Tema La beauté est dans la rue.
Pariz, svibanj 1968.
U filmu Brianov život (1979.) grupe Monty Python, naslovni junak, koji slučajno postaje pobunjenik protiv okupacije Judeje, dobiva zadatak ispisati poruku “Rimljani, idite kući” na zidu palače Poncija Pilata. U trenutku kada Brian mahnito dovršava svoj grafit, dolazi rimski centurion i, umjesto da se fokusira na sadržaj poruke, zgroženo primjećuje gramatičke greške, tjerajući Briana da stotinu puta ispiše ispravnu rečenicu: “Romani ite domum”.
Centurion je možda bio previše zaokupljen pravopisom da bi primijetio političku poruku, no u stvarnosti buntovnička i protestna funkcija grafita rijetko kada prolazi nezamijećeno (što smo imali prilike vidjeti i prošle godine u Zagrebu kada su komunalni redari promptno uklonili dugu nacrtanu na pločniku ispred Hrvatske biskupske konferencije). Još od svoje pojave prije više od pola stoljeća, grafiti služe kao oblik iskazivanja nezadovoljstva i otpora prema dominantnoj kulturi i društvu, a u pravilu čine i sastavni dio širih društvenih nemira i revolucija. Grafiti i posteri koristili su se, između ostalog, za vrijeme studentskih i radničkih pobuna u Parizu 1968. godine; u Nikaragvanskoj revoluciji 1979. godine; u sklopu borbe protiv aparthejda u Bocvani krajem 1970-ih; ili, recentnije, za vrijeme i nakon revolucije u Egiptu 2011. i kao reakcija na ekonomsku krizu u Grčkoj. Ne čudi da oni potlačeni, marginalizirani i nezadovoljni – koji najčešće nemaju pristup medijima, pogotovo u vrijeme krize – pribjegavaju upravo ovoj metodi iskazivanja svojih stavova budući da je jeftina, lagana za izvesti i dostupna svima (grafite bismo čak mogli nazvati “najdemokratskijim medijem”). Uz to, s obzirom da se nalaze u javnom prostoru, grafiti imaju i veliku vidljivost te služe kao jedan od alata za stvaranje prostora demokracije.
Ipak, ideja grafita u popularnoj svijesti neodvojiva je od negativnih konotacija, odnosno najčešće ih percipiramo kao oblik vandalizma i uništavanja ili nagrđivanja javnog prostora. Grad Zagreb već godinama se bori s grafiterima, a u novinskim člancima često se navodi istraživanje Instituta za turizam prema kojem dvije trećine stranaca ističe grafite kao jedan od najvećih nedostataka grada. Ova “urbana pošast” koja nam tjera turiste regulirana je Kaznenim zakonom (čl. 235), kao i Odlukom o komunalnom redu Grada Zagreba, u kojoj stoji da je zabranjeno uništavati pročelja zgrada, ali i javne satove, javne zahode, javne zdence, vodoskoke, fontane, telefonske govornice i druge komunalne objekte i uređaje u općoj uporabi te po njima ispisivati poruke, obavijesti, crtati, šarati i na drugi ih način prljati ili nagrđivati (čl. 4; 24; 69). Tu je i Strategija urbane sigurnosti Grada Zagreba 2014. – 2017. u kojoj su grafiti eksplicitno definirani kao “odraz vandalizma”, a treba navesti i prošle godine usvojeni Akcijski plan za sprječavanje vandalskog grafitiranja u kojem su predstavljeni kao problem higijene grada. Naime, poput kakve zaraze, oni se “sve više šire i stvaraju dojam neurednosti i zapuštenosti Grada Zagreba” te “uništavaju i nagrđuju imovinu, smanjuju njezinu vrijednost, nepovoljno utječu na atraktivnost Grada Zagreba kao turističke destinacije te djeluju ohrabrujuće na devijantno ponašanje adolescenata.”
