Tema Piše: Anja Cerar
Izložba Podstanari, održana u Galeriji SC od 30. listopada do 12. studenog, rezultat je fotografsko-dokumentarističkog projekta svestranog Ivana Dorotića kojemu je ovo treća samostalna izložba fotografija. Diplomirani arhitekt, pokretač i glavni urednik portala Vizkultura, “[p]o vokaciji multidisciplinarni ‘slobodnjak’”, kako ga opisuje Bojan Krištofić u tekstu koji prati izložbu, u intervjuu Mladom DAZ-u ipak proglašava fotografiju “svojim brojem jedan”. Afirmiran je u području profesionalne arhitektonske fotografije, kao i ovom stimulativnom izložbom – Dorotić je za projekt Podstanari pohvaljen na festivalu fotografije Rovinj Photodays 2013. godine, u kategoriji Umjetnički koncept. Predstavljena serija sastavljena je od trideset fotografskih diptiha popraćenih zvučnim zapisom, a povezuju ih akteri i tema podstanarstva.
Galerija SC pokazala se kao prostor komplementaran izloženim radovima budući da je čini jedna prozračna prostorija koja djeluje poput malo veće ispražnjene sobe te tako dobro funkcionira kao pozadina fotografijama koje (među ostalim) problematiziraju život stanova nakon odlaska njihovih stanara. Diptihe, dakle, čine dvije fotografije: prva prikazuje podstanare i podstanarke u dobi od 25 do 40 godina — ljude koje veže stambeno pitanje, generacijska bliskost i životni stil — fotografirane “u njihovim uobičajenim pozama i situacijama u iznajmljenim stanovima”. Na drugoj je fotografiji uhvaćen isti interijer u odsustvu podstanara i predmeta koji su taj prostor činili njihovima.
Postav se može sagledati iz nekoliko različitih perspektiva, a pritom se kao prva nameće tematska okosnica izložbe: pitanje podstanarstva. Ono se može percipirati dvojako: s jedne strane, fotografije pokazuju na koje načine podstanari fizički izmjenjuju prostore koji čine njihove privremene domove, a s druge, u kombinaciji s popratnim audio materijalom, sadrže sabrana iskustva i stavove fotografiranih spram takvog modusa stanovanja. Tako su paralelno s vizualnim materijalom tekli i snimljeni intervjui, koje je autor u neformalnom tonu vodio s portretiranim osobama, a da pritom nigdje nije navedeno kojem licu pripada koji glas, kao ni čime se pojedinci bave, što otvara neku vrstu igre pogađanja identiteta. Dijalozi problematiziraju različite aspekte fenomena podstanarstva: raspravlja se o prevladavajućoj negativnoj percepciji takvog načina stanovanja u Hrvatskoj te uspoređuje današnju situaciju s načinima na koje su stambeno pitanje rješavale ili mogle lakše riješiti prethodne generacije u doba socijalizma (roditelji, bake i djedovi).
Posebna je pažnja posvećena nesigurnosti ekonomskog sustava kakav je danas na snazi, pri čemu platežna moć pojedinca u većini slučajeva nije dostatna za kupnju vlastite nekretnine bez podizanja kredita. S obzirom na to da se u najčešće desetljećima dugim dužničkim odnosima pojedinca spram banke uz glavnicu otplaćuje i pozamašan iznos kamata, mnogi se ljudi iz tog razloga ne odlučuju na kreditni pothvat. Dovoljno je pogledati blok reklama na televiziji kako bismo uočili agresivan input marketinškog stroja banaka po pitanju nužnosti podizanja stambenog kredita pri osamostaljenju, poput onoga koji provodi recentna socijalno neosjetljiva reklama Erste banke (“Iseljenje”). Neki bi takvu opciju željeli, ali je ne mogu financijski ostvariti, dok mnogi drugi sudionici projekta smatraju da je takav pristup stanovanju iznimno ograničavajuć — ako je svaki mjesec potrebno platiti jednaku svotu novca banci, nedostaje manevarskog prostora za promjenu.
Iz autorske se pozicije predlaže alternativno gledište, u kojem se podstanarstvo pomiče s margine te iz “socijalne nužnosti” postaje “urbani nomadski”, u svojoj biti pomalo romantiziran, koncept stanovanja. Naglašena je dimenzija slobode koju takav sklop potiče, u smislu lakše mobilnosti podstanara (promjena posla/promjena lokacije) i iskušavanja svakojakih prilagodbi (saživljavanje s različitim gradovima, kvartovima, eksperimentiranje s drugačijim tipovima stanova, kvadraturama, cijenama). U tom se svjetlu podstanarstvo može razmatrati kao izbor dinamičnijeg načina stanovanja, koji ljudima pruža više iskustveno različitih doživljaja stambenog prostora, a ujedno se suprostavlja onoj poznatoj tezi modernosti, u kojoj je “imati” zamijenilo “biti”. U realnosti se ipak pojavljuje velik problem, a to je pravno-birokratska nereguliranost podstanarstva u Hrvatskoj, čega se u artist statementu dotiče i sam Dorotić, a što dodatno otežava podstanarski izbor u odnosu na hrvatski društveno nametnuti must-have vlastite nekretnine.
S tehničkog aspekta, Dorotićeve fotografije promišljeno su kadrirane, portreti i interijeri odlično usklađeni te zaista djeluju poput tipskih situacija u kojima se prikazani karakteri svakodnevno nalaze. Blaga uravnotežena svjetlost koja odlikuje sve izložene fotografije naglašava optimističan autorski stav spram podstanarskog izbora. Portretirane osobe (često i životinje) prikazane su en face, pogleda izravno uperenog u promatrača kojem je predstavljen njihov privatni svijet — čime se ostvaruje dodatna razina dijaloga, posebno ako uzmemo u obzir da je i sam fotograf preko jednog desetljeća podstanar u Zagrebu. Tako prvi dio diptiha izuzev lica potretira i odnos pojedinaca spram zadanih prostora u koji unose vlastite (ne)potrošne stvari, pritom prilagođavajući prostor sebi i obratno. Domišljato je Krištofićevo zapažanje “[k]ako bi bilo zanimljivo u nekom trenutku naglo obrnuti perspektivu i umjesto podstanarima, baviti se samim stanovima koji često mijenjaju svoje stanovnike”, jer oni zasigurno sadrže tragove činjenice da su naizmjenično većem broju ljudi predstavljali dom, prošli različite preinake, služili kao svojevrsno platno koje je svaki podstanar sam ispunjavao.
Drugi dio diptiha tako se može promatrati kao svojevrsni metafizički odjek, budući da su iz kompozicije u hipu nestali ljudi, životinje i svi predmeti u koje je upisano njihovo “osobno”, pa tako ostaje samo tih i samotan prostor koji čeka nove potencijalne (pod)stanare. Fotografije takvih ispražnjenih interijera u kojima je maločas bio uprizoren život podsjećaju na onu već tipičnu filmsku scenu u kojoj se protagonist posljednji put okreće pogledati stan u kojem je živio (pritom se gledatelju ponavlja čitav narativ toga prostora) — prije nego što krene dalje.
ObjavljenoObjavljeno
