Kritika Ako ste kojim slučajem u subotu, 7. lipnja u vrućim popodnevnim satima hodali novo osvanulom Greenway stazom na Savskom nasipu, a pored vas su se stvorili prašnjavi i znojni zombiji s par šarenih loptica na dlanu, čestitam! Naišli ste na Cirkolimpijadu. A ako su vas neobični pokreti ovih stvorenja naveli da zavirite u njihovo dvorište u blizini, mogli ste nabasati na Cirkobalkanu, najveći regionalni festival suvremenog cirkusa koji se od 31. svibnja do 8. lipnja odvijao u dvorište Pogona Jedinstvo.
Dvije velike cirkuske organizacije, zagrebačka Cirkorama i beogradska Cirkusfera, već trinaestu godinu zaredom organiziraju Cirkobalkanu s ciljem promocije i razvijanja cirkuske umjetnosti u regiji. Ovogodišnje zagrebačko izdanje festivala odvilo se u suradnji s Pogonom i kolektivom Komikaze, a od 19. do 28. rujna sličan program odvijat će se i u Beogradu. Festival u svojim počecima nije stavljao naglasak na određeni koncept ili disciplinu, no ovo je već treća godina u kojoj se fokus stavlja na zajedničku temu programa nastojeći odraziti političko-društveni kontekst svog vremena. Ovo izdanje posvećeno je manipulaciji objektima i žongliranju.
Kako to izgleda kada se sportski elementi poigravaju s izvedbenim, spajajući vještinu, kreativu, zaigranost i suradnju, najbolje se vidjelo na cirkobalkanskom novitetu, Cirkolimpijadi. Pomalo neispavana i u žurbi dolazim na Savski nasip nadajući se da neću biti jedina koja će kasniti, ali točno u minutu natjecatelji_ce su u niskom startu. Brzo postavljam dekicu na travnjak pored zemljanog dijela nasipa koji označava područje za utrku dok analitičkim okom pokušavam što prije pohvatati što se to događa oko mene. Na crnoj tabli nalik onoj iz boksačkih mečeva, umjesto rundi organizatori najavljuju imena disciplina, a ona prva, “100 metara žongliranje pojedinačno” nagovještava borbenost ove naizgled ležerne olimpijade.
Počinje utrka, loptice lete, padaju, odskaču i poskaču, prašina leti posvuda – atmosfera je napeta. Taman razmišljam o hrvatskoj žonglerskoj adaptaciji Mad Maxa, kada crveno-bijelu vrpcu na cilju kida pobjednik. Dok suci bilježe rezultat, natjecatelji_ce se pripremaju za sljedeću disciplinu, a publika se premješta par metara niže u područje oko cirkobalkanskog šatora na kojem će se odviti većina preostalog programa.
Tek sada počinjem uviđati puni spektar uloga u ovom cirkuskom metropolisu. Sudac u neobičnom šarenom kostimu lažnom strogoćom dočekuje rulju, tri žene u šiltericama za kladioničkim stolom glasno zovu na kocku, odnosno “sportsku prognozu”, a natjecatelji_ce se spremaju za “Zombi apokalipsu”. U ovoj disciplini žonglira se u hodu, a pad loptice istovremeno označava gubitak i preobrazbu u hodajućeg mrtvaca koji drugima otežava zadatak. Realistični zvukovi samrtnog hroptanja i potpuna posvećenost tjelesnoj imitaciji daju dojam da nekima uloga zombija bolje sjeda od samog žongliranja.
Dok je publika potpuno uronjena u ovaj prizor, Viktor Mijatović, član cirkorganizacijske obitelji i jedan od sudionika natjecanja, govori mi kako je cilj ovog događanja da se ljudi zabave i upoznaju s žonglerskim vještinama, ali da je na kraju ipak bitno tko je najbolji.
Polako primjećujem da su to uvidjeli i drugi – natjecateljski duh naglo kreće rasti. Poput ishitrenih loptica koje sad tu sad tamo lete po zraku, discipline se brzo i napeto smjenjuju. Iako svaka od njih zahtjeva sličnu vještinu izvođenja, postavljene su drugačije – svaka disciplina traži prilagodbu tehnike prostoru, vremenu, timu i protivnicima.