Istovremeno, unatoč navedenim negativnim asocijacijama, grafiti su sve češće percipirani kao oblik umjetničkog izražavanja koje može pozitivno doprinijeti urbanom identitetu i kreativnoj ponudi grada. Taj pomak dogodio se 2000-ih i 2010-ih s pojavom festivala posvećenih uličnoj umjetnosti (street art), koji su umjetnicima omogućili da (legalno) interveniraju u javni prostor te da svojim radom zapravo obogate, a ne naruše, kulturnu sliku lokalne sredine. U proteklih nekoliko godina slični festivali niknuli su i u Hrvatskoj te privlače brojne domaće i inozemne umjetnike koji na taj način grade svoj prepoznatljivi stil, razmjenjuju iskustva i pokazuju da ne mora svako šaranje po komunalnim objektima biti “vandalizam”. Muzej ulične umjetnosti, OHOHO Festival, Nema labavo u Splitu, Street Art Festival Poreč, Boombarstick u Vodnjanu i umaški Indirekt samo su neki od njih, a ovaj mjesec u Zagrebu su održana čak dva događanja kojima je, s jedne strane, cilj bio pružiti prostor za umjetničke intervencije, a s druge revitalizirati zapuštene gradske prostore i ujedno stvoriti nova mjesta društvenosti. Treba napomenuti da je kod nas ulična umjetnost povezana upravo s namjerom oživljavanja zanemarenih ili neiskorištenih lokaliteta (Badel, Paromlin, destilerija uljare u Branimirovoj, stara vojna bolnica u Vlaškoj, Gredelj, klaonica u Heinzelovoj, itd.), što je također u skladu s višegodišnjim naporima nezavisne scene da ukaže na problem zanemarivanja i propadanja gradskih prostora, ali i nedostatka prostora za vlastito djelovanje.
Prvo od spomenuta dva događanja je Art Park u organizaciji udruge PIMP MY PUMP i studija Lapo Lapo, koji se ovog ljeta održava u takozvanom “Narkić parkiću” (između Tomićeve, Ilice i Strossmayerovog šetališta) s namjerom aktivacije i prevrednovanja ovog zapuštenog prostora u samom centru grada. Drugo događanje bilo je oslikavanje zida u Vojnovićevoj ulici 19 u sklopu kampanje Zagreb: otvoreni grad, održano u suradnji s festivalom Design District Zagreb. Osim samih vizualnih intervencija, odnosno oslikavanja zidova, oba događaja uključila su i tematske radionice, glazbeni program te, najvažnije, druženje sudionika, stanara i svih zainteresiranih. U ovom tekstu osvrnut ću se na mural u Vojnovićevoj koji je izradio Miron Milić (mogli bismo reći, naš etablirani muralist), iz razloga što kroz kampanju u okviru koje je nastao možemo iščitati ponešto o funkciji umjetnosti u javnom prostoru, o tome koji sve odnosi moći u njemu djeluju i kako stvoriti prostore zajedništva.
No, za početak, promotrimo kratko terminologiju, odnosno razliku između grafita i ulične umjetnosti. Ne postoji konsenzus oko toga gdje leži granica između ove dvije forme (ali to je, kao i uvijek, prije rezultat problematičnosti same ideje žanra nego konkretnih karakteristika i razlika). Ipak, valja naznačiti neke primjere kako bismo lakše razumjeli kontekst nastajanja i recepcije tih djela. S obzirom da ne poznajem dovoljno gratifersku scenu niti samu povijest grafita, neću ulaziti u formalne razlike – iako se, površno gledano, može zaključiti da su grafiti češće tekstualni, vezani uz tegove ili kratke poruke, dok je ulična umjetnost likovno razrađenija i u pravilu većeg formata. Također, ulični umjetnici su češće akademski obrazovani, a samim time njihova djela bliža su “establišmentu”. U tom smislu možemo ustvrditi da je transformacija grafita u uličnu umjetnost posljedica svojevrsne institucionalizacije – u konačnici, ulična umjetnost je umjetnost s dozvolom; ona je ne samo legalna, već često i naručena; ona se izlaže u muzejima, kupuje, ulazi u kanon suvremene umjetnosti, i tako dalje.
Graeme Evans u tekstu “Graffiti and Street Art: from Piece-Making to Place-Making” ističe da uličnu umjetnost povezujemo s “visokom umjetnošću” ali i umjetničkim tržištem, dok su grafiti zadržali svoj status urbanog nametnika. Mnogi gradovi su čak odredili mjesta na kojima umjetnici smiju slikati, čime je “šaranje po zgradama” definitivno izgubilo svoju izvornu pobunjeničku dimenziju; određivanje prostora za djelovanje u ovom kontekstu svakako može djelovati poput stavljanja u karantenu i ublažavanja političke poruke. Evans ide korak dalje, nazivajući izradu radova po narudžbi “artwashingom” i povezujući ih s procesom gentrifikacije. I brojni drugi autori izrazili su sličan stav te upozorili da kvartovi u kojima se potiče ovaj oblik kreativne proizvodnje postaju zreli za ulaganje, stvaranje novog “imidža” i privlačenje nove vrste kupaca i aktera. Kao što ističe Rafael Schacter u članku za The Conversation, ulična umjetnost možda se doima politički nabijenom, a zapravo je “savršeno nepristrana” budući da su umjetnici pozvani da svojom intervencijom obilježe neko mjesto (ili samog naručitelja) kao “cool” i “boemsko”.
