Tema “Hej, za slučaj da se niste već osjećali dovoljno staro, upravo sam čuo stažista kako govori da im se sviđa Successionov ‘novi model tjednog izlaska epizoda’ i da je to dobar način da se zakači ljude”, glasio je popularan tweet s kraja prošle godine… Koji sada već djeluje pretpotopno, jer skoro nitko više ne izdaje cijele sezone odjednom osim Netflixa: manje-više svi drugi su skužili da, naravno, kada izbaciš sezonu u komadu ljudi će o njoj pričati tjedan-dva i onda prijeći na nešto drugo, a ako je izdaješ kroz deset tjedana onda će se o njoj pričati deset tjedana. Jako jednostavna računica koja svakoj seriji barem malo povećava izglede da će steći nekakvu publiku i možda tako naposlijetku i biti obnovljena za još koju sezonu i neka tako i ostane: sori, bindžeri, ali to je za dobro sve nas.
Trend je i manji prosječan broj epizoda po sezoni: dramske su, naprimjer, nekoć imale po dvadeset i nešto epizoda, pa ih je usponom kablovskih kanala bilo po trinaest, zatim sa streamingom deset, a sada je već standard da ih je osam… I opet svejedno zna biti puno praznog hoda, pa mogu to i još malo srezati ako se mene pita.
Kao i uvijek, štošta od preobilne ponude naprosto nisam stigao pogledati, uključujući naslove poput: Industry (upravo dovršavam prvu sezonu, šesta epizoda je *chef’s kiss*), Andor, Somebody Somewhere, Better Things, Big Mouth, The Midnight Club, Heartstopper, Minx, Los Espookys…
A što se tiče serija kojima je malo falilo da mi upadnu na listu, istaknuo bih For All Mankind(nakon prvih šest epizoda treće sezone mi je bila u užoj konkurenciji za prvo mjesto, a onda se dogodilo… sve ono s braćom Stevens, jebiga), Bad Sisters, The Bear, Kevin Can F**k Himself, Human Resources, Our Flag Means Death, Raised by Wolves te Moon Knight.
Što će ga reći da mi je top dvadeset najdražih serija ove godine bilo…
20. Westworld
“Dobro, pa koliki redikul moraš biti da ti je jebeni Westworld na popisu najboljih serija u 2022.?!? Ti ozbiljno želiš reći da ti je ČETVRTA sezona Westworlda bolja od… The Beara?! Stvarno??? Isuse. Jebeni. KRISTE” – je, je, čujem vas! I okej, priznajem da ni ova sezona Westworlda nije bila bez svog sijaseta mana: radnja i dalje zna biti suvišno zakomplicirana, dijalozi često i dalje kao da ih je pisala neka Ana Bučević iz Silicijske doline. I teško se uzbuditi oko “smrti” ikojeg lika kada androidi uvijek mogu biti reaktivirani, a ljudi reanimirani kao androidi, dok lik kojeg glumi Aaron Paul kao da je ispao iz nekog teškog akcijskog trasha o ubojitom operativcu mekog srca (“Moja žena i kćer, one su mi SVE!”) i usput otvara pitanje je li Aaron Paul zapravo uopće dobar glumac? A i, naravno, Westworld k’o Westworld, sve što je tokom sezone valjalo će biti upropašteno naizmjence uvredljivo lošim i totalno flah finalom… No opet, nakon što su dotakli dno s onim neopisivim davežom od treće sezone, ova mi je većim dijelom bila… pa, iznenađujuće zanimljiva i zabavna? Prvih nekoliko epizoda ima jedan jako privlačan čudnovati ugođaj i dok se serija nekoć bavila ljudskom nastranošću, sada je došlo vrijeme da i androidi pokažu kako nisu ništa manje devijantni od svojih tvoraca, dok je trademark obrat s vremenskim linijama radnje najefektniji u cijelom serijalu… Pa ako ste ikada voljeli ovu seriju, a digli ste ruke nakon treće sezone – vrijedi dati dati šansu i ovoj, plaho i stidljivo vam kažem ja, da me ne biste gađali oštrim predmetima ako bi vam ispalo da sam vas zajeb’o.