Natjecatelj_ica ovdje nikada nije sam_a. U limbo žongliranju u kojem se žonglirajući pokušava spustiti tijelom ispod špage, on_a uči iz taktičkih grešaka prethodnih natjecatelja_ica koji su se okušali u prolasku. U karijola cirkusu, gdje ljudskim “tačkama” u kojima dva člana žongliraju držeći noge trećeg u ulozi kotača, on_a je u bezuvjetnoj ovisnosti o svome timu. U žongliranju s tri kovanice tuđi pad puni njegov, odnosno njezin proračun, a u žongliranju na tisuću metara spašavaju je poklici publike koja želi imati prste u rezultatu (ili vratiti svoja dva eura uložena u klađenje).
Iznenada otkucava sedam sati, a nakon izmjene šest intenzivnih disciplina priprema se teren za “Čunjobojku”, zadnju i najiščekivaniju disciplinu koja će potrajati dugo uvečer. Došlo je vrijeme da svoje umorno gledateljsko tijelo malo odmorim u hladu. Uto mi prilazi jedna žena, pruža mi presavijeni papir i pita me želim li crtati. Premda joj odgovaram da zaista ne znam crtati, ona me pokušava ohrabriti, nakon čega pristajem na izazov i sjedam za stol. Ubrzo saznajem da sam se igrom slučaja našla na radionici Exquisite Corpse kolektiva Komikaze te da je žena koja mi je prišla ilustratorica Ivana Armanini.
Ivana mi objašnjava da se na ovoj radionici crta po uzoru na koncept exquisite corpse (predivni leševi ili predivna čudovišta) – oblik grupnog, automatskog pisanja ili crtanja koji su izmislili nadrealisti. Radi se o crtežu tijela koji zajednički oblikuju troje ljudi, pri čemu svatko crta drugačiji dio ne znajući što su drugi napravili, tako intuitivno gradeći djelo koje će na kraju rezultirati sasvim neočekivanim oblikom.
Ulazeći u likovnu meditaciju, počinjem graditi kako vizualnu, tako i mentalnu sliku cijelog prostora u kojem sam se danas našla. Koncept crtanja u kojem svaki “leš” svjedoči o zajednici umjetnika_ca koji provode vrijeme zajedno odjednom se pokazao kao ključan u cijeloj ideji ovogodišnje Cirkobalkane. Iako je kompetitivnog karaktera, u samoj srži njenih disciplina je stupanje u odnos s drugima, bilo to pomaganje ili sabotiranje drugih natjecatelja_ica.
Cirkolimpijada je i sama jedno lijepo čudovište, svjedok postojanju novonastale zajednice koja ne ostavlja puno prostora individualističkim pothvatima. Nisam li i ja ovdje da gradim to čudovište s njima? Je li zaista bitno, bez obzira na Viktorovu opasku, tko je bolji? Ne gradimo li skupa jednu sliku, ne težeći uvijek da nadjačamo druge, već da učimo s njima i od njih? Istovremeno pazeći da i u kolektivnoj slici ostanemo svoji?
I tako dok razmišljam o egzistencijalnoj prirodi i namjeni svoje nove čudovišne crtačke trupe, novopridošla publika kreće se okupljati ispred šatora. Sudeći po najavi “ultramodernog pop-punk žonglerskog showa” i darovitog cirkusanta Wesa Pedena koji od pete godine razvija svoju svestranu žonglersku umjetnost, sprema se veliki show.
Jadranka Žinić Mijatović, suorganizatorica festivala, otkriva mi da je Pedenova ideja u predstavi Rollercoster da korištenjem i bacanjem nebrojeno mnogo rekvizita stvori suvremenu žonglersku predstavu u kojoj prikaz vještina prati određena priča. Takva vrsta, često intimne, naracije među glavnim je obilježjima suvremenog cirkusa koji, za razliku od tradicionalnog, publici ne pruža samo spektakl. A Rollercoster vrlo spretno balansira između pomnog razvijanja dramaturške strukture i utjelovljenja pravog spektakla.
