Od kada ga je preuzela muzikologinja, producentica i organizatorica Davorka Begović, Muzički salon Kulture promjene SC-a u Zagrebu, bez obzira na svoju prebogatu povijest djelovanja i jakih ličnosti koji su ga gradili i oko njega radili, ponovno je dobio jedan novi profil. Iako se u samoj sezoni može pronaći, kako bi se reklo, “za svakoga pomalo, jezgru koncerata čini jasno prepoznatljiva zvučna slika koja svoju okosnicu gradi na izrazito kvalitetnim izvođačima eksperimentalne i/ili improvizatorske i/ili neke sasvim druge, glazbi u cjelini rubne prakse. Muzički salon je postao mjesto koje se otvara za kolaboracije i rezidencije, radno mjesto i podij mnogim domaćim, pa i stranim umjetnicima.
No, pitanje je koliko sadržaji Muzičkog salona zaista rezoniraju s onim što je današnjoj publici potrebno. I koja je to publika? Generalno, na kulturno-umjetničkoj sceni i u globalnim okvirima, glazba suvremeno-klasične provenijencije, pod koju potpadaju i svi rubni eksperimentalno-avangardni izričaji, čini se, izgubila je aktivni status i relevantnost kakvu imaju suvremeno kazalište, književnost, a kamoli film ili likovna umjetnost. Čak ni obrazovani zainteresirani “kulturnjak” koji će barem (prepo)znati bitna imena ili djela u ostalim područjima umjetnosti, teško će moći okušati svoje znanje na području suvremene glazbe. Ta glazba nikada ni nije zahtijevala ekspanzionizam, ali je prečestim zahtjevima za ekskluzivnošću, nesocijalizacijom i odmicanjem od svega neglazbenog, pomalo gubila zainteresiranu i educiranu publiku. Problematika je stoga višeslojna i kompleksna, te ponire u kontinuitet glazbe i glazbene produkcije od početka 20. stoljeća naovamo.
Slična se problematika otvara i u vezi s netom završenim Muzičkim biennalom Zagreb, na kojeg se datumski naslanja i festival Muzičkog salona, mladi i prpošni Izlog suvremenog zvuka. Nije moguće izbjeći usporedbu, a bilo bi možda čak i neprilično u potpunosti preskočiti svojevrsni paralelizam ovih dvaju festivala. Bijenalski mastodont i petogodišnji Izlog programski su na različitim stranama glazbenog sadržaja, neovisno o kvaliteti ili nužnosti programa jednoga ili drugoga. Iako oba festivala pokušavaju predstaviti suvremenu glazbu, srž bijenalskog programa od 1961. naovamo uvijek se kretala oko zvuka i formi bližih akademskim krugovima, bez obzira na neka udaljavanja od istog, ali uvijek u odnosu prema toj klasičnoj tendenciji i svim njezinim tradicijama, scenama i inovacijama. Prije svega to je uvijek bio skladateljski festival na kojem je upravo ta persona autora, stvaratelja glazbe bila fokus oko kojeg se koncipirao cijeli festivalski program.
Izlog je s druge strane, kao što mu kaže i samo ime, fokusiran prvenstveno na zvuk u cijelom svojem spektru. On ima prostora i mora brinuti i za one koji dolaze s druge strane akademizma, i za one koji su alternativa alternative, i za one sasvim van žanrovskih određenja i ograda, kao i za one sa suvremenoglazbenog mainstreama. No, također, otvara se pitanje bi li ova dva festivala trebala dijeliti i svoju publiku. Nakon dvotjednog hodočašćenja kako na jedan tako i na drugi, autorici ovoga teksta čini se da su ove dvije publike odvojene i sasvim različite, da među njima ne postoje ni komunikacija niti razmjena, kao ni prepoznavanje. Bez obzira na neke osobne pretenzije i interese, jesu li barem oni najagilniji, najprezentniji i najposvećeniji imali interesa ili znatiželje naluknuti se s druge strane?
Po pitanju brojnosti, ali i kvaliteti i kvantiteti žive reakcije, premoć je svakako odnio Izlog, koji je bolje iskoristio upravo festivalsko zbirno “sve” – atmosferu, nekad dobru, nekad lošu glazbu, nekad dosadan ili nerazumljiv koncept, nekad genijalnog muzičara, nekad samo pivo u ruci i dobar razgovor ili pak konfrontaciju s nečim novim i uzbudljivim. U dovoljnim dozama i bez velikih pretenzija. I upravo tu treba reći kako dobar festival ne čini isključivo dobra glazba. Jer iako se događa tek petu godinu za redom, Izlog suvremenog zvuka se većim dijelom programskog sadržaja stalno vraća na ista imena ili slične koncepte, te se u cjelini festival nije odmaknuo od svojih prošlih izdanja niti ponudio novo čitanje novoga. Naravno da je unutar takvog poligona bilo i kvalitetnog i manje kvalitetnog, te da je razumljivo da se od već dobro uhodane prakse, ako ista donosi odlične rezultate, nepotrebno ili čak i blesavo odmicati. Zapravo, poanta je ta da se i bez poznavanja konkretnog programa moglo pretpostaviti kakvu će glazbu ovaj festival odabrati za svoj izlog, umjesto da nas svojom selekcijom zateče.