19. Ghosts
Američki remake britanske humoristične serije o bračnom paru koji se useljava u staro zdanje s duhovima, uz začkoljicu da ih samo supruga vidi i čuje: nisam gledao original pa ne bih znao kakav je u usporedbi, ali ovo je vrhunska razonoda za cijelu obitelj, bez ičega što bi zbunilo djeda i baku, ali ni vrijeđalo senzibilitet njihove unučadi kroz dvadeset po dvadeset toplih i duhovitih (i ne samo zbog svih tih duhova!) minuta druženja s vašim novim omiljenim TV-društvancem.
18. Peacemaker
Da je nakon određene razine komercijalnog uspjeha gotovo nemoguće biti uistinu “otkazan”, pokazao je i primjer Jamesa Gunna kojem se Marvel / Disney bio zahvalio na suradnji nakon otkrića starih tweetova s neukusnim šalama o pedofiliji, pa mu je karijera “patila” tako što… ga je odmah zatim unajmio Marvelov rival DC, a da bi ga onda i Disney, čim se malo slegla prašina, pozvao natrag da snimi treći nastavak Guardians of the Galaxy. I mada je novodobna američka desnica sa svojim glupim histeriziranjem – u međuvremenu izbrušenim u “woke je ono kad crnci, pedofilija kad LGBT” – zatrla svaku mogućnost da Gunnovi tweetovi urode nekom konstruktivnijom raspravom (Bi li nabacivao takve šale da je on ili netko njemu blizak bio žrtva pedofilije? Čisto sumnjam), privremeni pad u Marvelovu nemilost mu je bar pružio priliku da napiše i snimi jako dobar film The Suicide Squad i još bolju spin-off seriju u kojoj je John Cenademonstrirao sav raspon svog komičarskog talenta, a Gunn dao oduška svojoj viziji koju je netko na internetu dobro opisao kao debilanu, ali od srca.
17. Tuca & Bertie
Veselje što je Adult Swim spasio omiljene mi antropomorfne ptičice nakon otkazivanja na Netflixu, nažalost, nije bilo dugog vijeka jer su prošlog mjeseca i tamo dobile nogu, tako da će im treća sezona ujedno i definitivno biti zadnja: Saša Matić je bio u pravu, neke ptice stvarno nikad ne polete. 🙁 I šteta, baš, jer ova serija Lise Hanawalt, koautorice BoJack Horsemana, ne samo da je koristila sve specifičnosti i blagodati animiranog formata za bombardiranje raznoraznim vizualnim gegovima (za razliku od BoJacka, koji je više bio nalik igranoj seriji u ruhu animirane), nego je i u drugoj i trećoj sezoni prerasla u sjajnu humorističnu seriju o ženskom prijateljstvu i odrastanju, svojevrstan crtani pandan Broad Cityja. I možete ih, inače, naći i na HBO Maxu, pa ako ste svojedobno odustali nakon prve sezone u kojoj serija, ruku na srce, jest još tražila svoje “ja”, eto vam još jedne preporuke od mene da date još jednu šansu nečemu na HBO-u (… i ne, što je najgore od svega, NE plaćaju me za ovo!).
16. Acapulco
Serija prati zgode i nezgode radnika i radnica luksuznog resorta u Acapulcu u osamdesetima i, mada dvojezične serije nisu svakidašnja pojava, u samoj suštini ovo je ni po čemu revolucionaran sitcom, s likovima koji upadaju u tipično sitkomaste situacije iz kojih potom izvlače pouke o vrijednosti prijateljstva, obitelji, iskrenosti, znate kako već to ide… I iako Acapulco jest bolje napisan i snimljen od većine sličnih serija, ono po čemu se ipak, rekao bih, najviše izdvaja je nesvakidašnje šarmantna glumačka postava koja je udahnula toliko života svojim likovima da je uvijek milina imati ih na ekranu. Šteta jedino što serija i dalje nema nikakvog buzza pa se ne bih kladio da će doživjeti treću sezonu, ali im svejedno držim fige, ta znao se Maximo izvući i iz puno beznadnijih situacija!
