Tema Piše: Lujo Parežanin
Da je nakon produktivnog, turbulentnog i medijski eksplozivnog razdoblja pod Hrvojem Hribarom HAVC na svaki način gurnut u drugi plan bilo je jasno s dolaskom majstora neprimjetnosti Daniela Rafaelića na njegovo čelo. Nakon nepune dvije godine relativne anonimnosti, HAVC-ovu je tihu krizu potvrdila i Rafaelićeva bizarna, sanaderovski iznenadna ostavka, koju je objavio putem intervjua u jednom tjedniku, ne navodeći precizne razloge za svoj odlazak.
Dva mjeseca kasnije, ta je institucija dobila novog ravnatelja za kojeg se može reći da je, umjesto nade u stabilizaciju, samo eksponencijalno povećao broj upitnika nad njezinom budućnošću. Jer za Christophera (ili jednostavno “Chrisa”, kako ga se najčešće navodi) Marcicha malo je tko čuo sve dok ga se nije počelo spominjati u kontekstu preuzimanja HAVC-a. Pokazuje to, uostalom, priprema terena koju su mu tijekom zadnjih mjesec dana odradili standardno proročki korporativni mediji informirajući javnost o tome tko čovjek uopće jest i odakle se pojavio. Zabavan primjer takvog angažmana dolazi nam, kao i uvijek, iz Jutarnjeg lista koji je krajem ožujka objavio poduži tekst o Marcichu, navodeći i kako je riječ o čovjeku koji izbjegava intervjue jer “smatra da bi javnost mogla steći dojam da koristi novine kako bi se promovirao”, što nipošto nije slučaj s tim istim člankom u Jutarnjem.
Riječ je, ukratko, o američkom lobistu, koji je svoje iskustvo stekao u nizu savjetničkih i pregovaračkih uloga, ponajprije u Ministarstvu gospodarstva, a potom i Ministarstvu vanjske trgovine SAD-a. U potonjem je, prenosi niz medija, obnašao niz važnih funkcija poput ravnatelja za poslove sa Svjetskom trgovinskom organizacijom, pomoćnika ministra za Europu, Afriku i Bliski istok, pomoćnika ministra za pitanja okoliša, zatim načelnika Sektora za Europu te trgovinskog predstavnika u Misiji SAD-a pri Europskoj zajednici.
Lobističku karijeru Marcich nastavlja kao zastupnik interesa američke filmske industrije – točnije, kao direktor Motion Picture Associationa, koji okuplja najveće holivudske studije i streaming servis Netflix i zastupa njihove interese u Europi. MPA je napustio kako bi došao živjeti u Hrvatsku, gdje mu je i obitelj, a zadnjih je sedam godina bio na čelu uprave Udruženja za međunarodno kolektivno upravljanje audiovizualnim djelima (AGICOA), posvećenog kolektivnoj zaštiti autorskih prava u području filma i audiovizualne djelatnosti.
Riječ je, ukratko, o međunarodno umreženom lobistu koji za naš horizont slijepog tehnokratskog fetišizma vjerojatno predstavlja ideal “nepristranog stručnjaka”, osobito u kontekstu antikorupcijske histerije koja vlada oko HAVC-a. Na tom tragu treba čitati i (ne)suptilno isticanje njegove slabe povezanosti s lokalnim filmskim i audiovizualnim poljem – dok bi ga u zdravorazumskim uvjetima takva činjenica morala diskvalificirati iz natječaja za ravnatelja krovne institucije za audiovizualnu djelatnost, u ovom je slučaju ona poslužila kao politički alibi. U oštro polariziranom polju pritom izloženom agresivnim napadima od strane različitih konzervativnih inicijativa, odabir prividno neutralnog autsajdera potez je kojim se, na Rafaelićevom tragu, prije svega vodi računa o izbjegavanju političkog zamjeranja bilo kojoj od brojnih strana zainteresiranih za diktiranje HAVC-ovog rada – prije svega, za raspodjelu njegovih sredstava.
No izbor čovjeka poput Marcicha na ekstreman način postavlja temeljno pitanje o funkciji HAVC-a i razvojnim prioritetima hrvatske kinematografije. Ako je smisao svega u brojanju gostovanja naše mainstream produkcije na “prestižnim” festivalima i pogodovanju američkom filmskom kapitalu, tada je Marcich idealan kandidat – takvo što se, uostalom, savršeno uklapa i u našu ulogu perifernog (turističkog) servisa za velike euroameričke igrače. Ako je pak smisao promišljeni razvoj filmske umjetnosti i audiovizualne djelatnosti u svoj njezinoj umjetničkoj raznovrsnosti, tada se moramo zapitati što HAVC-u donosi čovjek koji prema eufemističkom priznanju predsjednika Upravnog odbora Brune Kragića “stanje u hrvatskoj kinematografiji sada primarno poznaje više kao promatrač nego kao sudionik” te “nije previše unutar same situacije u praktičnom smislu”.
U konstelaciji prioriteta i znanja kojom barata Marcich, dakle, možemo se zapitati – kako će proći oni dijelovi filmskog polja koji se ne uklapaju u suženi horizont novog ravnatelja, poput eksperimentalne produkcije? Koji će biti odnos HAVC-a prema nezavisnim programima i produkcijama udaljenima od mainstream komercijalnih interesa jednog trgovinskog lobista? Ključan je indikator programskog razvoja HAVC-a jedan fantastičan detalj koji je Boris Postnikov još prije Marcicheva izbora, a u kontekstu glasina da je upravo njemu namijenjena ravnateljska fotelja, uočio u tekstu novog Natječaja za imenovanje ravnatelja: u odnosu na natječaj iz 2017., naime, ove godine se od kandidata više ne traži dostavljanje programa rada Centra za mandatno razdoblje. U prijevodu, sa sudjelovanje u natječaju za mjesto ravnatelja jedne od najvažnijih institucija u kulturi koja upravlja razvojem produkcijski i financijski najtežeg dijela umjetničke i kulturne produkcije dovoljno je priložiti samo – biografiju!
Takva neobjašnjiva promjena ne samo da evidentno ide na ruku kandidatu poput Marcicha – koji možda ima teškaški životopis, ali ne poznaje hrvatsku kinematografiju iznutra – nego i vrlo dobro pokazuje razvoj HAVC-a u post-hribarovskom tehnokratskom pravcu koji zasigurno odgovara ministrici kulture Obuljen Koržinek. Iz eurobirokratske perspektive, što se radi i zašto ionako nikada nije bilo najvažnije – bitno da su mjerljivi pokazatelji poput gostovanja i stranih produkcija dobri. Nakon sanaderovskog odlaska Rafaelića, oreškovićevski dolazak Marcicha tako manje djeluje kao pokušaj spašavanja HAVC-a izvana, a više kao vrlo sporan kompromis čije je moguće rezultate u ovom trenutku teško nazrijeti. S obzirom na političku dinamiku oko HAVC-a tijekom zadnjih godina, nikog ne bi trebalo začuditi ako Marcichev mandat okonča na način sličan kanadskom korporativnom delegatu na čelu Vlade.
ObjavljenoObjavljeno
