Tema Piše: Lujo Parežanin
Način na koji je na 9. sjednici Gradske skupštine, koja se održala krajem veljače, odbijen prijedlog Kazališnog vijeća Zagrebačkog kazališta mladih da kao novi ravnatelj te kuće bude izabran glumac i član ansambla Danijel Ljuboja pokazao je da je vladajuća većina odustala i od minimuma obzira prema demokratičnosti procedure i autonomiji kulturnih institucija.
Da ih ništa neće spriječiti u gotovo pa dojmljivom redefiniranju donjih granica političkog ponašanja vladajući su odlučili demonstrirati već na sljedećoj sjednici, koja je sa zasjedanjem započela u četvrtak, 22. ožujka i završila sljedeći utorak. Najava da se priprema osobito neugodan rasplet priče sa ZKM-om zastupnike je dočekala, kako je naveo Marko Torjanac, u 9 ujutro na klupama Skupštine u obliku prijedloga Zaključka o razrješenju i imenovanju članova Kazališnog vijeća, za koji je Odbor za izbor i imenovanja kao predlagatelj zatražio da na dnevni red bude uvršten po hitnom postupku.
U njemu se, dakako, uz smjenu predsjednice Vijeća Kostadinke Velkovske koja je to sama zatražila, traži i smjena opozicijskih vijećnika Borisa Babića i Gorana Sergeja Pristaša koji su se priklonili vijećnicima i ansamblu ZKM-a i odbili podržati ponovni izbor Bandićeve saveznice Snježane Abramović Milković na mjesto ravnateljice.
Prijedlog razrješenja Odbor za izbor i imenovanja donio je isto jutro, netom prije početka Skupštine, i to na inicijativu Kluba gradskih zastupnika Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti, Zelene liste i Narodne stranke – Reformisti. Kako stoji u dopisu predlagatelja, takvo brzinsko djelovanje Odbora i hitnost procedure opravdani su kako bi “Vijeće čim prije započelo s radom u punom sastavu”.
Ovo svakako zvuči vrlo ozbiljno – zasigurno nitko ne želi da Vijeće ne može raditi u punom sastavu – no problem je što je riječ o potpunoj besmislici. S obzirom da se u sklopu istog prijedloga odlučuje o razrješenju postojećih i imenovanju novih vijećnika, jednako tako ga se moglo uputiti u redovnu proceduru i staviti na dnevni red u travnju, a Vijeće bi najnormalnije – u isto tako punom, samo krivom sastavu – radilo do tada. To bi, međutim, ostavilo mogućnost da isto Kazališno vijeće odlučuje o ponovljenom natječaju za ravnatelja ZKM-a ili bar odgodilo inauguraciju Snježane Abramović Milković na mjesto za koje vladajući kao da se trude otvoreno pokazati da joj je namijenjeno.
Odbor za izbor i imenovanja pod vodstvom neobjašnjive Milane Vuković Runjić tu nije prestao, odlučivši usput redefinirati pojam i birokratski žanr obrazloženja na način da u priloženom dokumentu Babićevo i Pristaševo razrješenje niti jednom rečenicom ne – obrazlaže! U tekstu Obrazloženja, doduše, nailazimo na prikaz čl. 31 Zakona o kazalištima koji definira strukturu i izbor članova kazališnih vijeća, nailazimo također i na informacije o datumu izbora aktualnih vijećnika i predlagatelju novih, ali nigdje u njemu nije moguće pronaći ekstravagantne podatke poput razloga i pravne osnove razrješenja.
Oporba je, srećom, ovo prepoznala pa je od predlagatelja zatražila argumente, no oni se, naravno, u četvrtak nisu dogodili – najvjerojatnije zato što ih predlagatelj nije ni imao. Da ih nije čak u stanju ni u minimalno suvislom obliku naknadno smisliti Odbor za izbor i imenovanja pokazao je u ponedjeljak, 26. ožujka, na dan kada je na glasanje konačno došao njegov prijedlog.
Suočen s činjenicom da ne može predlagati razrješenja legitimno izabranih vijećnika bez ikakvih argumenata i formalnih temelja, Odbor je na sjednici održanoj još jednom neposredno prije početka sjednice Skupštine izradio “dopunu” obrazloženja – odnosno, po prvi puta je zbilja nešto i pokušao objasniti. Iako bi oni raspoloženiji za šalu mogli s pravom ustvrditi da je možda bolje da do tog pokušaja nije ni došlo, treba biti zahvalan na ovom otisku razmišljanja aktualne vlasti koji uistinu zaslužuje biti dokumentiran.
Što, dakle, u njemu stoji? Primjerice, da su vijećnici o prijedlogu novog ravnatelja glasali “unatoč saznanju da je [sic] jednom od članova Kazališnog vijeća iz kolektiva [sic] ističe mandat te da je ustanova izbrala [sic] drugog predstavnika u Kazališno vijeće”. Elementarna neuređenost teksta mogla bi zbuniti čitatelja: spomenutom članu vijeća mandat u trenutku odlučivanja, naime, nije istekao – on se naprosto približavao svome kraju. Sve je, dakle, bilo potpuno u skladu s procedurom pa je teško naslutiti čime su se vodili članovi Odbora kada su procijenili da je dobra ideja osloniti se na ovakav argument u obrazloženju.