15. Mike Judge’s Beavis and Butt-Head
Nakon što je ljetos ugodno iznenadio s drugim filmom o Beavisu i Butt-Headu koji je mimo svih očekivanja bio puno duhovitiji od osrednjeg prvog iz davne 1996., niti dva mjeseca kasnije Mike Judge je izveo dodatni hat-trick s novim rebootom serije o legendarnom šupljeglavom dvojcu – koji je pak ispao daleko boljim od neslavnog prvog reboota iz 2011. Jer dok je izvorni serijal iz devedesetih uglavnom uspješno balansirao Beavisovu i Butt-Headovu temeljnu glupost s nenadanim trenucima lucidnosti, posebno kroz njihove komentare videospotova u kojima bi kroz najmoronskija moguća zapažanja naposlijetku uspijevali napipati neku fundamentalnu istinu o izvođačima i pjesmama na tapeti, Beavis i Butt-Head iz 2011. su jednostavno bili… pa, sasvim nasumično glupi ili relativno pametni, ovisno o potrebi danog gega? A naravno da nikada ne može izaći na dobro kad se lik prilagođava gegu umjesto obratno… I mada ni u najnovijoj inkarnaciji serijala taj balans nije baš uvijek stopostotno pogođen, falševi su opet više iznimka nego pravilo, dogodovštine Beavisa i Butt-Heada izvan komentara s kauča nisu ništa manje zabavne od onih iz devedesetih, dok je Judge nakon svih ovih godina toliko saživljen s njihovim verbalnim ritmom da i najobičnije Beavisovo “huh-huh!” koje ste čuli već milijun puta zna biti jednako smiješno kao i prvi prvcati put.
14. Abbott Elementary
Kao mockumentary o katkad smušenim, no uvijek dopadljivim radnicama i radnicama u javnom sektoru (u ovom slučaju osnovnoj školi u Philadelphiji koju pohađa pretežito crnačka djeca), Abbott Elementary je odmah potaknuo usporedbe s Parks and Recreation i mada nije (još) toliko ha-ha smiješan kao Parksi tamo negdje od druge do četvrte sezone, nije bome ni daleko. Čistač je najveći car.
13. Evil
Malo je falilo da mi na listi bude i The Good Fight, čija je finalna sezona dugi niz epizoda bila najujednačenija dosad, vješto dozirajući otkačenost po kojoj serija prepoznatljiva, ali i zbog čijeg je viška prethodno nerijetko znala otkliznuti u neuvjerljiv crtić – samo da bi se u predzadnjoj epizodi serija prepustila svojim najiritantnijim nagonima, a da bi onda još i u zadnjoj totalno antiklimaktično (i, opet, ne baš najuvjerljivije) rasplela veliku ljubavnu zavrzlamu sezone… Pa kad se sve zbroji i oduzme, ispada da je, po konzistentnosti kakvoće od epizode do epizode, Evil zapravo pravi nasljednik The Good Wife u panteonu serija iz radionice bračnog para Roberti Michelle King: imaju formulu (troje varirajuće skeptičnih ljudi istražuje natprirodne slučajeve… koji možda i nisu uopće natprirodni? I bore se sa svojim demonima… koji možda i jesu doslovno demoni?), drže je se i to je dobro jer je formula dobra i ponekad čovjeku ni ne treba više, malo kojoj seriji se toliko veselim na tjednoj bazi.
