Poptika Situacija u hrvatskom novinarstvu se najkraće može izraziti sintagmom “ajme, majko!”. Problemi postoje svugdje u dominantnim medijima i na svakoj razini: novinski tekstovi teže senzacionalizmu i površnosti, mediji su ovisni o oglašivačima, politika i kapital vrše pritisak na urednike, urednici cenzuriraju novinare, novinari cenzuriraju sami sebe. U svemu tome se nitko ne drži Kodeksa časti HND-a , a čitatelji, kako pokazuju istraživanja FPZG-a, sve manje vjeruju medijima. Povodom takve porazne situacije održan je okrugli stol u –Novinarskom domu na temu Sumrak novinarstva na kojem je sudjelovalo 12 govornika (plus moderator), uglavnom novinara. Kako se ovaj tekst ne bi sveo na puki izvještaj s okruglog stola i na površno zapomaganje oko svakog od problema, ovdje ću iz duge rasprave izdvojiti govore Nataše Škaričić i Gordana Malića. Slučajevi ovo dvoje novinara su, smatram, simptomatični za cijelu medijsku situaciju u Hrvatskoj.
Nataša Škaričić, trenutna pomoćnica glavne urednice poslovnog dnevnika Business.hr, ali i bivša novinarka Slobodne Dalmacije, istaknula je u svom govoru iznimno značajan problem korumpiranosti samih novinara. O čemu se radi? S jedne strane postoje novinari čiji su tekstovi tendenciozna izvješća koja otkrivaju neke podatke a druge skrivaju (čitaj: propaganda), a s druge strane postoji veoma slab otpor novinara spram takvog tipa korupcije. Može se reći kako postoji određena novinarska omerta, situacija gdje se drugi novinari neće usuditi komentirati očito namjeran propust ili pogrešku svojih kolega. Primjer koji Škaričić navodi za ilustraciju svoje teze je naslovnica Jutarnjeg lista povodom prvog dana studentske blokade: Prestanite terorizirati one koji žele učiti!. Sam čin (i spin) Jutarnjeg lista, agresivno legitimiranje jedne strane upitnim zaključcima, predstavlja jedan značajan događaj o kojem treba pričati u javnom medijskom prostoru. Međutim, nitko u dominantnim medijima nije komentirao naslov Jutarnjeg lista.
Ironijom sudbine, sljedeći govornik poslije Nataše Škaričić je bio Gordan Malić, novinar upravo Jutarnjeg lista. Kako razumjeti njegovu poziciju? Malić je na okrugli stol došao nekoliko dana nakon veoma bitnog gostovanja u emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj je, pričajući o korupcijskim aferama u politici, napravio iznimno hrabar, riskantan i bitan čin izvještavanja javnosti. Malićev novinarski aktivizam je općenito opasan po njegovu sigurnost, ali visoka razina rizika ga ne priječi u bavljenju bitnim društvenim problemima.
Međutim, u izlaganju koje je držao nakon izlaganja novinarke Škaričić, Malić je održao jedan veoma općeniti govor u kojem se nije osvrnuo na direktan Škaričićkin prigovor njegovoj izdavačkoj kući. Nije se osvrnuo ni na, primjerice, EPH–ov potez otpuštanja njegovog bivšeg kolege Appelta koji je na ovom okruglom stolu sjedio ni tri metra dalje od njega. Dapače, jedino spominjanje vlastitog lista se dogodilo u zaključku kako je Jutarnji list “još i dobar” u usporedbi s nekim njemačkim i talijanskim dnevnicima. Dakle, potpuni izostanak reakcije.
Kako pristupiti Malićevoj šutnji? Zauzeti moralnu hoch – razinu i prigovarati Maliću da je “trebao ovo ili ono” mi se čini ishitrenim. Treba se zapitati: zašto Malić ne preuzima rizik komentiranja napisa u vlastitim novinama? Čini mi se da odgovor leži u tome što bi Malić, kritiziranjem vlastite izdavačke kuće, preuzeo jednu drugačiju vrstu rizika – riskirao bi otkaz, tj. mogućnost gubljenja povlaštenog medijskog položaja koji mu je omogućio širu recepciju javnosti dok piše o državnoj korupciji. Upravo nam slučaj Nataše Škaričić pomaže da se osvjedočimo o tom riziku. Naime, Škaričić je 17 godina radila u Slobodnoj Dalmaciji gdje je bila pomoćnica urednika zagrebačkog dopisništva lista. Tada je bez obrazloženja dobila otkaz. Škaričić navodi kako su njeni problemi u listu (i vjerojatni razlozi otkaza) počeli kad je službeno dopisom zatražila sastanak s glavnim urednikom i predstavnicima Uprave EPH, na temu cenzure i prepravljanja novinarskih tekstova. Škaričić je tako dobila otkaz i izgubila mogućnost zapošljavanja u EPH – ovim (a, vjerojatno, i Styrijinim) medijima.
Novinari, vidimo, imaju pravo na hrabrost i na rizik, ali je taj rizik konstantno pod kontrolom vlasnika medija i usmjeren dalje od samog vlasnika. Ukoliko se novinar odluči riskirati u neželjenom smjeru, dobiva otkaz. Nema prijetnji, nema nasilja, nema zastrašivanja niti ucjenjivanja. Sve je čisto i u granicama zakona.
Čini mi se da je ta moć vlasnika velikog medija bitna značajka zbog koje i govorimo o “sumraku novinarstva”. Naime, ne pričamo više samo o novinarima koji su korumpirani, nego pričamo o korumpiranosti kao preduvjetu jake novinarske pozicije, i to zbog moći vlasnika medija. Ako i proglasimo Natašu Škaričić i Hrvoja Appelta nekorumpiranima, nažalost moramo opaziti da su navedeni novinari izgubili priliku pojaviti se u dominantnim tiskanim medijima koje drži duo EPH – Styria, a koji pokrivaju većinu čitateljstva. Što se onda isplati? Riskirati i izgubiti poziciju ili pristati na strogo kontrolirani rizik na povlaštenoj poziciji? I, što mene najviše deprimira, zašto su novinari dovedeni u situaciju gdje moraju birati između navedenih opcija? Čini mi se da se u tom pitanju nalazi bit tzv. “sumraka novinarstva” – u situaciji gdje problem nije više represivni aparat koji ne dopušta novinaru mogućnost izbora. Problem je u slobodi tržišta koje dopušta novinaru mogućnost izbora – između dva zla.
Čini mi se da Škaričić i Malić nisu izolirani slučajevi nego su indikatori tipične situacije novinara u suvremenim hrvatskim medijima. Upravo takva situacija (koja nužno ograničava novinara u njegovom radu) je dovela do trivijalizacije sadržaja, do napadne sličnosti pojedinih novinskih rubrika i reklamnih kataloga te do nimalo suptilne povezanosti sadržaja vijesti s interesima određene grupacije. Uzroci sumraka novinarstva se ne nalaze u smanjenoj inteligenciji čitatelja ili novinara. Za uzroke se treba okrenuti nosiocima moći u organizaciji medija.
ObjavljenoObjavljeno