Naime, zbilja ne treba poznavati nijedan komad propisa relevantan za ovu situaciju da bi bilo jasno da se ovlasti vijećnika ne mijenjaju ovisno o tome jesu li tri godine, dva tjedna ili 48 sati i 30 minuta udaljeni od isteka mandata. Pritom, sve i da je nekim neobičnim spletom okolnosti došlo do toga da je jednom od članova Vijeća istekao mandat, potpuno je bizarna ideja da bi gospodin Babić ili gospodin Pristaš bili odgovorni za to – odgovornost je isključivo na kazališnoj kući iz čije kvote se bira “sporno” vijećničko mjesto. Razmotrimo li ga s bilo koje strane, ukratko, ovaj uistinu besmislen argument najbolje govori o uvjetima u kojima se ovo razrješenje, kao i čitava priča oko ZKM-a, odvijaju na razini gradskih vlasti.
Ne čudi stoga da ni ostatak obrazloženja ne djeluje iole suvislije. U daljnjem tekstu doznajemo tako da se Babić i Pristaš razrješavaju dužnosti i “temeljem članka 43. alineje 3. Statuta ZKM-a, koji propisuje da se član Kazališnog vijeća može razriješiti ako svojim ponašanjem povrijedi ugled i dužnost koju obnaša”. A kako su povrijedili ugled i dužnost koju obnašaju? Nesavladiva logika predlagatelja tvrdi – time što su predložili kandidata koji “nije dobio podršku Gradske skupštine koja je Kazališno vijeće i imenovala”. Da ne bi ostalo samo na tome, dalje se navodi kako je “tijekom postupka izbora ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih ta ustanova s iznimnim rezultatima u kulturnom životu Grada Zagreba i sa značajnom međunarodnom reputacijom predstavljena u negativnom kontekstu, ne govoreći pritom i o šteti po ugledu aktualne ravnateljice Snježane Abramović Milković, ugledne zagrebačke i hrvatske umjetnice.”
Teško je odabrati razinu na kojoj citirano ima manje smisla. Ponajprije, potpuno je netočno da su ZKM i Abramović Milković predstavljeni u medijima u negativnom kontekstu – upravo suprotno, prije bi se moglo reći da su najveći mediji poput Večernjeg lista i tportala bili upregnuti u promoviranje aktualne ravnateljice i njenih postignuća. Drugo, sve najvažnije kritike koje su bile upućivane Abramović Milković tijekom zadnja dva mjeseca poznate su unatrag gotovo četiri godine, počevši s propitivanjem njezinog dolaska u ZKM do situacije sa Zagrebačkim plesnim centrom. Kakve veze Pristaš i Babić imaju s time da su se te kritike, potpuno logično, ponovno počele spominjati u trenutku kada se bira novi ravnatelj, znaju samo u Odboru za izbor i imenovanja.
Završni argumentacijski salto mortale pripao je ipak predsjednici Odbora Milani Vuković Runjić koja je na samoj raspravi na Skupštini izjavila, referirajući se na raniju raspravu na sjednici Odbora, da je ugled narušen i time što u programu Danijela Ljuboje (!) “nije uvažen rad Snježane Abramović Milković”. Dakako, nema nijednog razloga zbog kojeg bi Ljuboja morao u svom programu uvažiti rad svoje protukandidatkinje, a posebno je neobično tvrditi da su članovi Kazališnog vijeća odgovorni za to. Ukratko, pored sve brige za javnu sliku ZKM-a, čini se da je jedini ugled koji je u ovoj priči ispario onaj Odbora za izbor i imenovanja i Gradske skupštine, i to isključivo trudom njegovih članova i njegove predsjednice.
U ovako postavljenoj situaciji, bilo je evidentno da je rasprava tek naporna distrakcija koja odgađa zacrtano raspuštanja Kazališnog vijeća, a glasanje je to konačno i potvrdilo. S obzirom na čitav tijek natječaja za ravnatelja ZKM-a, rasplet koji nam je serviran zapravo je potpuno u skladu s načinom na koji se gradska vlast postavila prema ovom pitanju, ali i prema čitavom kulturnom polju. Suština stvari se ionako već odigrala na prethodnoj Skupštini, a ovaj je neugodan zaključak tek daljnja potvrda destruktivne kulturne politike koja je zavladala u Zagrebu i državi. Hoće li ona u nekom trenu ipak pokazati znakove posustajanja neće, međutim, toliko ovisiti o prokazivanju njenih nelogičnosti i njenog proceduralnog nemara, nego o kapacitetima radnika i radnica u kulturi da joj konačno pruže neki tip kolektivnog, solidarnog otpora.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
