Tiha izvanredna kriza

Dolazak zime i niskih temperatura dobro je vrijeme za razgovor o temi stanovanja i života u urbanim sredinama. Institut za političku ekologiju i Operacija grad organizirali su nekoliko javnih događaja na kojima su istaknute pojedine prakse stanovanja u europskim i hrvatskim gradovima kao i različite inicijative i političke akcije usmjerene ka zaustavljanju privatizacije javnog prostora i podruštvljenju onog već privatiziranog. Na javnoj raspravi Dobar grad za sve, u organizaciji IPE-a, Michel Bauwens, predani aktivist koji već desetljećima djeluje u Ghentu, predstavio je projekt unutar kojeg pokušava mapirati i prepoznati potrebe brojnih inicijativa koje djeluju u ovom gradu. Istaknuo je kako je porast takvih urbanih organizacija i stvaranja novih commonsa nastao kao odgovor na propast tržišta prije desetak godina, koje je građane natjeralo na samoorganiziranje, a umjesto uobičajene orijentiranosti prema akumuliranju privatnih dobara, otvorili su se novi prostori zajedničkog promišljanja života u gradovima. Jedan od razloga bujanja ovakvih inicijativa, Bauwens vidi i u promijenjenoj strukturi europske srednje klase. “Priča današnje srednje klase nije više ona njihovih roditelja, iako ti mladi ljudi jesu obrazovani i posjeduju socijalni kapital, ne mogu si priuštiti stanovanje kao što su to mogli njihovi roditelji”, istaknuo je. Umjesto toga traže se alternativni načini stanovanja, te sve popularnije postaje kooperativno življenje.

Annamaria Babos i Petra Horogh iz organizacije Közösségben Élni, predstavile su kooperativno stanovanje u Budimpešti koje se u slučaju njihove organizacije zasniva na participativnosti i nehijerarhičnosti, a osim organiziranja suživota u zajedničkom prostoru, svoje aktivnosti usmjeravaju na šire područje kvarta čime doprinose reaktivaciji zajednice i ponovnom podruštvljenju zanemarenih prostora. Roterdamski City in the Making pak zauzima privremeno prazne zgrade i prilagođava ih sličnom načinu kooperativnog stanovanja namijenjenog osobama koje nemaju uvijete za traženje socijalnih stanova, a istovremeno si ne mogu priuštiti kredite i kupovinu nekretnine. Njihova inicijativa također je izrasla iz tržišne krize kada su investitori na vlastiti trošak brojne nekretnine odlučili staviti u “hibernaciju” čekajući bolje tržišne uvijete. Članovi organizacije tada bi tražili pravo na zauzimanje napuštene zgrade kao i sredstva koje je investitor već pristao izgubiti. S dobivenim resursima obnovili bi unutrašnjost kako bi prostor što prije bio spreman za upotrebu. Osnovni im je cilj razviti zajednice da budu samoodržive, što pokušavaju postići pristupačnim stanarinama, poticanjem korištenja alternativnih valuta unutar zajednice te međusobnom potporom stanara i šireg kvarta. Kao najveći problem ističu privremenost takvog uređenja, nakon čega se zgrada vraća njenom vlasniku. Također, ovaj model podrazumijeva da što je veća kriza, oni su uspješniji – a to nije dugoročno održivo – stoga paralelno rade na pronalaženju drugih, održivijih načina kooperativnog stanovanja.

Predstavljajući hrvatske politike stanovanja u sklopu programa Mogu li naše kuće biti naš dom?, kao neke od najugroženijih skupina istaknuti su mladi, Romi i izbjeglice. Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske istaknuo je kako se mladi u Hrvatskoj iz roditeljskog doma odeseljavaju u prosjeku s 32 godine, a u usporedbi s ostalim europskim zemljama, to je uvjerljivo najkasnije. Nezaposlenost, nedostatak javnih stambenih prostora, previsoke cijene stanarine u odnosu na niske plaće ili takozvane naknade za stručno osposobljavanje kao i kreditna nesposobnost glavni su razlozi stanja koje ima razorne posljedice za društvo u cjelini. Mladi se kasno osamostaljuju, nemaju osjećaj društvene vrijednosti niti mogućnosti samostalnog djelovanja u zajednici ili osnivanja vlastitih obitelji. Osamostaljivanje je posebno problematično u turističkim sredinama gdje su stanovi puno skuplji, a posebno su u teškom položaju studenti koji su zbog nedovoljnog broja studentskog smještaja također usmjereni na nemilosrdno tržište rentijerstva.