Krcati šator ispunjen je napuhanim konstrukcijama koje podsjećaju na rolerkoster, daščicama nalik klopkama za miševe, dugačkim prozirnim cijevima, raznim lopticama i drugim žonglerskim predmetima. Pedenovo tijelo uz te objekte gradi svojevrsnu poluimaginarnu konstrukciju koja pruža sliku nezaboravnog iskustva u zabavnom parku.
Dok gledamo kako loptice kruže oko Wesova tijela i vadičep-efektom iskaču iz konstrukcija, uz nostalgično-zabavnu zvučnu pozadinu javlja se i glas koji nas uvodi u dramaturgiju djela. Wesov voice-over otkriva nam njegovu ljubav prema rolerkosterima u djetinjstvu i usput govori o raznim tipovima petlji i spirala tih gigantskih struktura. U jednom trenutku otvara i pitanje rizika koji uzimamo kada se nalazimo u prostoru zabavnog parka koji je uvijek pomalo zastrašujuć. Isto tako, pitanje rizika prisutno je u kreiranju uspješne (žonglerske) predstave – hoće li Wes uspjeti izvesti vrlo zahtjevne trikove ili ne? Pita se sam autor, ali u trenucima i publika. Jer poput iskustva na rolerkosteru, penjanjem na velike visine riskira se i veliki pad.
Čini se da se rizik isplatio, jer tijekom cijele predstave Wes gotovo bez greške odrađuje zahtjevne i repetitivne trikove, barem koliko jedna neispavana gledateljica može popratiti. Iako su šarene i glasne pozorničke komponente ono što je u ovoj dinamičnoj vožnji donijelo spektakl, ono što me zaista poljuljalo na sjedalu bila je potpuna autorova prisutnost. Autor se poigrava s pripovjednim vremenom i granicama fikcije – malo je u prošlosti, malo u sadašnjosti, malo na pozornici, a kada na trenutke ispada iz lika ulazeći u kontakt s publikom, malo je i s nama.
Iako razbijanje četvrtog zida svakako nije jedinstveno cirkuskoj umjetnosti, Rollercoster pokazuje kako to u cirkusu može biti jedno drugačije iskustvo. Ono se čini nenamjernim i povrh svega iskrenim, jer tijekom predstave umjetnik često reagira na publiku, pa shodno tome, četvrti zid nikada nije u potpunosti postojao.
Takvom izvedbom umjetnik otvara neku novu priliku za bliskost s publikom, a pozornica se na samom kraju predstave čini kao prostor koji zajednički okupiramo. Izlaskom iz šatora, uviđam da je u dvorištu to još više istina – isti oni umjetnici i umjetnice koje gledamo na pozornici, jednom kad s nje siđu, sjeckaju povrće za večeru, obavljaju volonterske zadatke ili čiste prostor, u ovom kolektivu oni ne zauzimaju jedno, isključivo mjesto. Baš kao i publika koja nakon predstave samoinicijativno uči nove vještine s istim rekvizitima koje je prije deset minuta Wes imao u ruci, premda “malčice” nespretnije.
Tu se rađaju ta neobična čudovišta s repom na glavi i glavom pod repom. Ona su predivna jer su načinjena od naizgled nepovezanih dijelova, sastavljenih od osoba koja naizgled nemaju veze jedna s drugom. Ali, bez obzira na vještinu, skupa stvaraju nešto lijepo. Viziju ovogodišnjeg izdanja festivala obilježava otpor manipulaciji i vjerovanju da se u ovom svijetu moramo individualistički boriti jedni protiv drugih kako bi napredovali. No, u ovoj močvari znanje se ne gatekeepa već se širi poput lopoča, za kojeg se simbolički kaže da podsjeća širenju duše. Zato predivna čudovišta ne skrivaju svoja znanja i ne manipuliraju ljudima, već objektima.
Objavljeno
