Intervju [B]io sam uvjeren da mogu prakticirati filozofsku misao i filozofsko stanje – da ga mogu pokazati prstima, nogama, svojim tijelom. Mogao sam praktično odfilozofirati pitanja koja su se odnosila na pobunu protiv Boga i na prihvaćanje nemogućnosti da pobunjenik uspije u pobuni. Ostavljajući si uvijek mogućnost da će možda iduća pobuna uspjeti. […] Jedini mi je bio problem što bih se morao koncentrirati na redoslijed i vrijeme trajanja, sve drugo bilo je krajnje otvoreno. Rukovodio sam se osjećajem da je to privilegirani teritorij i posvećeno vrijeme koje ću onda maksimalno iskoristiti za tjelesno filozofiranje.
Damir Bartol Indoš
Teatrološka studija Agate Juniku Indoš i Živadinov, teatro-bio-grafije raščlanjuje lik-(i)-djelo dvojice iznimno značajnih izvedbenih umjetnika, Damira Bartola Indoša i Dragana Živadinova, kao dva komplementarna mjesta sudara svetog, ludičkog i političkog kroz antropološku, filozofsku te uže teatrološku teorijsku prizmu, stvarajući gusto tkanje koje nerazmrsivo povezuje tradicionalno uvelike odvojene izvedbene koncepte. Juniku upravo u teatru otkriva organsko sjecište triju spiralno variranih koncepata kroz pravilni tekstualni kaleidoskop u kojemu se rasvjetljavaju različite dimenzije rada Indoša i Živadinova.
Knjiga je podijeljena u tri segmenta, počevši s konceptom svetoga, koji posredstvom rituala postaje u ovoj argumentacijskoj liniji inherentnom kvalitetom teatra, da bi središnji dio knjige zauzelo razmatranje ludičkoga u dinamičnoj interakciji s naizgled suprotstavljenim prvim konceptom, dok je posljednja trećina knjige posvećena načinu na koji su sveto i ludičko politički potentni koncepti u radu dvojice umjetnika. Sama autorica opisuje strukturu knjige kao lijevak, time ističući organsku tendenciju svakog dijela da se ulijeva u sljedeći, do njihova zajedničkog strujanja u trećem poglavlju knjige, no pojmovi prožimaju čitavo tkanje te se zahvaljujući doziranim ponavljanjima svaki segment može čitati zasebno i pritom dati uvid u sve bitne teze i središnje uvide cjeline. Koji god da se od triju koncepata nađe pod reflektorom, nužno su osvijetljena i druga dva s kojima ga Juniku prilično maestralno veže.
Umjetnost je za mene uvijek bila veličanstvena strategija proizvodnje stvarnosti.
(Dragan Živadinov)
Iako su im modusi i senzibiliteti drastično različiti, Indoš i Živadinov mnogošto dijele u percepciji teatra i vlastitoj investiciji u umjetnički rad. Formula koja je vrijedila za čitavi NSK koji je funkcionirao kao “živa ideologija i permanentna izvedba”, pri čemu ne postoji “ništa izvan izvedbe”, vrijedi i za Indoša, samo u drugom smjeru – za Indoša život posve nastanjuje prostor izvedbe, odvojen tek provizornim iscrtkanim šavovima koje on teži posve raščiniti. Štoviše, činjenica da se radovi dvojice umjetnika razlikuju do mjere da nerijetko djeluju kao da su na suprotnim stranama spektra upravo omogućuje autorici da motivima pristupa iz različitih rakursa, osnažujući središte mreže oko kojega plete diskurs.
Indoš kondenzira univerzum u svom radu, dok je Živadinovljev rad ekspanzivan, s tendencijom prema širinama svemira. Njihov je rad prodirao u svakodnevnicu jednako silovito koliko se svakodnevnica slijevala u njihov rad, jedno je drugo transformiralo dok oba univerzuma nisu izgubila svoju reakcionarnu samorazumljivost. Programatska naivnost Indoša i Živadinova nije samo mudra, ona je moćna pogonska sila, apsolutna i apsolutno slobodna imaginacija koja poseže onkraj neposredno dostupnog i vidljivog, u moguće i utopijsko.
