Sanacija je likvidacija!

Piše: Mario Kikaš

Mnogima marginalan čin, a zapravo indikator nečega što se sprema ako ne dugi niz godina, onda sigurno intenzivno zadnjih šest mjeseci, dogodio se prošlog četvrtka u prostoru zagrebačkog Studentskog centra. Po već naučenom scenariju domaće građevinske mašinerije, u ranim jutarnjim satima kasnog srpnja po rješenju nadležne Građevinske inspekcije Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja, bageri su krenuli rušiti skejterski pool, a zapravo, kako sam autor Sergej Vutuc veli, “socijalnu skuplturu” nastalu još 2007. godine tijekom festivala Art of Asfalt. Skulptura nastala u kreativnoj suradnji članova zagrebačke skejterske scene i međunarodnih umjetnika s ciljem oživljavanja praznog i neiskorištenog prostora s javnom svrhom, očito je zasmetala novoustoličenom sanacijskom upravitelju zagrebačkog Studentskog centra Peji Pavloviću koji već pola godine, odlukom Vlade RH, provodi sanaciju ovog trgovačkog društva u vlasništvu Sveučilišta u Zagrebu.

I da je kojim slučajem gospodin Pavlović manje vješt u svojem skrivanju od novinara i zainteresirane javnosti po uredima i barakama derutnog prostora na Savskoj 25, onda bi vjerojatno njegov odgovor na pitanje čemu sve to, bilo vrlo jednostavno i naučeno: “Ja samo poštujem zakon!”. I doista, Pejo Pavlović poštuje zakon, ali kakav zakon? Zakon po kojem gospodin Pejo Pavlović i njegove kolege iz sanacijskog vijeća Studentskog centra u Zagrebu, sjede gdje sjede, vrlo je kratak – sastoji se ni manje ni više nego od osam članaka. No sasvim dovoljno da se propiše nametanje mehanizma kojima se bez ikakve kontrole zainteresiranih strana (sveučilišta, studenata ili radnika SC-a) provodi sanacija poslovanja Studentskog centra u Zagrebu. Uz gotovo velmoške ovlasti, realna je bojazan da će se sanacija duga od oko 110 milijuna kuna pokušati riješiti prodajom dijela imovine Studentskog centra u Zagrebu ili nekom vrstom njezine prenamjene, a napad na skejterski pool i skulpturu u istočnom dijelu prostora SC-a samo je početak toga i simbolički alarm za nužno razgrtanje paučine premreženih interesnih apetita koji sline nad Studentskim centrom već dugi niz godina. Na takav zaključak me ne navodi tek urođena ili iskustvom stečena paranoja, nego svaki pokušaj sizifovskog mapiranja SC-ove recentne historije ili iščitavanja između redaka izjava povodom siječanjske odluke o sanaciji. 

Priča o ovakvom SC-u počinje još devedesetih i gotovo ju je nemoguće dekonstruirati, a pogotovo ne u ovako tekstualno ograničenom prostoru. Lokacija u centru grada, preko puta najmoćnijih institucija kapitala u državi, dovoljan je topos da mnoge pohotne figure iz domaće političke, akademske i investitorske prošlosti i sadašnjosti bace svoje oko na ogroman prostor koji je sustavno i intenzivno uništavan iznutra i izvana nemarnim odnosom prema materijalnom i simboličkom nasljeđu ove institucije. Studentski centar i njegov ogromni dug od 110 milijuna kuna, zapravo je mjesto jasnog iscrtavanja dviju političkih tendencija u sektoru visokog obrazovanja čiji je nominalni dio i sam SC. Nepovoljna financijska situacija u kojoj se našao jednim je dijelom proizvod neslužbene politike zagrebačkog Sveučilišta koja se može podvesti pod “što dulje moguće održavanja statusa quo”. Svjesni malignosti unutar svojih institucija, sveučilišna vlasta se konstantno odlučuje za princip malograđanskog smještanja obiteljskog prljavog rublja – pod tepih. A štošta se toga nagomilalo posljednih godina: od korupcijskih afera, diskriminiranja zaposlenika zbog seksualne orijentacije, lošeg upravljanja, plesanja po rubu zakona (i van njega) nekih osiljenih dekanskih figura do ne uvijek transparentnih sklapanja ugovora s Ministarstvom u prošlom sazivu. S druge strane, tu gotovo urođenu internost dobronamjeran (što ovaj nije) promatrač će sagledati i kao nemušt odgovor na službenu sektorsku politiku bez obzira tko sjedio u ministarskoj fotelji, a koja se sustavno vodi smanjenjem proračunskih izdataka za visoko obrazovanje i znanost što onda za rezultat ima drastično povećanje školarina, onemogućavanje znanstvenih napredovanja i razvoj pogona te u konačnici dovodi do gotovo katastrofalnog i predapokaliptičnog stanja na svim visokoobrazovnim i znanstvenim institucijama ili njihovim “ispostavama”. U skladu s tim i trakavica oko duga SC-a nema svoju konačnu računicu: dok MZOS optužuje staru upravu pod vodstvom Nike Vidovića za neracionalno poslovanje, UNIZG daje vrlo egzaktne podatke prema kojima dug nastaje (među ostalim) zbog smanjenog i nedovoljnog MZOS-ova financiranja razlike između “realne” cijene prehrane i smještaja te onoga što plaćaju studenti.

