Zamagljeni liberalni horizonti

Ovogodišnje je Eurozineovo Europsko okupljanje časopisa za kulturu pokazalo da liberalni interpretativni okvir ne može primjereno zahvatiti u aktualnu globalnu političku krizu.

eurozine_2_WEB FOTO: Erika Renel, Eurozine / Facebook

Piše: Lujo Parežanin

Unutar stabilno urušavajućeg domaćeg medijskog polja tijekom zadnjih par godina posebno “sretno” prolaze mediji za kulturu. Ne računajući vječni Vijenac kao Matičinu utvrdu, kao i druge zaštićene konzervativne publikacije, gubici se bilježe svugdje: formalni sukob interesa u kojem se dio njegovih suvlasnika našao uspješno je iskorišten u svrhu atentata na Zarez, ostavivši nas bez najvažnije alternativne tiskovine za kulturu, dok je ukidanje potpora za neprofitne medije do krajnosti ugrozilo ono što ionako jedva preživljava od nezavisnih internetskih publikacija.

Zarez je – uz još jednu ugašenu publikaciju, CDU-ovu Frakciju – bio članom Eurozinea, mreže europskih časopisa za kulturu, koja je službeno pokrenuta 1998. godine u Beču, nakon što je neformalno djelovala prethodnih 15 godina. Putem godišnjeg Europskog okupljanja časopisa za kulturu, ali i internetskog portala koji služi kao platforma za prezentaciju partnerskih i proizvodnju vlastitog sadržaja, Eurozine povezuje osamdesetak publikacija iz čitave Europe, što njegovu putanju čini dobrim mjerilom sektorskog stanja na razini Unije, čije je svjetonazorsko dijete.

Indikativno je stoga što je i sâm Eurozine tijekom gotovo tri protekle godine prolazio razdoblje promjena i svojevrsne krize: u veljači 2015. godine napustio ga je jedan od pokretača i prvi glavni urednik, Šveđanin Karl Henrik Fredriksson, a neizvjesnost financiranja uz organizacijske je peripetije dovela i do pauze u održavanju godišnjeg okupljanja članica mreže. Međutim, nakon priljeva europskih sredstava organizacija se revitalizirala, da bi se ove godine konsolidirala formiranjem novog uredništva (za glavnog urednika izabran je Britanac James Thomson) i dolaskom novog organizacijskog tima. Ovogodišnje, 28. okupljanje, održano od 20. do 22. listopada u Tartuu u Estoniji, stoga je moglo poslužiti kao dobar uvid u nova kretanja na europskoj kulturnomedijskoj sceni, njene političke interese i mogući razvoj.

Iako Eurozine čine raznovrsne publikacije koje djeluju u najrazličitijim kontekstima, od albanske Poeteke do švedskog Ny Tida, neizbježni raskoraci i razlike unutar mreže ne isključuju zajedničku determiniranost koja proizlazi iz pripadnosti internacionaliziranoj sceni europskih NGO-ova koji nedvojbeno dijele širi politički, vrijednosni, a dijelom i financijski okvir. U slučaju Eurozinea, dakle, jasno je da je pretežito riječ o liberalnim organizacijama i medijima čiji se tematski fokus, analitički rakurs i ideološki žargon uglavnom preklapaju s Unijinim žargonom dijaloga, demokracije, ljudskih prava i nekonfliktne i inkluzivne europske kulture.

U tom smislu ilustrativan je Eurozineov opis vlastitoga djelovanja objavljen na njihovoj internetskoj stranici. On se temelji na geteovskim figurama dijaloga među kulturama, na ideji neproblematičnog oblikovanja zajedničkog europskog identiteta i pomirljivog javnog prostora rasprave i kulturalne razmjene. Iako je riječ o “programskom” tekstu koji ne treba uzeti kao potpuno reprezentativan za raznolikost sadržaja koji se na Eurozineu nalazi, nagovještava on ipak nešto o svjetonazorskim polazištima organizacije, a time, u određenoj mjeri, i o prevladavajućim vrijednostima u kompleksnom skupu članica koje okuplja.