Dobar primjer je sjedište Europske središnje banke u Frankfurtu koja je za vrijeme građevinskih radova dozvolila oslikavanje ograde, najprije skupini učenika, a zatim i umjetnicima koji su željeli izraziti kritičan stav prema kapitalizmu, međunarodnoj politici i EU. Ograda je ubrzo postala prava atrakcija, a da ironija bude veća, nekoliko bankara i biznismena izrazilo je želju da kupi radove. Drugi zanimljiv i simptomatičan slučaj je izložba Street Art: Banksy & Co: L’Arte allo Stato Urbano održana u proljeće ove godine u Bologni, kao i reakcija umjetnika Blu na sam koncept izložbe. Naime, organizator je bio Genus Bononiae, odjel najveće bolonjske banke Fondazione Carisbo, a izloženi radovi (točnije, zidovi s radovima), odstranjeni su s izvornih lokacija i stavljeni u galerijski prostor (navodno s ciljem očuvanja i zaštite). Na novinarsko pitanje kako razlikovati vandalizam od ulične umjetnosti, organizator je odgovorio da “svatko može sam zaključiti što je umjetničko djelo, a što škrabotina koja nagrđuje grad”. Ipak, treba imati na umu ne samo da su neka od tih “umjetničkih djela” u vrijeme njihova nastanka bila smatrana vandalizmom, već da se Bologna i danas aktivno bori protiv grafita provodeći naširoko hvaljeni model suradnje građana i gradske vlasti, prema kojem je grad shvaćen kao “suradnički društveni ekosustav” u kojem građani djeluju, između ostalog, tako da odstranjuju grafite. Kako bi izrazio neslaganje i spriječio izmještanje svojih radova, Blu je prebojio sve murale koje je napravio u proteklih 20 godina u Bologni, jasno ukazavši na ironiju da se grad pokušava predstaviti kao spasitelj ulične umjetnosti, dok istovremeno sankcionira mlade ljude koji oslikavaju grad i istjeruje ih iz prostora u kojima djeluju.
Naravno, ne treba posebno napominjati da se kontekst nastanka murala Mirona Milića prilično razlikuje od gore navedenih primjera; međutim, oni nam mogu rasvijetliti neke od ambigviteta koji se tiču umjetničkog djelovanja u javnom prostoru u širem smislu, ali i otvaraju pitanja vlasništva, autorstva i zajednice. Prozvani zbog uklanjanja zidova s muralima za potrebe izložbe u Bologni, organizatori su se branili tvrdnjom da je umjetnik autor murala, ali je vlasnik zgrade ujedno i vlasnik umjetničkog rada koji se na njoj nalazi (bilo da je nastao s dozvolom ili ne). Takav stav svakako ukazuje na problematiku privatnog vlasništva i zajedničkog dobra, odnosno na pitanje do koje mjere je javni prostor doista javan. Istovremeno, možemo uvidjeti da je ulična umjetnost kao forma specifična upravo po tome što je umjetnik na određeni način otuđen od vlastitog rada, ili barem njegove materijalne dimenzije. Dakle, imamo situaciju da za svoju intervenciju umjetnik mora dobiti dozvolu, no onaj koji daje dozvolu može s tom intervencijom raspolagati više-manje kako god želi.
Za realizaciju Milićevog murala bilo je potrebno iskamčiti nekoliko dozvola: od samih stanara (51% vlasnika stanova), od Zavoda za zaštitu spomenika kulture i od Ureda za prostorno uređenje grada. Jasno, dobivena dozvola ne garantira da će intervencija biti prihvaćena – prisjetimo se samo naprasnog uklanjanja Milićevog murala s osnovne škole u Umagu koji je bio napravljen prema uputama ravnatelja u skladu s ekološkim idealima škole, ali je odstranjen zbog tri prsta koja nabrajaju pojmove “Reuse, reduce, recycle…” Ovaj slučaj, kao i ranije spomenuta duga pred biskupskom konferencijom, pokazuju da street art u Hrvatskoj još uvijek nije izgubio političku moć niti je prešao u službu gentrifikacije. Ipak, valja u prolazu naglasiti da festival Design District Zagreb, u suradnji s kojim je izrađen mural u Vojnovićevoj, možemo svrstati pod procese gentrifikacije i privlačenja kreativne klase utoliko što, prema opisu organizatora, ima “namjeru stimulirati izgradnju ‘kreativne zone Martićeva’ prvenstveno kroz umrežavanje i suradnju dionika postojeće lokalne kreativne scene”.
