Tema Zagrebački filmski festival ili trendovski rečeno – za hrvatski jezik uistinu poražavajuće, ali službeno – Zagreb Film Festival, proživio je svoje šesto izdanje. Brojem i raznilikošću prikazanih filmova ponovo je potvrdio svoj status jednog od važnijih filmskih događaja u gradu. U više projekcijskih dvorana, festivalu prilagođenog kompleksa zagrebačkog Studentskog centra, vrtili su se programi: Moj prvi film koji je i ove je godine ponudio izbor debitantskih radova u međuvremenu etabliranih redatelja; zanimljiv izbor filmskih klasika snimljenih na hrvatskom tlu prikazan je u programu Film@CRO; Velikih 5 ponovo nam je pružio priliku da pogledamo hitove odabranih kinematografija, filmove koje je “kod kuće” pogledalo preko milijun gledatelja; pretpremijerno predstavljanje naslova već namijenjenih distribuciji bilo je rezervirano za Matineje, a najmlađim filmoljupcima bio je posvećen program pod nazivom Bibijada. Imajući u vidu i razna predavanja, predstavljanja i radionice koje su se u sklopu festivala održavale, ne može se reći da je festivalski program u tom pogledu, kao što se u nekim medijima pisalo, bio lošiji nego prethodnih godina, no teško se oteti dojmu da je onaj popratni dio nekima bio impresivniji od onog glavnog.
Glavni program otvorila je Rumba Dominque Abel, Fione Gordon i Brune Romyja, starih festivalskih znanaca i osvajača Zlatnih kolica 2005. godine za film Iceberg. Dirljiva priča o dvoje seoskih nastavnika i amaterskih entuzijasta za latinoameričke plesove, završava tragično: njoj je amputirana noga, a on gubi pamćenje. Kroz seriju tragikomičnih situacija u nastavku, par shvaća ironiju u kojoj se nalaze i pokušava nadvladati svoje hendikepe. No, unatoč simpatičnim gegovima i mimici, čini se kako je emocionalna reakciju koju kod gledatelja izaziva, sve na čemu ovaj film zapravo i počiva. A to je bilo i više nego dovoljno za osvajanje ovogodišnjih Zlatnih kolica za najbolji dugometražni film.
Sinegdoha, New York, režija: Charlie Kaufman
S druge strane, možda najrazvikaniji film u najavama festivala bila je narativno kompleksna Sinegdoha, New York Chalieja Kaufmana – redateljskog debitanta i svojom sklonošću ka nadrealnom proslavljenog scenarista filmova kao što su Biti John Malkovich, Adaptacija i Vječni sjaj nepobjedivog uma. Opet izvrsni Phillip Seymour Hoffman je Caden Cotard, kazališni režiser čiji je život, i psihički i fizički, u stanju opće dekompozije. Osim što mu otkazuju razne organske funkcije čemu uzrok liječnici ne mogu pronaći, napušta ga žena i sa sobom odvodi i kćer, a karijera mu je “zapela” u malom provincijskom kazalištu. Spas nalazi u megalomanskom projektu – drami o vlastitom životu prikazanom do najsitnijeg detalja: no operacija postaje sve veća i grandioznija, brojeći tisuće statista i glumaca, Caden pritom niti ne primjećuje tijek vremena, ne primjećuje da je od početka produkcija prošlo već četrdesetak godina. Umnažanje razina stvarnosti, halucinantni kadrovi, fragmentiranost i općenito nekonvencionalni fabularni postupci, osobni su potpis ispod svakog dosadašnjeg Kaufmanovog rada, no u Singdohi oni su možda još i eksplicitnije izraženi. Uz dojam da bi iskusniji redatelj možda mogao bolje regulirati količinom nepotrebnog materijala, svejedno se radi o izvrsnom debiju.
Prikazan je i Moj Marlon i Brando turskog redatelja Hüseyina Karabeya, još jedna dirljiva priča o stvarnim glumcima koji glume stvarne ljude. Ayca je turska glumica zaljubljena u kurdskog glumca Hamu Ali s kojim očajnički pokušava stupiti u kontakt netom nakon američke invazije na Irak. No, unatoč doista dobroj izvedbi glavne glumice Ayçe Damgaçi, Moj Marlon i Brando je tek simpatičan uradak i mlaka kritika svijeta izluđenog ratom, kulturnim razlikama i granicama općenito, bile one stvarne ili fiktivne.
Moskva, Belgija, režija: Chrisophe Van Rompaey
Od popratnog programa svakako treba izdvojiti: Son of Rambow Gartha Jenningsa (Vodič za autostopere kroz galaksiju), posvetu odrastanju, prvim filmskim ljubavima i kulturi 80-ih godina prošlog stoljeća; Funny Games U.S., sjajan, ali i nepotreban Hanekeov američki remake vlastitog kultnog ostvarenja iz 1997. godine; Choke redatelja Clarka Gregga, solidna ekranizacija istomimenog romana Chucka Palahniuka kojim dominira impresivna gluma Sama Rockwella te nastavak danskog Izgubljenog blaga vitezova Templara prikazanog u programu za djecu.
Nagrade su, uz već spomenutu Rumbu, osvojili redom: Ptičica Huseyina Tabaka u kratkometražnoj, Crvena utrka Chao Gana u dokumentarnoj konkurenciji te Loš dan za kapetana Kuku Marina Juranića i Hane Veček kao najbolji hrvatski film u programu Kockice.
Crvena utrka, režija: Chao Gan
Kao glavni problem festivala, ponovo valja – možda i pomalo kontradiktorno – istaknuti njegovu popularnost. Naime, iz godine u godinu privlači sve više onih čija zabava nije vezana uz filmske programe. Potpuno je neshvatljivo zašto bi itko platio 25 kuna za projekciju u večernjem programu i to samo da bi uživao u svemu osim u onome što se dešava na velikom platnu. Moguće je da se radi o pitanju društvenog prestiža, ali unatoč drastičnom smanjenju “zabavnih” sadržaja u popratnom programu festivala, stječe se dojam da je festivalska publika sve samo ne filmska. Popularizacija filmske umjetnosti je sjajna stvar, ali ne ako ide na uštrb onima kojima je filmsko pripovijedanje sasvim dovoljno i bez “duhovitih” i “pronicljivih” komentara njihovih susjeda.
Objavljeno
Objavljeno