Juniku na samome početku postulira da su sveto i ludičko elementi sa strukturno upisanim političkim potencijalom; dok sveto rezonira već u ritualističkim korijenima teatra, u Indoševu i Živadinovljevu je radu utjelovljeno kroz ponavljanje u varijacijama, spoju spontanosti i discipline te privilegiranju participacije naspram distanciranog gledanja s ciljem oblikovanja communitas. No ritualističko sadrži i srodstvo s igrom te tom linijom dopire do ludičkoga kao ozbiljne, posvećene igre u samoj osnovi Indoševa i Živadinovljeva pristupa, koji teži narušiti konvencionalne kazališne paradigme, neprestano izbacujući svoju publiku iz sigurnog balansa.
U knjizi se političko rastvara kroz pojam polisa kao prostora su-djelovanja, pa je tako teatar kako ga promišljaju i žive Indoš i Živadinov “prostor i vrijeme aktivnog bivanja zajedno”. Indoš i Živadinov računaju na “odgovornu i emancipiranu publiku”, često nudeći kroz svoj rad visceralno iskustvo, ali očekujući kognitivnu i afektivnu obradu materijala u umovima članova publike ne samo kao gledatelja, nego kao sudionika. Juniku prenosi njihovu poruku da je “političko uvijek u publici, a ne na sceni”, podupirući je čitanjima i protu-čitanjima djela nekih od najznačajnijih mislioca dvadesetog stoljeća.
Indoš i Živadinov izrazito su osebujni umjetnici, čije su izvedbene persone duboko neodvojive od (auto)biografskih, prožimaju i određuju jedna drugu, što Juniku aktivira kroz pojam teatro-bio-grafije, pažljivo zaobilazeći zamke mitizacije i mistifikacije umjetnika s kojima se zbog njihove programatske uronjenosti u oba poretka jednako lako poskliznuti. Kazališno je dvadeseto stoljeće, osobito ondje gdje se grana prema alternativnim i eksperimentalnim modusima i formatima, duboko obilježeno Artaudovim promišljanjima koja će i ovdje biti polazište, ne toliko u smislu transfera misaonih paradigmi, što bi bio manje zanimljiv, sveobuhvatan i uspio pothvat, nego kao materijal čije iščitavanje nudi alate primjenjive na analizu radova umjetnika koji su u središtu knjige.
U tome je smislu Juniku metodološki uvelike inspirirana studijama Mirjane Miočinović koje uspijevaju demitizirati Artaudov rad, raspoznati “pjesnički udio” i rekonstruirati “dosljedno provedeni teorijski stav”. Istu namjeru Juniku prenosi u svoj pristup Indošu i Živadinovu, kojima je artoovski senzibilitet nesumnjivo inherentan, oživljen na različite načine i upleten u složeni klaster inspiracija koji proizvodi njihov posve jedinstveni i ni sa čime usporedivi rad.
Pokušati provesti reduciranu rekonstrukciju složene argumentacije koju Juniku ispisuje u Teatro-bio-grafijama bio bi posve jalov posao koji ne bi mogao odati poštovanje autoričinu djelu, koje dosljedno i suvereno meandrira među raznorodnim teorijama kako bi oblikovala inovativno čitanje samih koncepata kojima se bavi, kao i umjetnicima čiji je rad to po svemu zaslužio. Juniku održava kritičku distancu prema materiji kojom se bavi i umjetnicima čije teatro-bio-grafije ispisuje, pritom ne isključujući njihovu kao ni vlastitu strast zbog koje njihov i njezin rad imaju moć da angažiraju, inspiriraju i mobiliziraju.
Indoš i Živadinov, teatro-bio-grafije knjiga je dobro skrojena od dobro skrojena doktorata, koja nudi supstancijalni pregled nekih od najznačajnijih kazališno-teorijskih putanja prošlog stoljeća, značajnu i vrlo lijepu dokumentaciju segmenta regionalne kazališne povijesti te transdisciplinarno promišljanje pojmova koji dopiru do samih korijena izvedbene umjetnosti. No knjiga Agate Juniku možda je najvrijednija kao dio povijesti u nastajanju, kao zapis posvećenog ludila, proročanski izazov para-kanona koji se odupire integraciji u mlaku i često ciničnu kazališnu instituciju koja nas uglavnom okružuje. Ne čudi da se Juniku prihvatila dvojice (anti-)kazališnih (anti-)junaka za razmatranje političke moći teatra budući da njihova pozicija ima nešto zavodljivo, gotovo zarazno, istovremeno nostalgično i trajno avangardno, gorko i optimistično, razoružavajuće iskreno u namjeri da promijeni teatar, odnosno svijet.
ObjavljenoObjavljeno