Unutar takvih liberalnopolitičkih koordinata kretalo se i estonsko izdanje Eurozineova najnovijeg okupljanja. Već je njegov naslov, Democracy Delivered? Europe between digital salvation and post-truth resignation, pozvao na oprez, nudeći sumnjivo uokvirenje stanja u “Europi danas”. Jer što se uopće misli pod “digitalnim izbavljenjem” i “post-istinosnom rezignacijom” i je li baš to ono što je najrelevantnije za opis položaja u kojem se Europa nalazi? I što bi bila ta Europa o kojoj bi se moglo tako govoriti? Što takav monolitan govor podrazumijeva, na koji način on homogenizira figuru Europe, odnosno što iz nje isključuje da bi ju mogao uspostaviti? Razrješenje dijela tih pitanja ponudio je diskurzivni program konferencije čiji su središnji dio činila tri okrugla stola na kojima su novinari, predstavnici nevladinih organizacija i akademski proučavatelji nastojali zagrabiti u navedene teme, gotovo nehotice razotkrivajući sva analitička i politička ograničenja ovako uokvirene diskusije.

Ono što je vrlo brzo postalo evidentnim na ovim događanjima jest koje neupitnosti i koja prešućivanja oblikuju njihov obzor. Ponajprije, to je kategorija “zapadne demokracije” koja je gotovo nepodnošljivo nekritički korištena unutar figure njene vanjske ugroženosti i unutarnje “ranjivosti”, a implicitno poistovjećenje Europske unije s njome značilo je i izostanak artikulirane kritike Unijinih politika. Da bi upravo ta “zapadna demokracija” imala neke aktivne veze s globalnom političkom krizom koju koncept konferencije gotovo pa izjednačava s krizom informiranog dijaloga, to je mogućnost koja je zapanjujuće izmicala diskusijama koje su se u Tartuu mogle čuti.

S ovime je blisko povezana zabrinjavajuća terminološka pročišćenost – upravo aseptičnost – kada je riječ o sferi ekonomije i klase, o čemu svjedoči i iscrpan uvodni tekst konferencije koji opisuje svaki od ovih sadržaja. Lijeva nas kritika već godinama uvjerljivo uči da postoji određeni analitički profit od zamjene, primjerice, označitelja “zapadna demokracija” označiteljem “kapitalizam” – štoviše, da tek temeljem tog profita možemo razumjeti dramatične političke promjene kojima svjedočimo zadnjih godina. Nažalost, tijekom čitave konferencije ni u jednom trenu nije djelovalo kao da bi se taj zazorni aparat, koji je mogao rastresti njene ideologeme, mogao prikrasti diskusijama, da bi se iz njihovih frustrirajućih slijepih ulica mogla pojaviti potreba za promjenom perspektive. Horizont navodno transparentnog i slobodnog liberalnog dijaloga na diskurzivnom dijelu okupljanja stoga se činio sve više klaustrofobičnim i zamagljenim, a njegovi zaključci neproduktivnima i politički limitiranima.

O čemu se onda na konferenciji raspravljalo? Prvi panel, Democracy’s deliverance? Assessing the political potential of Internet technologies, raspravljao je o zamkama i prednostima internetskih tehnologija u odnosu na razvoj demokracije. Ova pomalo zastarjela rasprava potaknuta je panikom oko vjerojatnih ruskih informacijskih intervencija u američke predsjedničke izbore i referendum za Brexit, ali i oko poticanja tzv. alt-right i desnih populističkih grupa i pokreta u Europi i Americi, a dotakla se i uporabe internetske tehnologije u svrhu uključivanja javnosti u donošenje političkih odluka.

Možda je najznakovitije bilo upravo izlaganje ukrajinskog sociologa Dmytra Khutkyyja o uvođenju participativnih procedura donošenja gradskog proračuna, s naglaskom na korištenje digitalnih komunikacijskih kanala. Proizišla iz mjere Radničke partije u brazilskom Porto Alegreu, ova se ideja proširila od Ukrajine do Japana, nudeći vjerojatno vrlo različite i korisne pouke za sve lokalne aktivističke inicijative, poput ovdašnjih Zagreb je naš! i Ne da(vi)mo Beograd. No u vizuri Khutkoga ona je reducirana na žargon mehanički shvaćene participacije i osnaživanja, bez posebno produbljenog uvida u potrebne mjere oko uspostave same platforme za sudjelovanje. Specifični slučajevi na stranu, participacija je tehnološko pitanje tek u krajnjoj instanci, a potonjem treba prethoditi niz kontekstualnih rješenja koja participaciju omogućuju i potiču, od primjerenih materijalnih uvjeta do osiguravanja informiranosti građana.