12. Star Trek: Strange New Worlds
Nakon što su trekkieji masovno popljuvali Discovery i Picarda, najnoviji TV-izdanak popularne franšize su zato dočekali raširenih ruku kao povratak “onom dobrom, starom, pravom Star Treku“. Trekkieji će najčešće reći da je to zbog povratka na format priča zaokruženih u mahom zasebnim epizodama, dok je moja radikalna teoriju ta da je Strange New Worlds bolji zato što je… pa, jednostavno bolje napisan? Mislim, to što Picard teži biti serijaliziranom verzijom STfilmova je sasvim legitimno i nije nešto što bi ga, samo po sebi, činilo “krivim” Star Trekom, samo što se u tom slučaju, je li, trebaš osigurati da uistinu i imaš štofa za sezonu od deset epizoda, a ne da već nakon treće ili četvrte epizode moraš iznalaziti sve dosadnije načine da Picardovu posadu držiš razdvojenom kako ne bi u trenu riješili stvar? Isto tako je i bio potencijalno plodan zaokret Discoveryja u zadnje dvije sezone prema problematici mentalnog zdravlja posade jer, ono, Picard je u The Next Generation znao biti zatočen i mučen danima, ako ne i tjednima, ili recimo u nekoliko minuta proživjeti cijeli jedan dodatni ljudski vijek – a opet, u idućoj epizodi kao da se ništa nije dogodilo, nikakve traume ni ništa? Samo što, jebiga, kao da nitko u scenarističkom timu nije čuo za ono staro showbiz pravilo “show, don’t tell” pa umjesto da vidimo emocije na ekranu, likovi moraju imati višeminutne psihoterapeutske dizertacije da bi mi uopće shvatili što proživljavaju. I svako toliko ih napusti neki član posade koji je tu već više sezona i to bi, kao, trebalo biti nešto dirljivo, osim što se cijelo vrijeme misliš “Čekaj, a TKO si ti, jebote?!” – dok u Strange New Worlds već nakon prve dvije-tri epizode znaš neke bitne stvari o svakom od likova i zašto bi ti trebalo stati do njih jer, ono, tako to bude kada je serija dobro napisana. I impresivno je kako Strange New Worlds samouvjereno i uspješno žanrovski šara, od farse do horora i, sve u svemu, olakšanje je za promjenu imati novi Star Trek kojem se mogu stvarno radovati umjesto da svakog tjedna strepim što me čeka.
11. The Rehearsal
Sigurno ste se bar koji put u životu mentalno pripremali za neki težak, no neizbježan razgovor s bitnom vam osobom, prevrćući danima u glavi sve moguće smjerove u kojima bi priča mogla otići: što bi on mogao reći, što bi vi na to odgovorili, pa što bi onda on na to eventalno uzvratio i tako unedogled… Samo da bi, jednom kada je konačno došlo do tog sudbonosnog razgovora – priča odmah skrenula u neki skroz deseti pravac koji niste anticipirali ni u jednoj od svojih nebrojenih “simulacija”? Jer život nije kazalište pa da uz dovoljno proba možete od njega napraviti besprijekornu predstavu u kojoj će vam sve biti po volji, iako je Nathan Fielder dao sve od sebe da preispita to u ovoj izuzetno neobičnoj i zanimljivoj poludokumentarnoj humorističnoj seriji. Humor najčešće proizlazi iz toga koliko daleko on zna otići sa svojim probama i simulacijama (i probama unutar proba i simulacijama unutar simulacija), a tu je i stalna nedoumica koliko je ono što gledamo stvarno, od one najbazičnije razine (tipa gledamo li u danom trenutku stvarnog učesnika nekog Fielderovog eksperimenta ili glumačkog doppelgangera) pa sve do pitanja… pa, ono, što je uopće “stvarno”? Jer svatko od nas će se ponašati na jedan način pred svojim romantičnim partnerima, na drugi pred roditeljima, na skroz treći pred TV-kamerama i tako dalje: je li svaka od tih naših persona podjednako (ne)stvarna, ili su neke (ne)stvarnije drugih i ako jesu, zašto? Apsurdi The Rehearsala možda i nisu za svačiji ukus, ali serija itekako daje materijala za razmišljanje.
10. Interview with the Vampire
Nisam čitao knjigu ni gledao film pa ne bih znao reći kakva je serija u usporedbi, ali sve promjene u odnosu na izvornik mi se čine sasvim zdravorazumskima. Logično da stoljeće i pol star vampir Louis de Pointe du Lac u sadašnjosti živi u luksuznom stanu u neboderu u Dubaiju jer je bogati seronja, a gdje bi drugdje jedan bogati seronja najradije živio? Dobro je i što novinar kojem on otkriva svoju životnu priču nije više neiskusni mladac nego stara iskusnjara koja nema što za izgubiti, pa se tako neće ni libiti reći Louisu kad god misli da ovaj sere. I naravno da će svatko normalan uvažiti poznati memetički prigovor i prebaciti homoseksualnost odnosa Louisa i Lestata iz podteksta u tekst, kao što je ovdje i učinjeno… I, kao što rekoh, ne znam kako je to izgledalo u knjizi/filmu no kod serije mi je isto zgodno kako Louisa prikazuje kao, da se poslužim slengom forum.hr-a, šupendaru iliti nekoga tko zbog neiskustva u ljubavnim vezama godinama trpi nevjerojatno kretenska ponašanja od strane partnera. Sviđa mi se što serija ni ne pokušava uspostaviti neku ying-yang ravnotežu između Lestatovih poželjnih i nepoželjnih karakteristika kojom bi se objasnilo zašto Louis uporno ostaje s njim nego, ono, već negdje u tipa trećoj epizodi vidimo da je to veza bez ikakve perspektive koja Louisa samo čini nesretnim, a od gledatelja se očekuje da su prešutno svjesni kako je jadničak i dalje s Lestatom jer si i nakon n-tog poniženja i dalje tepa “a ono, znam da nije idealno, ali šta sad, Bože moj, pa svaka veza ima svojih trzavica, nije to ništa čudno, sve je to za ljude!”.
