Intervju Piše: Lovro Japundžić
Posljednjih nekoliko dana vaše računalo vjerojatno postaje žarište kulturno-umjetničkih događanja. Veće muzejske institucije otvaraju svoje kolekcije u virtualnim šetnjama, brojne digitalne platforme otključavaju ekskluzivne sadržaje, umjetnici na Instagram storijima javljaju kako su omogućili pristup svojim starijim radovima. Valu se pridružuje i kulturna redakcija Radija Student inicijativom Umjetnost dolazi vama koja kroz Facebook grupu omogućuje dijeljenje različitih online kulturnih sadržaja, razvrstanih po kategorijama radi lakšeg snalaženja. Kustosi i umjetničke organizacije bore se za klikove tražeći što kreativnije formate u prezentaciji vlastitog sadržaja. Umreženi posjetitelji u danima samoizolacije postaju njihova većinska publika, ali nisu li oni ovdje bili i prije?
Logika produkcije i diseminacije umjetnosti pod utjecajem digitalnog značajno se izmijenila. Kritičarka Loney Abrams u svom eseju Flatland (2013.) koristi naslovni termin kako bi osvijestila gravitaciju umjetnosti prema dvodimenzionalnoj reprodukciji i konzumaciji. Naime, vidljivost umjetničkog rada prvenstveno je vezana uz online prisutnost. Utjecajni blogovi i portali preuzimaju ulogu galerija zahvaljujući ekspertizi, tipu sadržaja koji akumuliraju, ali i publici koju privlače i oblikuju. Cirkulacija dokumentacije umjetničkih projekata postala je dominantan način otkrivanja novih radova i ujedno prilika za razvitak alternativnih načina kuriranja. Dokumentaciju smo počeli shvaćati kao zaseban medij koji se promišlja u jednakoj mjeri kao i izložba u fizičkom prostoru. Nerijetko sam se i u vlastitoj praksi našao u situaciji da postav izložbe koju kuriram gledam kroz kameru, svjestan kako će upravo to biti pogled većinske publike.
White-cube galerija postaje mjesto aranžiranja i fotografiranja umjetničkih objekata. Abrams tvrdi kako je za umjetničko djelo od fizičkog postava bitniji prijenos iluzornih vrijednosti koje galerija predstavlja, prije svega prestiža i kredibiliteta budući da prilika za izlaganje i dalje ostaje marker institucionalnog prihvaćanja. Ostale funkcije prelaze u domenu kuriranih online platformi koje usmjeravaju gledateljev pogled manipulirajući kadrovima, detaljima, dizajnom i selekcijom izložene dokumentacije. Pregledavanjem portala poput Tzvetnika, Ofluxoa, Daily Lazyja i AQNB-a, primjećuje se kako najbolje prolazi fotogenična i ekspresivna umjetnost. Urednici spomenutih stranica njeguju specifične estetske zahtjeve i standarde koje prilikom slanja dokumentacije treba poštivati, a ponekad i prilagoditi im se. Prošle godine dobio sam odbijenicu jednog od spomenutih portala budući da dostavljena selekcija fotografija postava nije odgovarala njihovoj trenutnoj kustoskoj agendi. Drugom prilikom, kada je dokumentacija bila prihvaćena, kontaktiran sam od strane portala kako bih još jednom pregledao prezentaciju, redoslijed fotografija i njihov odnos s tekstom, što upućuje na maksimalno poštivanje autora/ica koji u online kontekstu ponovno preuzimaju ulogu kustosa. Ovi potezi potvrđuju fenomen galerijskog modela rada prakticiranog unutar portala specijaliziranih za suvremenu umjetnost.
Natalya Serkova, jedna od osnivačica Tzvetnika, za ovaj model online distribucije umjetnosti koristi termin “galerijske fikcije”, prema kojem umjetnički objekt postaje svojevrsni donor, distribuirajući integritet vlastitim reprodukcijama od kojih one najuspjelije neovisno kolaju internetom. Prisutnost fizičkog objekta više ne igra nikakvu ulogu u diseminaciji slike čiji život počinje i završava online, održavajući se brojem klikova i repostanja. Mobilnost slike umjetnicima je dala više autonomije oko kontrole recepcije vlastitog rada, ali je istovremeno dovela do separacije konteksta i umjetničkog objekta. S vremenom ova destabilizacija konteksta može dovesti do novih vrijednosti i slojeva samog rada, kojeg počinjemo definirati kroz njegove transformacije i rekontekstualizacije. Brojni umjetnici istražuju nove pristupe u prezentaciji umjetnosti, poigravajući se kreativnim mogućnostima u uspostavljanju odnosa fizičkog i digitalnog, stvarajući radove namijenjene isključivo online pregledavanju. Ispod predlažem nekoliko osobnih favorita za koje sam siguran da će vas uspjeti zadržati za ekranom.
