Blic Poznato je kako se nezavisna kulturna scena nerijetko suočava s različitim izazovima, dok pokušava opstati i nastaviti sa stvaranjem i promicanjem inovativnih, eksperimentalnih i angažiranih kulturnih praksi. U tom kontekstu pitanje prostornih resursa predstavlja jedan od njezinih najsloženijih problema.
U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.
Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.
Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:
“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”
Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.
“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.
Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.
“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.
Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.
Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”
U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.
U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.
Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.
Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.
Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.
Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika.
Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.”
Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova.
Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi.
Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.
Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.
ObjavljenoObjavljeno
