Intervju Prostor bivše tvornice ugljenografitnih proizvoda Nikola Mašanović u Gružu u Dubrovniku, poznatije kao TUP, zanimljiv je i u mnogočemu uspješan primjer transformacije aktivnih tvorničkih postrojenja u prostor za različite zajednice koji je donedavno funkcionirao po principima koji u hrvatskim razmjerima nisu uobičajeni za prostore kulture.
TUP je utemeljen 1953. godine i iznimno je uspješno urbanistički i arhitektonski smješten kompleks u lučki dio Dubrovnika. I danas, nakon što je tvornica prestala biti aktivna, a prostori su ispunjeni drugačijim sadržajima, nevjerojatno je da toliko velik kompleks ne narušava vizuru Gruža: prostor je adekvatno smješten u urbani krajolik Dubrovnika koji je uvijek, i u doba osnivanja TUP-a, bio orijentiran na turizam i “čistu” industriju.
Kompleks je to koji se prostire na 9 800 kvadratnih metara u Gružu i oko 15 000 metara kvadratnih u Komolcu. Obuhvaća upravnu zgradu te brojne hale i radioničke prostore, dvorišta, a nekad je zapošljavao oko 700 ljudi te imao vlastite sportske klubove i kulturno-umjetnička društva. U bivšoj Jugoslaviji TUP je bio jedina tvornica ugljenografitnih proizvoda i vrlo je uspješno poslovala. Dio radnika_ca stambeno je bio zbrinut u naselju izgrađenom ponad tvornice, popularno nazvanom TUP-ovo naselje. Imali su dobre plaće, raditi u TUP-u bila je jedna vrsta “premije”.
TUP je nakon Domovinskog rata, u kojemu je odigrao važnu ulogu u proizvodnji minsko-eksplozivnih sredstava, privatiziran putem programa radničkog dioničarstva. Smanjenjem proizvodnje, tvrtka je počela iznajmljivati poslovne prostore, kako u kompleksu u Gružu, tako i u Komolcu. Tijekom čitavog tog razdoblja tvornica je poslovala u plusu, no imali su zaostalih dugova, pa je došlo do potrebe za financijalizacijom te imovine.
I Grad Dubrovnik je tijekom vremena imao planove s prostorom TUP-a, poput komercijalno-trgovačkog centra u vrijeme Dubravke Šuice ili pogona za izradu autentičnih suvenira za mandata Andra Vlahušića, no ti se projekti nisu ostvarili. Tako je Dubrovnik propustio ono što drugi gradovi nisu: pretvoriti tvorničke hale u prostore kulture i druženja, kroz pametnu politiku prostornog planiranja. TUP je tako prepušten sam sebi, odnosno tržištu, sve dok privatne inicijative mladih Dubrovkinja i Dubrovčana nisu počele tvornicu, koja je javnosti bila zidovima zatvorena i nedostupna, pretvarati u mjesto druženja, razmjene ideja, kulturnih i sportskih aktivnosti.
Reportažu o uspješnim primjerima revitalizacije TUP-a i današnjem stanju tog bivšeg tvorničkog kompleksa započinjemo pričom o razvoju Muzeja crvene povijesti, koji su vlastitim sredstvima 2018. godine kroz firmu Majeutika d.o.o. pokrenuli Kristina Mirošević, Krešimir i Nino Glavinić te ostali suradnici_e. Pripremajući 2016. godine filmski festival Tišina, molim! Krešimir Glavinić, filozof i arheolog po struci, zajedno s kolegom povjesničarem Ivanom Lujom, jednim od autora stalnog postava kasnijeg Muzeja crvene povijesti, naišao je u dubrovačkom Državnom arhivu na bogate izvore o povijesti Dubrovnika od 1945. nadalje, pa i o tvornici i kompleksu TUP-a. Ne pristajući na bezidejnost i privređivanje isključivo u grani turizma na koji su njihovi mladi sugrađani osuđeni, uskoro pokreću Muzej crvene povijesti u tada još aktivnom kompleksu tvornice TUP.
Kristina Mirošević, direktorica firme Majeutika d.o.o. i Muzeja crvene povijesti, produkt i grafička dizajnerica koja u kompleksu TUP-a ima i prostor svoje agencije Bonsenjo za dizajn i konzalting, ističe da postoji puno primjera mladih Dubrovčana koji bi po povratku s fakulteta rado ovdje živjeli, ali jednostavno nemaju što raditi ukoliko se ne prilagode postojećim poslovima u turizmu. Kristina je na svojim čestim putovanjima, među ostalim, posjetila Muzej DDR-a u Berlinu, koji je, prema njezinim riječima, konceptualno dosta sličan kasnije nastalom Muzeju crvene povijesti u Dubrovniku. Nakon puno potrage, jer u Dubrovniku zaista nije lako naći veći prostor za dostupan najam, TUP se ispostavio kao idealno rješenje s obzirom na kvadraturu i lokaciju koja je za tematiku muzeja de facto “in situ”.
