Tema Piše: Marina Pretković
Radovi Modeli za Pietu i Pietá obrnuto ovoga su ljeta već predstavljeni u berlinskoj galeriji Wedding u okviru grupne izložbe Imaginarium II, no u posve dovršenom obliku premijerno su pokazani zagrebačkoj publici.
Ime Lovre Artukovića malo je kome moglo promaknuti, posebno nakon njegove retrospektive Najbolje slike održane 2008. u Klovićevim dvorima. Radi se o umjetniku poznatom po figurativnom slikarstvu, koji radi u tradicionalnoj tehnici ulja na platnu, no u specifičnom netradicionalnom stilu, zbog čega u kritičkoj recepciji izmiče strogoj kategorizaciji.
I ovog puta dočekan poput zvijezde, Artuković je bez suvišne pretencioznosti i mistifikacije s prisutnima podijelio svoja iskustva iz Berlina u kojemu živi i radi već osam godina, razmišljanja o umjetnosti i procesu stvaranja umjetnosti, kao i o svom umjetničkom razvoju u kontekstu suvremene urbane kulture.
Posjetitelji su uz čašu spritza u ugodnoj šetnji kroz Laubu prethodno mogli pogledati dva najnovija Artukovićeva rada, kao i druge njegove radove iz “nestalnog postava” Laube – Apolona i Marsiju te Potpisivanje deklaracije o pripajanju Zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj, stilski i konceptualno najsličnije najnovijim djelima. U jednako ugodnom i opuštenom tonu započeo je i razgovor s umjetnikom, kojega je moderirala kustosica galerije Vanja Žanko. Ostavljen je prostor i za pitanja posjetitelja, koji su mogli s umjetnikom razgovarati i družiti se i nakon službenog dijela predstavljanja izložbe.
“Šteker je užasno bitan”
Prilikom objašnjavanja svoga iskustva i rada u Berlinu, Artuković je više puta istaknuo kako se njegov slikarski izraz promijenio u odnosu na njegovu prethodnu, intimističku fazu – koja je bila usko vezana uz njegov osobni život. “Kad čovjek živi u svom krugu kojeg zna od početka onda nauči i kodove kojima može komunicirati sa svojom okolinom”, izjavio je. “I ja sam tako funkcionirao. Znaš što će se ljudima svidjeti i što bi po prilici trebalo napraviti da to prođe.” Našavši se u novoj okolini u kojoj nije gotovo nikoga poznavao, izgubio je svoj kontekst, te se morao koncentrirati na sam rad. Tako je započela njegova objektivna faza. “Slike su se riješile autobiografskog sadržaja, on se na slikama više ne pojavljuje direktno. Autobiografsko je prisutno samo utoliko što su ljudi koji se pojavljuju na slikama vezani uz mene – ili su mi prijatelji ili poznanici.” Iako se ne smatra dijelom aktualne berlinske umjetničke scene, impulsi nove okoline nisu posve izmakli njegovim radovima. Dapače, otisak motiva novog urbanog imaginarija nužno je implementiran kroz svakog pojedinog sudionika u procesu nastanka slike, a i kroz umjetnikova sjećanja na određene vizualne senzacije: “Ja sam sad došao u situaciju da radim slike koje imaju određenu vibraciju ili unutarnju energiju, gdje nema priče. Što manje priče to bolje.”
U skladu s time, promijenio se i način na koji slika. “Sad slikam u lazurama. Dakle, na način da ne vidim kako će slika izgledati”, istaknuo je Artuković. “Nije to ništa novo, ali u mome radu jest. Mislim da tako dobivam tu specifičnu atmosferu.” Često mu sama tema, odnosno “literarni dio slike, o kojemu se jako lijepo može napisati neki tekst”, nije bitna, već se fokusira upravo na atmosferu i energiju koja izlazi iz slike. To se posebno javlja u slikama koje djeluju apstraktno i gdje glavnu ulogu imaju elementi koji bi se mogli smatrati pozadinom ili pukom scenografijom. “Kad čovjeku naslikaš zid sa štekerom ili plavi zid osvijetljen plavom neonskom lampom, onda ga dovedeš u nezgodnu situaciju jer ne zna što bi rekao”, dodaje.
