stanja pridonoseći ritmičnom, napetom i intenzivnom iskustvu gledanja. Split u ljetnim mjesecima, sa svojim ugašenim bojama i bučnim prometom, majstorski uokviren kamerom Marinka Marinkića, postaje razglednica egzistencijalnog kaosa u kojem se mladi pojedinac mora snalaziti ne bi li zadovoljio tuđe potrebe i održao uravnotežen odnos s bliskim osobama.
Premda kratkometražni film uvijek podrazumijeva sažimanje niza filmskih postupaka, s ciljem izražavanja osnovne ideje autora u kraćoj formi, svojom zadivljujućom umjetničkom vještinom Josip Lukić još jednom je dokazao da njegovi studentski filmovi u potpunosti nadilaze kategoriju obične vježbe, a kod publike stvaraju osjećaj i užitak jednak gledanju dugometražnog filma. Osmi Maraton kratkometražnih filmova uz to nas je podsjetio na bogatstvo kratkometražne produkcije koja u Hrvatskoj nastavlja rasti iz godine u godinu, ali i na važnost jačanja pojedinačnih festivalskih scena, zahvaljujući kojima studentski i profesionalni filmovi dobivaju sve ravnopravniji tretman i promociju.
ObjavljenoObjavljeno