No, kako ne surađivati s Višeslavom Labošem čiji je hommage Igoru Kuljeriću, The Night Flight, bio poetično emotivno iskustvo zvuka u koje uranjamo svim osjetilima, pri čemu napuštamo toj glazbi strane misli i distrakcije. Unutar gotovo sat vremena Laboš je reinterpretirao i kolažirao glazbene momente, citate i zvukove koje nam je u nasljeđe ostavio jedan od najizvođenijih i za hrvatsku glazbenu scenu najzaslužnijih skladatelja. Kuljerić je bio jedan od najhvaljenijih, istovremeno i najkontrovezniji umjetnički ravnatelj prije spomenutog festivala, Muzičkog biennala Zagreb. Također, Izlog je drugu godinu za redom proveo hvalevrijednu radionicu Pioniri Tvornice zvuka za djecu u dobi od 8 do 11 godina. Njezin voditelj Nenad Sinkauz i ovogodišnji Pioniri (Bartol Baletić, Leon Bengez, Sergej Crnogorac, Izak Cunjac, Katja Drmić Banović, Dan Herceg, Kaja Kovačić, Karlo Lepka, Marta Predrijevac, Oskar Rasol, Mak Rizvanović, Toma Sikavica, Karla Uroić, Luka Težak, Andrej Vujačić) pokazali su kako nastojanje da se educira i formira najmlađe, može proizvesti i dobru smislenu glazbenu cjelinu, odnosno dobru glazbu.
S druge strane, vrlo slabim koncertom predstavio se ansambl Ghent Advanced Master Ensemble (G.A.M.E.), čija je članica također stalna gošća programa Muzičkog salona i Izloga suvremenog zvuka, udaraljkašica Kaja Farszky. Program se sastojao od konceptualnih djela koja se baziraju na novoj upotrebi instrumenata odnosno na upotrebi novih instrumenata poput neonskih lampi i njihovog statičkog elektriciteta koji se prenose među glazbenicima. To je slučaj u skladbi b Simona Løfflera ili solarnih panela kao u djelu Miramar AC Ane Horvat i Lightune G. dvojca (Bojan Gagić i Miodrag Gladović), što je bila i najuspjelija izvedba na koncertu. Ansambl se pokazao nedoraslim tome da dovoljno izvedbeno-tehnički precizno i bez teatralnosti izvede skladbe koje graniče s teatrom, ali to nisu, ili se poigravaju s performativnošću zvuka. Za ovakav tip programa potrebna je vičnost u baratanju samom tehnikom i izvedbena spretnost, koje će onda pomoći da se ne zapadne u traljavosti koje su kod ovakvog tipa glazbe česte. Nažalost, taj moment banalnosti i nespretnosti se najviše mogao prepoznati u dijelu programa kojeg su činili hitovi nove glazbe Piano Hero #1 Stefana Prinsa i Difficulties putting it into Practise Simona Steena-Andersena.
Osobenjak koji je začudio svojom izvođačkom tehnikom bio je Eli Keszler. Udaraljkaš, skladatelj i vizualni umjetnik u polukružnoj dvorani &TD-a predstavio je solo album Last Signs of Speed iz 2016. te oduševio vještinom i brzinom, spretnošću improvizacije, a njegova kreativnost dolazi s neke druge strane razmišljanja o glazbi. Ipak, unutar svojeg začudnog glazbenog zvuka ostao je previše statičan s minimalnim pomacima u glazbenim idejama. U programu ni ove godine nije nedostajao koncept koji se ponavlja iz festivala u festival te predstavlja i svojevrsni statement umjetničkog vodstva – rezidencija Muzičkog salona. Ansambl sklopljen od uvijek novog miksa muzičara-improvizatora, koji neko vrijeme zajedno borave i stvaraju nešto novo za festival, dobra je prilika za same muzičare, no ne uvijek i za publiku. Ovom prilikom slabim, tek nastalim skladbama predstavili su se Bertrand Denzler, Tomaž Grom, Rok Crnić i Robert Rože koji su uz ostatak ekipe činili odličan ansambl, za kojim se moglo žaliti što ne izvodi neke bolje skladbe.
Svakako treba spomenuti još jednog stalnog suradnika festivala, Miodraga Gladovića, uz Nenada Sinkauza i Sergeja Vutuca, te skejtere Dana Ibrahimovića, Michela Kubačeka i Maria Kunšteka. Ekipa je to zaslužna za Poolsation, koji je zaista ono što se za njega tvrdi – u opet odličnoj programskoj knjižici festivala – “zvučni performans postavljen kao svojevrsna interpretacija vanjskog i unutrašnjeg doživljaja skejtanja”. S druge strane, Nicky Speaks, Vida Gee i Eklips, odnosno Ivan Slipčević, Nicole Hewitt i Vida Guzmić, iako dolaze s Odsjeka za animirani film i nove medije, prije svega bavili su se poezijom, odnosno narativima, tekstovima i zvučnim manifestacijama istih, a u svoj rad uključili su video i glazbu. No, njihov projekt čitane poezije pratio je anemičan i nepotreban video te presnažan pozadinski beat, zbog kojeg se na engleskom govorena poezija vrlo slabo razumjela, tek donekle jasnije u drugom dijelu ionako predugačke izvedbe.
Tijekom četiri dana, sa svim popratnim sadržajima, razgovorima, prezentacijama, radionicama, cijelim nizom događanja koji su već od polovice travnja pripremali za nadolazeći festival, bilo je puno dobroga zvuka, i onog kojeg se problematiziralo i onog kojeg se kritiziralo. Iako je festival upravo taj dobar spoj atmosfere i prilika da se zajedno osjećamo publikom, što nam je Izlog suvremenog zvuka svakako omogućio, ostaje i potreba da za iduću ediciju napravi određeni zaokret ili skok, da nam ponudi i još nešto novo.
ObjavljenoObjavljeno