Slika o slikarstvu
Osim fokusa na atmosferu i energiju slike, koja se, uostalom, proteže kroz čitav njegov umjetnički opus,važna promjena događa se u pomaku fokusa sa sadržaja i teme djela na sam proces izvedbe. Razgovor o Artukovićevim najnovijim radovima Modeli za Pietu i Pietá obrnuto otvorio je brojna pitanja vezana upravo uz funkcije djela i umjetnikove poruke, vidljive prvenstveno kroz način slikanja koji demistificira proces nastanka slike. U poznatoj temi Oplakivanja Krista preuzetoj iz kršćanske ikonografije, Artuković se poigrao s prostorom asocijacija, izmijenio im kontekst, s ciljem zbunjivanja promatrača. Cigleni zid u pozadini, neobična crna draperija ili izostanak aureola samo su neki od motiva koji upućuju na drugačiji pristup tradicionalnoj temi iz povijesti umjetnosti. “U skladu sa sekularnim vremenom u kojemu živimo, tu sam sliku potpuno izvadio iz njenog konteksta. To nije religiozna slika, nego slika o slikarstvu.” Modeli koji su pozirali za sliku, njegovi su prijatelji iz Berlina: plesačica Ari već se, zajedno sa svojom prijateljicom Birgit, pojavila u Apolonu i Marsiji, dok je glumac Carsten prvi puta stao pred umjetnikov kist. Pieta obrnuto nastala je iz slučajne šale prilikom koje su modeli zamijenili mjesta, što svjedoči o dugotrajnom putu razvoja ideje i Artukovićevoj otvorenosti prema kreativnim sugestijama svojih modela i suradnika. “Mislim da je cijeli taj proces zanimljiv. Jer kad radiš s više ljudi, svatko ubaci svoj dio priče u cjelinu. To mi pomogne tamo gdje sam slab ili nešto nisam dobro smislio”, dodao je.
Prilikom rada, Artuković u posljednje vrijeme obavezno koristi fotografiju kao medij, kao i računalo koje mu omogućava povećavanje fotografija do sitnih detalja. Umjesto brojnih skica koje prethode izradi konačnog produkta, fotografira različite inscenacije te naknadno odlučuje o konačnoj vizualizaciji prvobitne ideje. Istaknuo je kako je naše vrijeme koncentrirano na sam završni prizor, odnosno “imamo naviku gledanja stečenu preko filma, preko televizije, preko svih silnih medija kojima smo okruženi” te i on ovim načinom rada polako ulazi u tu priču. Ipak, fotografija ga ne zadovoljava, smatra ju previše jednodimenzionalnom. Za slikarstvo, s druge strane, ističe kako sadrži veliki potencijal, mogućnost da napravi iluziju, zadobije različita značenja u različitom vremenu. Konačni prizor samo je dio priče, a njemu je fotografija samo to – konačni prizor.
U Artukovićevom radu, dakle, sudjeluje velik broj ljudi i svatko od njih u sliku unosi svoj dio priče, a time i atmosferu grada, svoje urbane okoline. “Film Blade Runner bitno je utjecao na mene”, istaknuo je umjetnik. “U njemu je bila čudna, mučna atmosfera. Čudna urbana melankolija, u kojoj sam se i sam kretao. Ja sam odrastao i živio u gradu i to me odredilo. Kada sam vidio taj film, želja mi je bila naslikati jednu sliku gdje će se vidjeti odsjaj svjetla semafora u lokvi vode. Mislim da sam u ovim slikama polako došao do toga da bih to mogao naslikati.”
Izložba Predstavljanje novih slika može se pogledati do 16. studenog, a više o njoj možete pročitati na Laubinoj web stranici.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove i Booksine novinarske školice koja je dio međunarodnog projekta World of Art. Models of training and collaboration in contemporary arts kojeg KURZIV – Platforma za pitanja kulture, medija i društva realizira u suradnji s pratnerima SCCA, Zavod za sodobno umetnost (Ljubljana, Slovenija); Schnittpunkt Verein für Ausstellungstheorie und Praxis (Beč, Austrija) i Podyplomowe Muzealnicze Studia Kuratorskie w zakresie sztuki najnowszej, Uniwersytet Jagielloński, Instytut Historii Sztuki (Krakov, Poljska).
Projekt se realizira uz financijsku potporu za Partnerstvo Leonardo da Vinci u okviru Programa za cjeloživotno učenje Europske komisije. Školica se realizira u partnerstvu sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon.
Kulturpunktova i Booksina novinarska školica dio je projekta Prostori govora kojeg partnerski provode organizacije Kurziv – platforma za pitanja kulture, medija i društva te Udruga za promicanje kulture Kulturtreger. Projekt je financiran sredstvima Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba – Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Ova publikacija odražava isključivo stajalište autora publikacije i Komisija se ne može smatrati odgovornom prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.
Autor fotografije je Damir Žižić.
Objavljeno