Bojan Mucko i Siniša Senad Musić govorili su o problemima stanovanja romskih zajednica u Hrvatskoj, pri čemu su kao najveći problem istaknuli još uvijek izraženu segregaciju. Iako postoji opći cilj desegregacije romskih naselja, još uvijek nije donesena niti jedna mjera koja bi to potaknula u praksi, naglasio je Musić. “Velika sredstva namijenjena ostvarivanju boljih uvjeta života i desegregaciji koriste se za minorne zahvate u segregiranim naseljima koja nastavljaju rasti. U lošim životnim uvjetima među mladima koji zbog pohađanja također segregiranih škola, nemaju mogućnost nastaviti obrazovanje, raste upotreba alkohola i droga te se među novom generacijom ponovno javlja samoostvarivo proročanstvo njihovih roditelja. Socijalno stanovanje trebala bi biti mjera desegregacije romskih naselja i njihovog boljeg uključivanja u društvo”, istaknuo je Musić.

Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije opisala je proces stambenog zbrinjavanja izbjeglica u Hrvatskoj kao i goruće točke sustava koje će uskoro postajati sve vidljivije. Kao što je već poznato, tražitelji azila u Hrvatskoj smješteni su u prihvatnim centrima u Kutini i zagrebačkim Dugavama. Nakon što im je osigurana pravna zaštita, imaju pravo na dvije godine korištenja besplatnog smještaja koji odgovara predviđenim parametrima. U Hrvatskoj je do sada dodijeljeno oko četiristo azila, od čega je više od pola u posljednje dvije godine, što znači da će uskoro sve te osobe ostati bez prava na korištenje smještaja. Do sada je praksa pokazala kako takve osobe najčešće život nastavljaju u prihvatilištu za beskućnike, a čak i oni koji imaju posao imaju plaću premalu da bi si mogli priuštiti uobičajeno stanovanje. “Proučavanjem svih modela”, ističe Kranjec, “ispada da najbolje funkcioniraju gradovi koji imaju najveći broj javnih stanova, jer u tom slučaju nije bitan status pojedinca i stanovanje je dostupnije svima”.

Time dolazimo do krovnog problema hrvatskih stambenih politika koji su najuočljiviji upravo u gradu Zagrebu. Dok gradovi zapadnih europskih zemalja imaju i do 40 posto stambenog fonda u javnom vlasništvu, u Zagrebu je to tek 2 posto. To je jedan od uzroka “tihe izvanredne krize”, kako se naziva stambena kriza, također prisutna u zemljama istočne i južne Europe. Umjesto povoljnog javnog stanovanja koje bi istovremeno trebalo regulirati tržišne cijene najma, stanovnici ovih zemalja gurnuti su prema kupnji stanova putem visokog kreditnog zaduživanja. Država to potiče sponzoriranjem stambenih kredita, prema politikama koje su vrlo heteronormativne, točnije odnose se isključivo na heteroseksualne bračne zajednice. Razvijanje socijalnog stanovanja čini se kao logičan korak koji bi adresirao više problema urbanog stanovanja, no ako uzmemo u obzir iskustva ostalih europskih zajednica, vidljivo je kako samo povećanje stambenog fonda ne znači nužno višu kvalitetu života. Osim navedenog potrebno je također omogućiti horizontalni razvoj urbanih inicijativa koje će djelovati unutar zajednice i pravovremeno adresirati potencijalne krize.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.