Tema Piše: Lujo Parežanin
Bogatstvo ovdašnje arhitekture, osobito one apartmanske, posebno je poznato po elementima za koje nitko ne zna čemu služe: “slijepi” balkoni, stepenice koje ne vode nikamo, vrata do kojih je nemoguće doći, sve to tvori jednu prekrasnu, autohtonu kulturu onoga što je glasoviti japanski konceptualac Genpei Akagesawa zločesto prozvao Thomassonima, prema američkom bejzbolašu Garyju Thomassonu koji je u japansku ligu prešao uz veliku pompu da bi na kraju navodno završio kao skupi “grijač klupe”.
Iako kontinentalni dio Hrvatske do sada nije bio poznat po takvim objektima, kao vrlo ozbiljan kandidat, možda i za titulu našeg nacionalnog Thomassona, nameće se zagrebačka Gradska skupština. Jer uistinu je teško razabrati čemu ona služi otkad ju je okupirala osovina Bandić-Esih-Hasanbegović – zasigurno ne onome čemu bi, pa i uz džak političke soli, donekle trebala služiti. Oni koji tvore njezinu većinu provode u njoj bezočnu samovolju, uz niz komičnih poništavanja vlastitih odluka jednom kada bi se ispostavilo da su se “zabunili” i glasali suprotno željama zagrebačkog vladara, kao u slučajevima glasanja o pomoći radnicama i radnicima Diokija i Kamenskog ili Planu gospodarenja gradskim otpadom.
Jedan od slučajeva kada je Skupština posebno očito funkcionirala kao gradonačelnička služba za proceduralno batinanje jesu izbori za ravnateljicu ZKM-a, kojom je pod svaku cijenu, izgleda, morala ostati aktualna ravnateljica i Bandićeva saveznica Snježana Abramović Milković.
Kao što je poznato, Skupština je, potpomognuta udarnicima i udarnicama iz nadležnih odbora (ali i uz protivljenje ljudi poput predsjednice skupštinskog Odbora za kulturu, HDZ-ove Dubravke Brezak Stamać), prvo na sramotan način odbila argumentirani prijedlog imenovanja Danijela Ljuboje za novog ravnatelja, potom na još vulgarniji način smijenila “neposlušno” Kazališno vijeće i instalirala novo, a na sjednici održanoj u ponedjeljak, 23. srpnja, konačno i odradila zacrtano i prihvatila prijedlog imenovanja Abramović Milković.
Prijedlog koji je uputilo novo ZKM-ovo Vijeće – krnje zbog bojkota ansambla koji je, unatoč unutarnjim pritiscima, odbio imenovati svojeg predstavnika – ističe da je kazalište za vrijeme Abramović Milkovićina mandata “ostvarilo značajan pozitivni pomak na svim planovima djelovanja” te da su navedeni dosezi prepoznati “kako od sve šireg gledateljstva, tako i od prosudbenih povjerenstava prestižnih domaćih i inozemnih teatarskih manifestacija, što je i verificirano nizom uglednih nagrada”. Priloženi prijedlog plana i programa ocijenilo je Vijeće kao “sadržaj koji jamči ne samo održavanje dosad ostvarenog visokog umjetničkog, organizacijskog i poslovnog dometa, nego i zavidno osmišljen daljnji kvalitativni rast svih segmenata što čine suvremeno nam Zagrebačko kazalište mladih”, odlučivši “s punim uvjerenjem i povjerenjem” podržati kandidatkinju koja je, doznajemo u bizarno euforičnom tonu, “na sva postavljena pitanja odgovorila sabrano, odgovorno i potpuno u skladu s predloženim dokumentom”.
S obzirom na to da su zagovaratelji Abramović Milković, s vjernim korporativno medijskim bekvokalima, na sve strane trubili o pokazateljima poput posjećenosti i nagrada, ne čudi da je i novo Kazališno vijeće, postavljeno s jasnim ciljem, tu argumentaciju i reproduciralo. Ipak, možda bi nešto od neupitne adoracije izostalo da je novo Vijeće učinilo nezamislivo i odlučilo, primjerice, kao relevantne uzeti neke od zapisnika prethodnog saziva toga tijela. Posebno je za nadati se da je bio pročitan zapisnik s treće ovogodišnje sjednice, održane 7. veljače, na kojoj je tadašnje Vijeće raspravljalo o financijskom i programskom izvješću za 2017. godinu. Jer iako su i jedan i drugi usvojeni, pitanja koja je u raspravi tada otvorio član Vijeća Goran Sergej Pristaš u svakom slučaju pozivaju na oprezno ispitivanje prije iznošenja tvrdnji o “značajnom pozitivnom pomaku na svim planovima djelovanja” ili o “dosad ostvarenom visokom umjetničkom, organizacijskom i poslovnom dometu”.
Naime, Pristaš je tada referirao financijske podatke po kojima ispada da je ZKM u prvim trima godinama Abramović Milkovićina mandata konstantno bilježio gubitke koje je krpao izdašnim (prema zapisniku, riječ je o 1.273.897,23 kuna) prenesenim viškovima iz posljednje godine mandata Dubravke Vrgoč. Do 2017. godine stanje se konačno popravilo (zabilježen je višak poslovanja u iznosu od 738.847,77 kuna), ali taj pokazatelj pak prikriva pad u broju izvedbi i premijera.
Naime, prema statistici koju je iznio Pristaš, broj profesionalnih izvedbi u zadnje je četiri godine stabilno padao s 363, koliko je iznosio u zadnjoj godini mandata Dubravke Vrgoč, na 307 u 2015., zatim 294. u 2016. i, konačno, 256 u 2017. godini – u prijevodu, broj izvedbi je pao skoro za trećinu! Iako nešto manji ako se prihvati obrana Abramović Milković po kojoj su broju iz 2014. pribrojene izvedbe u sklopu Festivala svjetskog kazališta, Učilišta i Američkog kazališta, i dalje ostajemo sa značajnim padom od 20 posto. I pad broja premijera doima se jednako ozbiljnim – s 9+4 plesne premijere u prvoj godini mandata Abramović Milković, na 8+3 u drugoj pa sve do 6+1 u trećoj godini; gotovo su, dakle, prepolovljene.
Iako Abramović Milković u svojim replikama od prikazanih brojeva oduzima kada joj ne idu na ruku (kao u slučaju pokazatelja iz 2014. godine), ali zato slobodno pribraja koprodukcije i ZPC-ove izvedbe kada to pomaže njezinoj obrani, nedvojbeno je da se program reducirao. Usprkos okolnim faktorima kojima se brani, kao što je orijentacija repertoarne politike na “veće ansambl predstave” ili navodno usporena dinamika isplate programskih sredstava u 2017. godini, ove brojke u najmanju ruku bacaju sumnju na nepodijeljeno oduševljenje koje je novo Kazališno vijeće iskazalo u svom prijedlogu imenovanja. No sjetimo li se kako funkcionira Skupština na čijim se klupama on našao 23. srpnja, sasvim je sigurno da ionako nije bilo bitno što će se u prijedlogu zbilja naći. Šefovi su rekli svoje, bitno je samo da se ruke dižu – a i ako se dignu krivo, nema veze, ispravit će se.
ObjavljenoObjavljeno