9. Harley Quinn
U kinu ostajem Marvelovac, ali pred televizorom sam izgleda, kako stvari stoje, DC-jevac jer… Osim, ajde, Lokija, nijedna od Marvelovih serija koje sam gledao mi nije bila posve zadovoljavajuća, dok DC evo za pojasom već ima dvije sjajne serije o likovima iz Odreda otpisanih – pri čemu je Harley Quinn ujedno i jedna od najjačih humorističnih serija danas uopće. I dok se takve nerijetko ispušu nakon razriješenja centralne ljubavne “hoće li, neće li?” tenzije, Harley i u trećoj sezoni drži nogu na gasu, ništa manje zabavna ni luda nego prije.
8. Irma Vep
Ima tih nekih momenata, kao kada recimo filmska ekipa u ovom, uvjetno rečeno, remakeu istoimenog filma Oliviera Assayasa iz 1996. ugodno pijucka i raspravlja o stanju filmske industrije, trendovima u kinematografiji i slično i, ono, ne znam ništa o Assayasu pa ni ne mogu posve isključiti mogućnost da iz usta likova zapravo izlaze njegovi stavovi, ali ja kao gledatelj nisam uopće imao dojam da mi netko sad tu nešto popuje nego da, jednostavno, gledam ljude od zanata koji pričaju jedni s drugima o svom zanatu jer je to ono što dijeli i što ih zbližava. Assayas ovdje s toliko ljubavi humanizira filmske radnice i radnike da nije ni bitno što u seriji nema neke velike drame ili napetosti, a što se Alicije Vikander tiče… Pa, nisam je ni u čemu prije gledao i skrušeno priznajem da sam je dosad otpisivao kao “onu što glumi Laru Croft, a ne’š ti men’ postignuća”, a kad ono… WOW, žena je sila samo takva! Mislim, njezin je lik ovdje filmska zvijezda bez nekih velikih ekscentričnosti (ne računajući, jelte, stjecanje navike određenih urbanih sportskih aktivnosti u zadnjim epizodama) i s karakterom koji se uglavnom kreće u uskom rasponu od simpatičnog do easygoing i lako mogu zamisliti kako bi u tuđim rukama taj lik ispao ful bezličnim, dok je Vikander od skromnih karakternih resursa na svom raspolaganju (sori, Olivier, ali istina je) izgradila toliko uvjerljivo karizmatičnu pojavu da se uvijek jasno osjeti i razumije zašto je svi ostali likovi toliko obožavaju.
7. The Resort
A imam ja i puno većih i sablažnjivijih rupa od u općoj kulturi od filmova Alicije Vikander, naprimjer taj famozni magijski realizam – nikad ništa čitao od toga, pa ni Borgesa, jedino onu jednu epizodu Martija Misterije O Borgesu! No The Resort je otprilike onakav magijski realizam kakvim ga ja kao ignoramus obično zamišljam: ima nekih natprirodnih sila, ali to nisu neki vampiri ni vukodlaci nego, ne znam, neki čudni prostorno-vremenski fenomeni? Ova (mini-?) serija Andyja Siare – poznatog i kao autora Palm Springsa, jedne od boljih filmskih varijacija na temu Groundhog Daya – uvlači gledatelja i drži pažnju nizanjem tolikog broja misterija da je živo čudo da je na koliko-toliki dio njih uopće i pružen zadovoljavajući odgovor. Mada ostavljanje nekih stvari u zraku jest malo narušilo konačni dojam, prvih sedam epizoda ovog magijskog realizma su, realno, takva TV-magija da ću im oprostiti i tu ne baš najidealniju završnicu.
6. Pachinko
Apple TV+ se ove godine dodatno približio cementiranju titule najboljeg streaming servisa današnjice između ostalog i ovom ekranizacijom epskog romana Min Jin Lee iz 2017. o tri generacije jedne južnokorejske obitelji koja je napustila rodno tlo usred japanske okupacije. Mogu samo zamišljati što bi rekli na Netflixu da im je to ponuđeno (“Čekaj, kako to misliš – korejska serija, a nema zombija ili bar nekih okorjelih policajaca?!?”). I nije uopće tako deprimirajuće kao što bi se reklo iz sažetka, jako je lijepa i predivno snimljena serija, topla preporuka.
5. Reservation Dogs
Ako ćemo o karakterizaciji likova i stalnom produbljivanju gledateljskog razumijevanja i ljubavi prema njima, ne znam je li ijedna tekuća serija ravna Reservation Dogsima u kojima i naizgled karikaturalan comic relief poput Biga može istodobno prerasti i u duboko dirljivu figuru i ljudinu s kojom bi najradije istog trena na piće, dok s druge strane dvoje glavnih likova znaju čak i biti pomalo antipatični, ali samo zato jer su tuđom krivicom sjebani tinejdžeri i inače takvi, sami svoji najgori neprijatelji? Svi prije ili kasnije dobiju svoju epizodu u kojoj će zasjati i skoro svaka je pravo malo remek-djelo.
4. Atlanta
Jest da ni treća ni četvrta sezona nisu uvijek bile na razini superlativne druge, ali hej, dvadeset epizoda Atlante u jednoj godini, pa nikada više nećemo imati takvu televizijsku svetkovinu! A kako su servirane uz tako kratak vremenski razmak, praktički ih doživljavam kao jednu sezonu, nalik ambicioznom dvostrukom albumu velikog pionirskog benda na kojem im možda i nisu baš svi eksperimenti najuspješniji i možete, ako hoćete, micanjem pjesama koje vam nisu toliko napete napraviti jednu all killer, no filler plejlistu, ali na kraju vam ni ne dođe potreba za tim jer su i ti eksperimenti dio velebnog putovanja. I koliko se god u svim drugim serijama trudili s oniričkim elementima, mislim da je samo Atlanta uspjela dočarati jezovitu logiku mojih snova – sav sam se naježio na klimaks one epizode kad Paper Boi luta Amsterdamom, a nisam čovjek koji se često ježi.
3. Station Eleven
I nakon Atlante, evo još jedne serije s vizualnim pečatom redatelja Hira Muraija koji se, kako se čini, specijalizirao za serije čudačkog ugođaja koje, ako i ne odu nužno u natprirodno, stalno nekako plešu oko te mogućnosti. Ekranizacija istoimenog young adult romana prati pokušaje rijetkih preživjelih nakon epidemije smrtonosnog virusa (“Dakle, nije magijski nego PANDEMIJSKI realizam!” – Nenad Bakić, vjerovatno) da opet uspostave nešto nalik civilizaciji i dosta toga je promijenjeno u odnosu na knjigu, uključujući i to da glavni negativac više nije baš hodajuća sotona čija svaka stanica u tijelu bubri od destiliranog zla. Nego je i on čovjek i svi smo mi ljudi i zato se, ljudi, trebamo držati skupa i znam da sad zvučim kao pjesma nekih jugoslavenskih hipija, ali vjerujte, Station Eleven dođe do te točke na jedan puno umješniji i upečatljiviji način.