Drugi panel, naslovljen ‘Infowars’: Disinformation and democracy in the digital eco-system razradio je tematski blok prvog razgovora koji se ticao uplitanja Rusije u političku destabilizaciju SAD-a i Europe. Dok je, primjerice, izlaganje Antona Shekhovtsova o ruskim informacijskim taktikama i poveznicama s desničarskim grupama na Zapadu bilo vrlo informativno i otvorilo prostor za zanimljivu kontekstualizaciju u nastavku razgovora, ostali izlagači nisu uspjeli ponuditi uvjerljiv okvir njegovim istraživačkim rekonstrukcijama.

Da liberalni ideologemi mogu zamagliti i “objektivnu” znanstvenu prosudbu dokazala je i sociologinja Milena Iakimova sa sveučilišta u Sofiji, koja je istraživala konkretan utjecaj ruskih intervencija u Bugarskoj. Još jednom, Đavo je u terminologiji, jer Iakimova među svim ne osobito sretnim mogućnostima odabire “propagandu” da bi opisala rusko informacijsko djelovanje. Takav izbor, možda razumljiv u kontekstu postsovjetskog antikomunizma u istočnoeuropskim zemljama, onu paralizirajuću ideju zapadne demokracije razotkriva kao odvjetak hladnoratovske imaginacije koja zanemaruje globalno antidemokratsko djelovanje i unutarnji socijalni raspad euroameričkih sila, proglašavajući ih tek izvana ugroženim svjetionicima demokracije i slobode.

Analogija kojom je Iakimova pokušala opravdati propagandu kao termin koji posjeduje kritički aspekt na gotovo je komičan način ukazala na začuđujuću slijepost njezine pozicije. Iakimova je, naime, pokušala poentirati ističući kako je iz istog razloga bolje odabrati “pohlepu” nego “strukturalne uvjete akumulacije profita” kao eksplanatorni okvir za razumijevanje ekonomije. U tom davanju prednosti jednoj banalnoj moralnoj (dis)kvalifikaciji pred analitički vrlo preciznim i teorijski utemeljenim, ali, nažalost, i materijalističkim konceptom, kao da se sažeo dobar dio problema čitave konferencije.

Diskurzivni program zaokružio je panel Epistemocracies: Post-truth and cultural power, na kojem se razgovaralo o kurentnom pojmu “post-istinitosti”, opsesivno ponavljanom u jeku Trumpova izbora u SAD-u. Panelisti su se složili da je riječ o vrlo nesretnom označitelju koji sugerira da je postojalo neko medijsko razdoblje “istinitosti” koje je prethodilo današnjoj informacijskoj krizi. No dok je riječi bilo o vezama post-istinitosti, postmodernizma i poststrukturalističke filozofije, nažalost, izostao je dublji uvid u specifične probleme medija u Europi, kao i u različite oblike otpora medijskom i političkom establišmentu koji jačaju u “zapadnim demokracijama”, a koji su nedvojbeno povezani s onime što se u liberalnoj vizuri shvaća kao kriza racionalne komunikacije i demokratskih procesa.

Paneli na Eurozineovom okupljanju pokazali su kako determiniranost europskim okvirom ukalupljuje i usmjerava političke horizonte nezavisnih publikacija u kulturi, na određen način ih depolitizirajući i ograničavajući njihov društvenokritički potencijal. U širem smislu, ukazuje on na neprekidnu tenziju u kojoj se nalaze nezavisni mediji koji se oslanjaju – ili, možda je znakovitije reći, koji su zavisni – o međunarodno diktiranom financiranju, osobito oni koji se nalaze na europskoj periferiji. Ekonomska i socijalna devastacija koju politike diktirane iz europskih centara uzrokuju u perifernim zemljama tamošnjim nezavisnim medijima govore o naličju vrijednosti pod čijom egidom se raspravljalo na Eurozineovoj konferenciji. Može li to iskustvo predstavljati protutežu tihom pritisku “odozgo” pitanje je koje će zasigurno biti sve važnije kako budu napredovale krize kojih se europski liberali s razlogom pribojavaju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano