OKC Abrašević je mostarska organizacija smještena u prostoru nekadašnjeg istoimenog radničkog kulturno-umjetničkog društva, koja predstavlja jedan od najvažnijih centara nezavisne kulture u Bosni i Hercegovini. U okviru OKC-a već se dva desetljeća organiziraju razni programi i aktivnosti, kao što su radionice, koncerti, izložbe, predavanja, filmske projekcije i druge manifestacije, sve kako bi se izgradio prostor za kreativnost, solidarnost i razvoj participacije u civilnom društvu među mladima u Mostaru i šire.
Monika Bazina i Boris Filipić iz OKC Abrašević krajem rujna gostovali su na javnom razgovoru Putevima slobode: kako su prostori nezavisne kulture krčili put razvoju i suradnji, koji je u Pogonu Jedinstvo organizirala Operacija Grad. Tom smo prilikom s njima pričali o povijesti OKC-a, društvenom angažmanu, zagovaračkom radu, programima koje provode, samom prostoru i planovima za budućnost.
Za početak, možete li mi ispričati u kako dolazi do osnivanja OKC Abrašević? Tko ga osniva i u kakvom društvenom kontekstu?
Boris: Ono što će kasnije postati OKC Abrašević je 2003. godine u suštini ruina. Nekada je u tom prostoru djelovalo Radničko kulturno društvo Abrašević, osnovano još 1926. godine. Međutim, tijekom ratova devedesetih taj prostor je u potpunosti uništen. U poslijeratnom razdoblju mladi nisu imali baš puno prostora za sebe, za svoj rad, za kreativno izražavanje, zbog čega se udružuje nekoliko različitih omladinskih inicijativa i kreću u borbu za osvajanje prostora. Lokalne vlasti prostor su bile namijenile za lutkarsko kazalište, no zahvaljujući razumijevanju koje uspostavljeno između omladinaca, mnogih umjetničkih inicijativa, kao i starog članstva RKUD-a Abrašević, članstvo se spaja i u suštini nastaje nova organizacija OKC Abrašević, koja postaje idejni i pravni sljednik nekadašnjeg RKUD-a.
Znači OKC Abrašević ima i vlasništvo nad prostorom?
Boris: Da, to je specifičan slučaj da je jedna nevladina organizacija uspjela naslijediti tako ogroman prostor.
Odakle uopće dolazi naziv Abrašević?
Boris: Kosta Abrašević je bio mladi proleterski pjesnik s kraja 19. stoljeća koji je umro vrlo mlad. No njegova je lirika nadahnula radnički pokret diljem prostora Jugoslavije. Početkom 20. vijeka nastaju različita kulturna udruženja i inicijative okupljene oko radništva ili grupacija koje su imale slične ideje, tako da su ta njegova lirika – iako se nije uspjela razviti do kraja zato što je preminuo vrlo mlad – taj njegov internacionalizam i borba za radništvo inspirirali brojne grupacije da pokrenu ne samo kulturne institucije nego i škole s njegovim imenom. Jedna od tih institucija je i mostarski Abrašević – s time da je mostarski imao spomenuti prefiks RKUD jer je direktno proizašao iz radničkog pokreta.
Možete li ukratko predstaviti središnje programe i aktivnosti koje provodite?
Monika: Trenutno smo najviše fokusirani na ovogodišnju proslavu 20 godina Abraševića. Tako da nastojimo okupiti sve one prijatelje i ljude koji su rasli i stasali u Abraševiću i s Abraševićem. Dok je prostor OKC-a još bio ruševina oni su bili tu i podizali Abrašević. Osim programa vezanog za godišnjicu provodimo i druge programske linije. Posebno bi istaknula edukativni program Mostovi Hercegovine koji je sad u trećem ciklusu. Nažalost nisam bila uključena u prva dva, ali je u trenutnom ciklusu naglasak na kršu, na davanju novog ruha kršu. Inače krš u ljudima pobuđuje loše konotacije pa kroz umjetnost i holistički pristup želimo dati novi vid krša.
Boris: Tu je sad niz nekih malih programskih cjelina koje uglavnom funkcioniraju u kontekstu umjetničke i muzičke scene, neformalne edukacije i medijske produkcije. To su tri segmenta koja najviše razvijamo. Da se vratim kratko na obljetnicu, okupljamo muzičare i umjetnike koji su kroz 20 godina bili povezani s OKC-om, neki od njih su imali prve nastupe kod nas – recimo, Damir Imamović je snimio svoj live album kod nas, Live in Abrašević, koji ga je i pogurao na sceni sevdaha. Osim toga, trudimo se okupljati alternativna gibanja i nezavisnu kulturu iz Mostara i šire. Značajno nam je da se kroz različite programe i projekte povezujemo sa sličnim organizacijama ili medijskim kućama iz regiona.
Uz umjetničke inicijative i neformalne edukacije spomenuli ste i medijsku produkciju kao važan programski segment. Možete li reći nešto više o info portalu i AbrašRadiju?
Boris: Medijska produkcija u Abraševiću je krenula prije nekih 10 ili 15 godina, a to je bio AbrašMEDIA centar iz kojeg su iznikli različiti pojedinačni projekti. Recimo, sam AbrašMEDIA je dugogodišnji info portal koji redovno izvještava lokalne i regionalne vijesti. AbrašRadio je startao kao neki oblik community medija koji djeluje u sklopu OKC-a. Nekako je ideja bila da se kroz medije pokuša artikulirati glas omladinskih inicijativa, grupacija i individualaca koji se nalaze u Abraševiću, kako bi mogli medijski promovirati svoje ideje, projekte, umjetnost i muziku. S AbrašRadijem smo trenutno partneri u Erasmus+ projektu ponovnog otkrivanja radija u doba smartphonea, koji okuplja slične radijske stanice i neprofitne organizacije s Balkana i iz Europske unije, te kroz koji razvijamo kutiju alata za građenje community radija.
Imate zaposlene novinarke i novinare ili medijska produkcija funkcionira više na volonterskoj bazi?
Boris: Nekako su u sprezi te stvari koje radimo kroz ostale programe i kroz medije. Uglavnom se sve veže za projekte koje provodimo, ali je produkcija startala isključivo volonterski. Mostar ima specifičnu medijsku sliku u kojoj ne postoji javni medijski servis. Grad je još uvijek podijeljen, sve se cijepa na dva, a za nezavisnu kulturu postoji jako malo medijskog prostora, ne samo u Mostaru, nego i u cijeloj zemlji. Nekako smo htjeli popunjavati tu rupu i nedostatak kroz medijsku edukaciju mladih i proizvodnju sadržaja. Tu se spajaju sve ideje i vrijednosti OKC-a.
Već ste spomenuli da slavite 20 godina OKC Abraševića. Za što biste rekli da je obilježilo to razdoblje?
Boris: U prvom redu muzička scena. Sve vrijeme se okuplja oko OKC-a pa je Abrašević postao mjesto koje je prepoznato u Mostaru, Hercegovini i šire kao mjesto nezavisne kulture i savremenih muzičkih dešavanja. Tako da možemo reći da smo u posljednjih 20 godina podigli lokalnu publiku zainteresiranu za alternativnu muziku, ali smo i pomagali lokalne izvođače u vidu prostora, logistike i promocije. Možda nam je to i najveći uspjeh.
Pritom treba izdvojiti da nikad nismo imali podršku lokalnih vlasti, a ni drugih razina vlasti u zemlji, ali smo često obavljali poslove koji su trebali biti obavljeni od strane ljudi na vlasti ili javnih institucija. Deset godina, recimo, Mostar nije imao kino, a mi za to vrijeme producirali različite festivale i organizirali projekcije različitih svjetskih kinematografija. Dali smo značajan doprinos izradi strategije za mlade Grada Mostara koja nikad nije zaživjela, doprinosili smo i kroz rad na kulturnoj strategiji kad se Grad prijavljivao na Europsku prijestolnicu kulture 2024. koja nije prošla. Nažalost, s tim dokumentom se ništa dalje nije uradilo. Bili smo suorganizator pionirskog Queerfesta koji je nasilno prekinut, to je bio prvi takav događaj u našoj zemlji.
Monika: Istaknula bih i mapiranje grada koje smo radili. Nekako je u Mostaru zbog svih stvari i dešavanja na našem području prisutna kultura zaborava. Mladi ljudi – ali i ostali – ne znaju mnogo o svojem gradu, o ulicama kojima se kreću, o povijesti… Kroz projekt Mape koje te pokreću ponovno smo vratili priču u te dijelove grada, što je jako lijep spoj edukacijskog momenta s ostalim aktivnostima Abraševića.
U sklopu projekta Mostar – Prostori koji pokreću održana je i prezentacija Mape nevidljivih mostova, interaktivne mape s četiri maršrute koje prikazuju zaboravljenu urbanističku i arhitektonsku baštinu Mostara, danas nepoznatu, pogotovo mladim ljudima koji pored nje svakodnevno prolaze. Izradu mape pratila je serija šetnji sa zainteresiranim šetačima maršrutama Avenija socijalizma, Moj Jeruzalem, Komadinina transverzala i Hum kao potkovica, koje svojim historijskim razvojem osporavaju ideološku mapu podijeljenog Mostara uvriježenu od rata 1990-ih.
Spomenuli ste da ne dobivate podršku gradske uprave u svom radu. Pokušavate li još uvijek s njima uspostaviti kakvu suradnju?
Boris: Sad je došla nova vlast. Pokušavamo iz ciklusa u ciklus stupiti u kontakt i s pojedincima i s progresivnijim grupacijama na toj političkoj sceni i ljudima koji upravljaju, ali ne mogu zasad izdvojiti nikakav pozitivan odgovor.