2. The White Lotus
U doba kada smo svi raštrkani na sto milijuna serija i okupljamo se da ih komentiramo skoro još jedino kada treba kolutati očima na prequele Gospodara prstenova ili Game of Thronesa, drago mi je vidjeti da i nešto bez jebenih zmajeva ipak još može simultano opčiniti šire gledateljstvo, pa i do te mjere da se tema sa špice vrti po klubovima i festivalima. A podjednako mi je drago i zbog Mikea White što je, godinama nakon otkazivanja nikad prežaljenog Enlighteneda, uspio ubosti autentičan televizijski hit. I svaka mu čast što je u svega godinu dana uspio ne samo napisati, nego i režirati cijelu novu sezonu odličnog White Lotusa i ne znam koliko točno zasluge ide njemu, a koliko direktoru fotografije, ali na čisto vizualnoj razini ova sezona mi je jedno dvostruko zamamnija od prve, toliko toga za napasati oči da sam se i sam gledajući osjećao kao tetošeni turist! Što je također dosta pomoglo pri ranijim epizodama, kada još nisu bili skroz uspostavljeni likovi pa, ajde, kad nisam već znao čemu to vodi bar sam mogao uživati u ambijentu. A onda se i sezona zahuktala i, unatoč promjeni fokusa s novca na seks, došla do istog neveselog zaključka kao i prva da, kao što je netko drugdje dobro primijetio, ljudi katkad znaju razmotriti da bi možda i mogli biti brižni prema drugim ljudskim bićima, samo da bi zatim bez greške odustali od toga jer im nije u interesu. Eto, malo protuteže onoj mojoj jugoslavenskoj hipijani! P. S. Najiskrenije mislim da Portia ima skroz simpa stil odijevanja i spreman sam ratovati s cijelim internetom oko toga ako treba.
1. Severance
Što bi bilo kada bi postojala tehnologija s kojom bi se svačija svijest mogla razdijeliti tako da jedan dio tebe bude aktivan samo kad si na poslu, dok ovaj drugi ležerno uživa u slobodnom vremenu? Premisa je u biti srodna onima brojnih SF-serija sa zamjenama tijela i svijesti u kojima nikada ne možeš biti siguran tko ili što čuči u nekom tijelu, bilo ljudskom ili robotskom (Battlestar Galactica, Westworld, Dollhouse…) pa ako ste ikada gledali ijednu od njih, znate i kako takav koncept povlači niz intrigantnih implikacija koje nikada nisu očite na prvu i znaju uroditi dosta uzbudljvim podzapletima… Pitanje je jedino koliko pritom autori znaju i kakav bi bio rasplet: puno sam se i previše puta opekao na serijama punima misterija čiji su tvorci uporno tvrdili da su sve dobro isplanirali, samo da bi se kasnije ispostavilo da su nam cijelo vrijeme lagali u facu i da, zapravo, nisu imali blage? Pa ajde, recimo, da ću zasad oprezno vjerovati autoru Severancea Danu Ericksonu da ima jasnu viziju i da drži sve pod kontrolom, mada ću se i za svaki slučaj truditi držati podalje od vorteksa internetskih spekulacija, držeći svog unutarnjeg TV-detektiva na lancu da ne bi ostao slomljenog srca u slučaju da na kraju ispadne kako tu ni nije bilo ničega vrijednog istraživanja… Da, međutim, nemam PTSP od Losta – pa, brate, visio bih na Severanceovom redditu non-stop! Jer, ono, to je takva posvećenost detaljima da je Erickson čak i napisao cijelu knjigu self-help savjeta šogora glavnog lika, u smislu da postoji taj rekvizit knjige koju likovi nasumično listaju, zaustave se na nekoj stranici, gledatelji zaustave kadar i zumiraju i svaki put u teoriji mogu vidjeti nešto drugo…
No ono što bih ipak ponajviše istaknuo je jedno od najboljih sezonskih finala, ono, ikad? Toliko puno serija i filmova danas se vodi mišlju da što su veći ulozi, time i veća napetost u završnici, no ako je ulog taj da će u slučaju poraza protagonista biti uništen cijeli svijet, ako ne i svemir (da, tebe gledam, četvrta sezono Star Trek: Discoveryja), a riječ je o franšizama u kojima taj svijet ili svemir mora nastaviti postojati kako bi udomio nove nastavke… pa, gdje je onda tu napetost? A finale prve sezone Severancea je postavljeno tako da naši junaci naprosto pokušavaju doći do određenih informacija i za to imaju jako ograničene resurse, od kojih je potencijalno najograničenije vrijeme jer u svakom trenutku mogu biti zaustavljeni u svom naumu i vraćeni na nulu i ne spašavaju svijet od kataklizme ni svemir ni ništa, a opet – nešto najnapetije što sam gledao u dugo vremena.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