1. New Scenario: Hope
New Scenario, kustosko-umjetnički projekt Tilmana Horniga i Paula Barscha, pokrenut je 2015. kao odgovor na ustaljeni način umjetničke prezentacije. Nepredvidivost i prevladavanje ograničenja vlastitog ukusa njihovo su polazište prilikom osmišljavanja svakog novog projekta. Ovaj dvojac smatra kako radovi trebaju mijenjati kontekste kako bi u potpunosti ostvarili svoj potencijal. U njihovim pomno osmišljenim ambijentima pozvani umjetnici produciraju eksperimentalne site-specific radove, prilagođavajući vlastitu praksu zadanom formatu prezentacije. Nekonvencionalne lokacije za izlaganje i nove tehnologije zajedno tvore fantaziju koja redefinira odnos radova, ambijenta i online publike. Iako je Body Holes koji ljudsko tijelo koristi kao izložbeni prostor njihov najpoznatiji projekt, za ovu prigodu predlažem Hope, sveučilišnu zombie apokalipsu kroz koju možete virtualno prošetati.
2. Hyperlink Athens: Seeds of Caelum
Hyperlink Athens nezavisna je kustoska platforma osnovana 2017. u Ateni. Recentni projekti koje vode Alexandra Koumantaki i Yannis Voulgaris preispituju mogućnosti transformacije i dovršavanja umjetničkog rada kroz kreativne obrate u načinu prezentacije. Seeds of Caelum – grupna online izložba kustosice Christine Gigliotti u vrijeme izolacije donosi prijeko potrebno osvježenje. Umjetnički radovi postavljeni u berlinskom botaničkom vrtu inspirirani su sezonskim promjenama mistične flore i faune, a doprinos izložbi dala je i domaća animatorica i umjetnica Tea Stražičić.
3. Garage Digital: James Ferraro & Ezra Miller, Xerces Blau
Garage Digital, online platforma Garage muzeja iz Moskve trenutno prikazuje Xerces Blau, online rad eksperimentalnog glazbenika Jamesa Ferrara koji rado surađuje s medijskim umjetnicima, ovom prilikom s Ezrom Millerom. Ovaj četverodijelni vizualni esej koji naziv preuzima od ugrožene vrste leptira, predstavlja dinamični imaginarij u kojem se preklapaju slike leptira, biljaka, zastrašujućih scena ekoloških katastrofa, urbane fotografije i reprodukcije umjetničkih radova. Miller je ispresjecanjem prirodnog i umjetno stvorenog okoliša nastojao dočarati osjećaj izobilja proizašlog iz kulturne i tehničke hiperprodukcije. To su ujedno i teme kojima se Ferraro bavio na svom posljednjem albumu Requiem for Recycled Earth, upozoravajući na posljedice ljudske intervencije u prirodne procese. Zastrašujuće i lijepo!
4. Jaako Pallasvuo
Finski umjetnik Jaako Pallasvuo koristi svoj Instagram profil za iznošenje nefiltriranih misli o svijetu oko sebe, društvenim mrežama i umjetničkom sistemu. Kroz set ilustracija postavljenih u kvadratne okvire, Pallasvuo gradi autobiografske i često cinične stripovske narative. Bez prethodnih skica ili ispravljanja grešaka, ovi kratki stripovi predstavljaju umjetnikovu najizravniju autorefleksiju koja s papira prelazi u digitalni kontekst. I sam priznaje kako je neobično koliko pozitivnih reakcija i društvenog odobravanja dobiva na temelju kritiziranja i negativnog stava prema društvenoj dinamici online i offline svijeta. Popularnost vjerojatno duguje tome što progovara o strahovima koje svi dijelimo, ali ih i dalje hranimo.
5. Arebyte x Wrong: Going Away.tv
Za potrebe prošlogodišnjeg izdanja digitalnog umjetničkog bijenala Wrong, galerija Arebyte iz Londona pokrenula je Going Away.tv, distopijsku TV postaju koja obiljem sadržaja ne pruža priliku za relaksaciju. Velik broj selektiranih umjetnika priložio je radove u mediju videa ili pokretne slike za emitiranje u maniri vječnog 24-satnog live streama. Poigravajući se i kritizirajući demokratičan format u koji se svatko može uključiti kao što je to primjerice YouTube live ili Twitch, ova platforma svakom idućom posjetom otkriva neki novi sadržaj. Idealno za gledanje tijekom karantenskog happy houra u kuhinji.
ObjavljenoObjavljeno