No, Milićev mural – s obzirom na njegov sadržaj s jedne i kontekst nastanka s druge strane – ipak moramo promatrati u ponešto drugačijem svjetlu. Što se tiče sadržaja, mural prikazuje nekoliko ljudskih i dvije pseće figure na ulici – psi se igraju, žena s vrećicama se vraća iz trgovine ili tržnice, otac vodi dijete za ruku, muškarac i žena sviraju instrumente… Prikazani likovi su različite dobi, spola, etničke pripadnosti, i tako dalje. Kako objašnjava organizator kampanje, Platforma UPGRADE, “Miron Milić u muralu okida snimke svakodnevnice ovog kvarta, ukazuje na njene izazove i sve to vješto povezuje u mozaik života ovog grada, u kojem za svakog postoji mjesto i dobrodošlica.” Za vrijeme oslikavanja, situacija prikazana na zidu reflektirala je stvarnu situaciju na ulici – ljudi su se družili, puštala se glazba, psi i djeca su trčali uokolo, a Okus doma je pripremao hranu. Dakle, kako nam sam naziv kampanje “Zagreb: otvoreni grad?” govori, u pitanju je ideja otvorenog grada i uloga umjetničkih akcija u njegovom stvaranju. S ciljem osnivanja društvenog-kulturnog centra u Zagrebu koji bi imao izraženu interkulturnu komponentu, Platforma UPGRADE pokrenula je ovu kampanju, u kojoj se kroz niz medijskih aktivnosti i kulturno-umjetničkih i društvenih događanja propituje otvorenost grada i vizionira grad u budućnosti.
U tekstu “Otvoreni grad” Richard Sennet poziva nas da zamislimo kako bi izgledao čist, siguran, učinkovit, dinamičan, poticajan i pravedan grad, dodajući da su nam “potrebne slike da bismo naše gospodare kritički suočili s onime što bi trebali činiti”. Ulična umjetnost jedan je od načina stvaranja takvih slika budući da je sastavni dio procesa transformacije, zamišljanja i ponovnog prisvajanja urbanih prostora. Osim toga, očito je da ona među građanima potiče raspravu o tome tko ima pravo na grad i upravljanje javnim površinama. Sennetova vizija otvorenog grada (nasuprot zatvorenom sustavu, kojeg obilježavaju ekvilibrij i integracija) je organska i ekološka: to je sustav u kojem rast, shvaćen kao kontinuirana borba između uravnoteženosti i neuravnoteženosti, dopušta konflikt, raznolikost i nesklad. Ova pomalo utopijska vizija zapravo predstavlja oprostorenje ideje otvorenog društva koje nadilazi podjele, odbacuje stereotipe, prihvaća i njeguje različitosti i uspostavlja nove oblike interakcije između dionika (što podrazumijeva stvaranje demokratskog prostora).
Baš kao što je javna sfera oblikovana svakodnevnim interakcijama, konfliktima i pregovaranjima između različitih društvenih skupina, tako se i percepcija ulične umjetnosti stvara društveno. Prema intervencijama ili djelima u javnom prostoru gledatelji ne uspostavljaju individualni odnos kao što to čine u muzeju, već njihovo značenje ovisi o brojnim faktorima (od prostornih i političkih, pa do vizualnih), odnosno proizvodi se kroz odnose koji prožimaju sve elemente urbanog okruženja. S obzirom da gradovi funkcioniraju kao fizički, ali i kao imaginarni prostori koji istovremeno odražavaju i konstruiraju društvene odnose, ulična umjetnost – kao prvenstveno vizualni element grada – i sama predstavlja oblik proizvodnje javnog prostora utoliko što uključuje različite dionike, potiče raspravu i oblikuje stavove. Milićevi murali, naizgled nepolitični, često sadrže haiku ili opaske duboko ukorijenjene u svakodnevici (Kakva sreća / prelaziti ovu ljetnju rijeku / sandalama u ruci!; Pauci u uglovima / ne brinite / neću vas pomesti; Djed je znao tipa u Caritasu koji nam je stavljao najbolje stvari sa strane, itd.), zbog čega omogućuju prolaznicima da se lakše identificiraju s njihovom porukom i prihvate ih kao sastavnicu grada koja na simboličkoj razini stvara poveznicu i potiče solidarnost između svih građana. Stoga, neka od pitanja koje postavlja sama kampanja – kako otvoriti dijalog među stanovnicima i različitim kulturama, kako stvoriti osjećaj povezanosti među neznancima, kako oblikovanje prostora može generirati novi rast i kako vidljiva forma može pozvati na angažman i poistovjećivanje – odgovor pronalaze upravo u Milićevom muralu. Također, u usporedbi s njegovim drugim muralima koji prekrivaju čitave fasade (recimo u Petrinjskoj ili u Vodnjanu), ovaj, s figurama razbacanim po pomalo oronuloj fasadi, djeluje nedovršeno – no to je i prikladno, budući da je i samo ostvarenje ideje otvorenog grada “work in progress”.
ObjavljenoObjavljeno
