U vakuumu reprezentacije

Piše: Martina Domladovac

U Beču je upravo održan još jedan susret Eurozina, mreže Europskih kulturnih časopisa koja povezuje više od devedeset partnerskih časopisa iz gotovo svih europskih zemalja. Eurozine je također internetski portal koji služi kao platforma za prezentaciju partnerskih i proizvodnju vlastitog sadržaja, a sastanak mreže – koji je ove godine održan u gradu u kojem je Eurozine 1998. godine službeno pokrenut i gdje se nalazi njegova baza – prostor je zajedničkog planiranja budućih fokusa i razvoja mreže, kao i prilika za raspravu i promišljanje europskih kulturnih politika i političke stvarnosti. 

Pod nazivom Mind the gap, ovogodišnji, 29. susret Eurozina bio je usredotočen na temu Iliberalne demokracije i kriza reprezentacije. Kroz održane panele i diskusije, članovi mreže, medijski stručnjaci, novinari i urednici iz različitih perspektiva dotaknuli su se mogućih uzroka bujajućeg populizma, ukidanja već izborenih prava i sve veće radikalno desne okupacije mejnstrim medijskog prostora. Upravo masovni mediji gurnuli su desnicu u mejnstrim pruživši im platformu promocije i popularizacije ideja koje su donedavno smatrane radikalnim i diskriminatornim,  naglasio je britanski istraživački novinar Ismail Einashe. U Britaniji se to posebno intenzivno počelo događati nakon napada na WTC kada je desnica preuzela terminologiju i teme o getoiziranosti i potrebi integracije različitih marginaliziranih skupina i prilagodila ih svojem diskriminatornom diskursu, objašnjava Einashe. S ovim su se složili i ostali govornici panela Medijski pluralizam pod pritiskom, naglasivši kako je upravo pravo slobode govora nešto na što se desnica voli pozivati u svom političkom djelovanju, no to isključivo podrazumijeva “njihovu” slobodu govora. To je posebno istaknula i Claire Potter, izvršna urednica američkog Public Seminara, naglasivši kako “desnica slobodu govora ne vidi kao univerzalno pravo, nego njihovo oružje protiv liberala”. Govor mržnje, kaže Potter, maskira se u političke činjenice i postavlja se pitanje kako se prema tome odnositi u zemlji koja garantira slobodu govora. S druge strane, kao što je vidljivo na primjerima brojnih, posebno istočno europskih zemalja, cilj i uspješna strategija desničarske retorike nametanje je samocenzure novinarima. 

“Kad nastane vakuum reprezentacije, otvara se prostor populizmu”, istaknula je na panelu Populizam i manjak reprezentacije poljska sociologinja i ravnateljica udruženja Villa Decius, Dominika Kasprowicz. Socio-ekonomske posljedice neoliberalne globalizacije i ljevičarsko favoriziranje identitetskih politika umjesto socijalnih pitanja najčešće su spominjani razlozi bujanja populizma u do sada relativno progresivnim društvima. Desničarski radikali i populisti pritom se posebno pozivaju na identitetske politike kao početak kraja tradicionalnog društva i “običnih”, “prosječnih” radničkih obitelji. Iako su “identitetska pitanja uvijek bila klasna pitanja”, kao što je naglasila sociologinja Cornelia Koppetsch, ljevica se uporno iscrpljuje beskonačnim objašnjavanjem identitetskih politika. Neprestano recikliranje tolerancije, suživota i multikulturalizma postalo je žrvanj lijevih ideja i djelovanja, a ostalo je otvoreno i pitanje urbane, akademske klase čiju otuđenost od radništva prepoznajemo, ali na temelju toga još uvijek ne djelujemo. 

Sve je ovo možda najbolje podcrtano beskorisnom diskusijom, kao što se ispostavilo – nimalo ciničnog naziva Europe first! Razgovor europskih političkih teškaša Daniela Cohn-Bendita i Clausa Leggewia otvorio je ovogodišnji kongres Eurozina, no unatoč njegovoj centralnoj poziciji, razgovor je pružio vrlo malo uvida u moguća rješenja trenutne krize demokracije. Cohn-Bendit, veteran studentskih pokreta iz 1968. i Leggewie, politolog i autor knjige 50 godina ’68. (2018), uglavnom su se zadržali na europskom legislativnom okviru i političkom djelovanju kroz parlament Europske unije. Važnost ekonomsko-političke unije istaknuta je primjerom kako se pitanja kao što su migracije ili klimatske promjene ne mogu rješavati na nacionalnoj razini, no isto tako, držeći se linije Europe first! propuštaju spomenuti globalni kontekst ovih problema. Također, iako čvrst pobornik  jedinstva EU, Cohn-Bendit smatra kako ne treba požurivati njeno proširenje dok se ne riješe unutarnji problemi Unije (što god oni bili). Upozoravajući kako je desnica dobro organizirana i sve se više ujedinjava, poziva ljevicu da nadiđe narcisoidne razlike i stvori zajedničku platformu oko lijevog centra.

Istovremeno dok poziva na ujedinjenje na centru, Cohn-Bendit čudi se apstinencija mladih koji ne pokazuju interes za stare, očito neuspjele politike koje su doduše Europu držale na okupu, ali u nekoj drugoj ekonomskoj i socijalnoj klimi. Na panelu o medijskom pluralizmu spomenuto je kako si ljevičari – koji su inače kritizirali mejnstrim medije, a sada su u poziciji da ih moraju braniti – ne bi to smjeli dozvoliti. Isto tako, naglašeno je da trebamo novu lijevu političku imaginaciju, ali i socijalnu inovaciju. Želimo li uspjeh europskog projekta moramo se odmaknuti od centra i umjesto toga – ujediniti na ljevici.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.