Sveučilište je, shvativši da im nad glavom visi prijetnja sanacijom pogotovo po dolasku nove vlasti, odlučilo predložiti vlastiti financijski plan kojim bi se riješili nagomilani dugovi. Plan je uključivao povećanje cijena prehrane i smještaja. Ovo zadnje je bilo neprihvatljivo zbog progresivnog rasta troškova smještaja posljednjih nekoliko godina koji su se povećali i do 200% u nekim domovima pa je predloženi plan uporno padao na Upravnom vijeću SC-a ne naišavši na potporu predstavnika Studentskog zbora, MZOS-a i Radničkog vijeća. Tad je već postalo jasno da jagma za SC-om ima političku pozadinu i nije tek izraz socijalne osjetljivosti Studentskog zbora, a kamo li MZOS-a. 

U jednom trenutku se pokušalo cerebralnim pa onda i medijskim fabrikacijama prikazati kulturni sektor u SC-u kao najodgovorniji za nastali dug što je bilo van svake pameti. Iako je upravo “kulturna proizvodnja” i njena infrastruktura mjesto na kojem se najviše očituje ona spomenuta devastacija SC-a i otuđenje studentske populacije od nekad živog i u praksi javnog prostora. Potpuno neiskorištena kino-dvorana, Galerija SC, SKUC Pauk koji zjapi prazan dok se  gomilaju komercijalni sadržaji u organizaciji zavičajnih studentskih klubova po okolnim lokalima, samo su neki od primjera mrtvila kojeg je stvorila sustavna politika prema SC-u sa svih mogućih instanci kojima je ova institucija bila u nekom interesu. A upravo je taj interes ili manjak interesa doveo do toga da danas Pejo Pavlović može reći da je taj objekt koji nikome nije smetao sedam godina odjednom ilegalan. Pritom, jedino živo mjesto u tom, u ovo doba godine sablasno praznom Studentskom centru (koji je svačiji, a ponajmanje studentski), jedno jutro biva jednostavno srušeno. Ono što najviše iritira u tom činu upravo je taj gotovo odvratni ignorantski stav nadležnog koji vjerojatno nikad nije ni prošao tim predjelom SC-a; kojemu su manji i veći “klinci” koji tamo skejtaju i stvaraju nekakav kulturni program tek nebitna balavurdija koja krade bogu dane i dva parkirna mjesta. A taj ignorantski stav, taj nemar za nešto što živi ili je nekad živjelo – to je odvelo u propast SC, a ovo je samo zadnji čin te tužne priče kojom neki od nas simbolički okončavaju svoje zadnje studentske dane. Zarobljenog u limbu organizacijskih katastrofa i proždrljivog komercijalnog apetita sa svih strana, večeras taj SC čuva desetak skejtera, sutra će ga čuvati petero “baštovana” kojima ovaj put nisu raskopali urbani vrt, a prekosutra tek tuce studenata… ako i njih i SC-a do tada još bude.