“Suživot muzeja u nastajanju i još uvijek živuće tvornice bio je odličan”, napominje Mirošević. “Kad smo tek došli u TUP, za nas je to bilo kao da smo ušli u vremensku kapsulu, preostali radnici su imali rutinu kao i prije 40 godina. Zatvoreno postrojenje funkcioniralo je kao jedan paralelni svijet, tako blizu, a tako daleko od vanjskog. Radnici u kutama, ulazili su u tvornicu rano ujutro i odlazili tek nakon zvona koje je označavalo kraj radnog vremena. Bili su jako susretljivi prema nama, dali su nam prostor u najam, kao i slobodu da razvijamo svoje ideje u smjerovima za koje smo kompetentni.”
Često bi zajedno popili kavu, a oko brojnih stvari su im pomogli jer su bili stručni za specifične radove na strojevima, poput raznih metalnih konstrukcija, zavarivanja i slično. Radnici su bili i svjedoci vremena dokumentiranog u muzeju. “Za vrijeme rada na dijelu muzeja gdje se nalazi replika kuhinje tipičnog socijalističkog stana, ušao je jedan od radnika i rekao: “Zašto ovo stavljate u muzej? Ovo je isto kao kod mene doma”, što nam je bilo strašno simpatično. Neki od radnika su nam donirali posuđe i razne predmete iz svojih kuća”, prepričava Mirošević.
“Tadašnjem direktoru Luki Majiću najviše smo zahvalni jer je upravo on, ne samo nama, nego i svima koji su tada došli u TUP, dopustio da neometano razvijamo svoje ideje – dok god uredno izvršavamo svoje financijske obaveze i poštujemo dogovore u kojima ne ometamo radnike i proizvodnju.” Iz te slobode i iz relativno povoljnog najma nastalo je puno odličnih stvari koje su se proširile iz Muzeja na unutrašnje dvorište TUP-a, te pokazale koliko događanja poput sajmova rukotvorina i ploča, mladih dizajnera, buvljaka, slušaonica, radionica, nedostaju Dubrovniku. Nažalost, promjenom vlasnika i nesigurnošću proizašlom iz novog tretmana najmoprimaca, takve je stvari postalo puno teže organizirati.
Kad su se Kristina Mirošević i Krešimir Glavinić, uz podršku čitavog kreativnog tima Muzeja crvene povijesti i većine ostalih najmoprimaca kroz platformu TUP Kreativna četvrt, brojnih državnih i lokalnih institucija te izradom elaborata plana razvoja i financijskog plana TUP-a potrudili uvjeriti Grad Dubrovnik da kupi taj prostor, i kad se to konačno dogodilo početkom 2022. godine, mislili su da je to velika pobjeda. No, nažalost, pokazalo se da priča ne ide u onom smjeru u kojem je inicijalno zamišljena.
Umjesto novih mladih ljudi koji otvaraju svoja poslovne prostore, prvenstveno vezane uz kulturne i kreativne industrije, gotovo dvostruko veća najamnina koju je novi vlasnik, Grad Dubrovnik odredio, natjerala je veliki broj stanovnika_ca da napusti kompleks i preseli u druge povoljnije prostore, kidajući tako tkivo platforme na kojoj su trebale rasti mnoge nove kreativne ideje. Trenutno se u prostore TUP-a useljavaju udruge kojima najam plaća Grad Dubrovnik i planira se preseljenje dijela gradske knjižnice. Zbog cijene najma i ostalih nepovoljnih uvjeta ugovora (kratki vremenski rok, nepriznavanje ulaganja u prostor, nepostojanje definiranih prihvatljivih djelatnosti), u dvije godine otkako je Grad Dubrovnik vlasnik nitko nov tko se profesionalno bavi kulturnim, kreativnim i srodnim sadržajima nije došao.
“Voljeli bismo da sadašnja uprava i Nadzorni odbor uvide kako je višestruka korist za cijelu lokalnu zajednicu kreiranje stabilnih uvjeta za razvoj poslovanja u kulturnim i kreativnim industrijama, i da bi taj aspekt trebao biti ispred direktne kratkoročne zarade putem većeg najma u kojem se ne gleda kome se taj prostor iznajmljuje i kako to utječe na sve one mlade ljude koji bi se, da postoji takvo mjesto koje bi im omogućilo pristojnu egzistenciju, vratili, ali sad nažalost neće”, ističe Kristina Mirošević.
Muzej usprkos svemu kontinuirano raste, upisan je u državni registar muzeja, zapošljava pet visokoobrazovanih mladih Dubrovčana, provodi programe Erasmus prakse, ljeti dodatno zapošljava studente_ice, radi besplatan sadržaj za sugrađane_ke, besplatne edukativne programe za sve posjetitelje_ice i to sve financira više-manje vlastitim sredstvima. “Naravno, i naša sudbina te ostanak u prostoru su zbog istih ovih uvjeta upitni”, zaključuje.