Koliko se organizacija mijenjala tijekom godina? Uključuju li se novi ljudi u rad OKC-a?
Monika: U našem sektoru je specifično da se uvijek slična grupa ljudi pojavljuje na događajima. Jako je bitno da Abrašević nudi dosta različitih programa koji privlače različite skupine ljudi. Tako da uvijek uspijevamo vidjeti nova lica, nove mlade koji se tamo kreću i dolaze. Ali u suštini se može primijetiti problem nezainteresiranosti, a kad i jesu zainteresirani radi se o sličnoj skupini ljudi.
Boris: Mnogo ljudi je prošlo kroz Abrašević, mnogi su se tu profilirali – bilo da se radi o nevladinom sektoru, nezavisnoj kulturi ili izgradnji specifične muzičke scene i sl. Kontinuirana je praksa OKC-a da okuplja različite umjetničke inicijative mladih ljudi u gradu. Ideja je da im pružamo prostor i logističku podršku, kao i da ih uključimo u sam rad OKC-a i različite projekte.
Na javnom razgovoru u Pogonu spomenuli ste namjeru da obnovite dio prostora. Kakvi su planovi za budućnost OKC-a?
Boris: Velika želja nam je sada kada napunimo 100 godina krenuti s obnovom starog krila Abraševića koje je već 30 godina u ruiniranom stanju. Vrijedi spomenuti da na samom početku sadašnjeg OKC-a 2003. godine imali razumijevanje projekta eurpskih mobilnih kulturnih kontejnera koji su putovali u tom periodu po cijeloj regiji i nudili različite kulturne sadržaje. Po koncu projekta kontejneri su ostali na tadašnjem gradilištu novog Abraševića i do danas ih koristimo kao neku vrstu kontejnerskog naselja na koje se kasnije nastavila koncertna sala, jedan prostor koji je sada bar. Ostaje nam još revitalizacija cijelog dvorišta i spomenute zgrade koja gleda na jednu od glavnih ulica u Mostaru.
Kako je pandemija utjecala na funkcioniranje prostora? Jeste li primijetili kakve promjene u navikama korisnika_ca?
Boris: Tad smo se naravno kao i svi morali adaptirati kroz online prostore. Iako kod nas mjere nisu možda bile toliko oštre, osjetila se velika žeđ za živom svirkom i izvedbama nakon lockdowna. Međutim osjeti se i osipanje kod ljudi koji su zainteresirani da nešto dalje rade. Mnogi od njih nastavljaju masovni odlazak mladih ljudi. Tako da je pandemija možda samo dodatno demotivirala nove ljude da se uključe u život grada.
Kakav je angažman (akcije, kampanje, zagovaračke aktivnosti) Abraševića na širem društvenom polju?
Boris: Period kada je OKC pokrenut bio je period intenzivnog uličnog nasilja. Tada je Abrašević bio jedina organizacija u gradu koja je osuđivala nasilje. Napravili smo i veliku šetnju protiv nasilja, tad se to nisu usudile ni vlast ni neke druge organizacije koje ovise o gradskom budžetu. Spomenuo sam već Queerfest, a i cijelo smo vrijeme držali otvorenim vrata za LGBT+ zajednicu, koja je imala našu podršku i prostor. Radili smo na zagovaranju za izradu strategije za mlade koja kronično izostaje iz svih dogovora u Gradskom vijeću. Ponudili smo svoje kapacitete na izradi spomenute kulturne strategije kao jedina nezavisna organizacija. Nažalost, jako su divergentni pogledi na sam Mostar, život u njemu, pa tako i na kulturu, između ljudi koji obnašaju vlast i ljudi iz nevladinog sektora ili nezavisne kulture.
Znači, žele koristiti vaše kapacitete bez ulaganja u njih?
Boris: Da.
Za kraj, kakvi su vam planovi za daljnji razvoj programa?
Boris: U posljednjih smo nekoliko godina uspostavili nove suradnje, posebno s nekim izdavačkim kućama koje su nam interesantne, koje okupljaju ljude koji su porijeklom iz BiH ili zemalja regiona profilirane na alternativnim mjestima u Europi i drugdje. Nekako će nam u budućnosti biti fokus na pokušavanju da se povežemo s dijasporom koja djeluje u nezavisnoj kulturi i napravimo određeni transfer znanja.
Monika: Dugogodišnji programski ciljevi OKC-a uključuju razvoj kulturnog programa i produkcije – promociju urbane i alternativne kulture, organizaciju i podršku organizaciji različitih kulturnih događaja (koncerata, filmskih projekcija, izložbi, književnih večeri, festivala i dr.). Unaprjeđenjem društveno-političke situacije bavimo se i putem medijske produkcije u koju uključujemo korisnike našeg Centra. Glavni dugoročni cilj je, kao što je navedeno, rekonstrukcija stare zgrade Abraševića, kako bismo podigli svoje kapacitete i obogatili kulturnu i edukativnu ponudu svojim sugrađanima_kama.
Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).
Objavljeno