Ivica Glunčić predsjednik je udruge Podroom, punog imena Tvornica umjetnosti Podroom – TUP. Bave se primarno glazbom i edukativnim radom s mladim bendovima. Održavaju različite glazbene radionice s djecom i mladima, u svojim prostorima imaju i tonski studio gdje snimaju prve demo uratke mladih bendova koji im služe za daljnji rad i razvoj. Sa svojom je udrugom došao u prostore TUP-a još 2018. godine, za vrijeme bivše uprave radnika-dioničara. Trebao im je prostor za bend, a s vremenom su shvatili da su im, unatoč relativno povoljnom najmu, potrebna financijska sredstva za daljnji rad.
Oformili su udrugu Tvornica kulture Podroom, počeli surađivati s Gradom Dubrovnikom preko javnih poziva i natječaja, naročito s Upravnim odjelom za obrazovanje, šport, socijalnu skrb i civilno društvo. I prije prodaje TUP-a Gradu bili su u razgovorima o pripojenju udruge Centru za mlade, što se i dogodilo kad je Grad kupio TUP. Tako su riješili pitanje prostora, cijene najma i opstanka, jer bi u novonastalim uvjetima teško mogli nastaviti s radom, ističe Glunčić.
Centar za mlade nastao je na temelju EU projekta, čiji je nositelj bio Grad Dubrovnik. Riječ je o poslovno-tehničkoj suradnji na civilno-javnoj suradničkoj platformi Centar za djecu, mlade i obitelj, a sve partnerske suradnje provode se na projektnoj ili programskoj bazi. Dio udruga koristi prostore Luke Dubrovnik, a dio prostore u TUP-u.
Doris Kosović i Marko Milenković mladi su glazbenici i ugostitelji koji su u TUP-u od 2018. godine. Njihov Love bar na vrhu TUP-a, s velikom i poznatom terasom, ljeti oduševljava pogledom na gruški akvatorij, a izvan sezone stvara urbani ugođaj za Dubrovčane i Dubrovkinje uz svirku raznih bendova i pub kvizove. U istoj su situaciji po pitanju cijene najma kao i ostali poduzetnici_e, premda uspijevaju rasti i uspješno poslovati. Donedavno je sličnu funkciju imao i klub Dubina, vikendom kao klasični noćni klub, a preko tjedna kao okupljalište različitih umjetnika kroz radionice i izložbe pod imenom Kulturni centar Jadran. Nažalost, nisu se mogli nositi s visinom cijene najma te ih je Grad zbog dugova nedavno zatvorio.
Jedan od starijih stanovnika_ca TUP-a je Marjan Žitnik, još od 2010. godine, kada je od bivše uprave unajmio ured za IT firmu koju je vodio s partnerom. Kako oduvijek voli more i ribolov, uskoro je počeo voditi turiste na organizirane izlete, te osnovao obrt Maritimo fishing i udrugu Maritimo recycling. Kroz udrugu organizira akcije čišćenja obale i podmorja, te je s vremenom, uz svoja IT znanja, počeo osmišljavati strojeve za reciklažu.
Danas od reciklirane plastike izrađuje sunčane naočale i privjeske koje prodaje putem web shopa. Sav prihod ulaže u rad udruge i akcije čišćenja i time potiče kružno gospodarstvo. Udruga također ima velikih problema s najmom. Primjerice, na najam je potrošen čitav prošlogodišnji prihod od prodaje recikliranih proizvoda, tek što se udruga “podigla na noge” i imala u planu zapošljavanje dvije osobe s invaliditetom. Kako je aktivan kroz dubrovačku Zajednicu tehničke kulture od samog osnutka, Marjan se nada da će to biti spas za njegovu inicijativu po pitanju troškova i najma.
Kupnjom kompleksa TUP-a od radnika-vlasnika Grad je napravio dobar korak u smjeru zadržavanja prostora u javnom vlasništvu za sadržaje koji nisu isključivo podređeni turizmu. Pitanje balansa između poduzetnika_ca u kulturi i kreativnim industrijama, udruga koje potpadaju pod Centar za mlade u TUP-u, te nepovoljnih uvjeta najma za sve buduće korisnike_ce, bili oni poduzetnici_e ili udruge, ostaje ključno.
Nova bi uprava u okviru shvatljive politike isplativosti, ipak trebala imati više sluha za one koji su do sada kreirali TUP kakvim ga poznajemo. Bez njihova doprinosa, sigurno se ne bi izradile ni smjernice za projekt u okviru inicijative Novi europski Bauhaus, čiju su radnu grupu činili neki od stanovnika_ca TUP-a, ali i međunarodni stručnjaci_kinje na tom području.
Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.
ObjavljenoObjavljeno
