Psi, cvijeće, ljudske i neljudske životinje

Psu glede cvijeća otvara pitanja o tjelesnosti i odnosu ljudi i životinja, a prije svega afirmira odnos ljudi i pasa kao snažnu emotivnu vezu i punokrvni primjer srodništva.

kp still 2 Foto: Nika Pećarina

Piše: Hana Sirovica

U prostoru splitskog Doma mladih i organizaciji kolektiva Queeranarchive otvorena je izložba Psu glede cvijeća vizualnog umjetnika Nike Pećarine. Autor je u Galeriji kluba Kocka predstavio objekt u obliku teksta i vizualnog materijala koji zajedno s video radom koji će se prikazati na Marjanu čini umjetničko istraživanje odnosa ljudi i životinja, transspolne tjelesnosti, arhitekture vrta i prirode. Video rad je izvorno prikazan na prošlogodišnjoj diplomskoj izložbi Odsjeka za animirani film i nove medije pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. U njemu Pećarina polazi od svakodnevnih šetnji sa psom u zagrebačkom Maksimiru i vizualno se poigrava s različitim situacijama međuvrsnog kontakta između pasa, ljudi, drugih životinja i biljaka te umjetničkim sredstvima ulazi u dijalog s kompleksnom problematikom odnosa (ljudske) tjelesnosti i okoliša. 

Tekstualni dio Psu glede cvijeća pristupa istoj problematici putem jezika. Sastoji se od intimnih i teorijskih refleksija o umjetnikovom odnosu prema vlastitom psu, a zatim i odnosu kulture prema psima i drugim (ljudskim i neljudskim) životinjama, direktno se nadovezujući na teorijska pitanja koja u humanističkim i društvenim znanostima otvara interdisciplinarno područje kulturne animalistike kroz optiku queer studija. Rad u cjelini posebno je zanimljiv upravo zbog načina na koji vizualnim i teorijskim jezikom artikulira i povezuje ove pristupe i njihove probleme. 

Umjetnikov teorijski pristup nadovezuje se na recentnije zaokrete u suvremenim društvenim i humanističkim znanostima, a koje u sve većoj mjeri propituju etičnost i utemeljenost hijerarhijske slike svijeta u kojoj su ljudi nadmoćni ostalim živim bićima. Pritom se i kategorija ljudskosti uopće pojavljuje kao predmet analize. U tom smislu mnogi teoretičari i teoretičarke u posljednje vrijeme govore o posthumanističkom ili postljudskom zaokretu u humanistici, a ključni prilozi u promišljanjima ljudsko-životinjskih odnosa dolaze iz antropologije kao discipline čije je polazište upravo čovjek kao kategorija. U domaćem kontekstu neizostavan doprinos ovom području dolazi od etnologinje i kulturne antropologinje Suzane Marjanić, koja kroz brojne znanstvene radove, publicističke tekstove i kao suurednica zbornika Kulturni bestijarij i Kulturna životinja sustavno pristupa odnosu ljudi i neljudskih životinja. U međunarodnom kontekstu, spomenimo utjecajnu feminističku antropologinju Donnu Haraway na koju se Pećarina poziva u tekstualnom dijelu Psu glede cvijeća

U poznatom tekstu Manifest vrsta za druženje Haraway je istražila neke od lekcija koje možemo naučiti iz dugotrajnog suživota ljudi i neljudskih životinja, a zaključila je kako evoluciju ljudi i vrsta za druženje treba promatrati kao zajednički, međuvrsni proces u kojemu nema stroge granice (životinjske) prirode i (ljudske) kulture. Štoviše, predložila je i koncept “prirode-kulture” kao kontinuuma (umjesto prirode i kulture u oprečnom odnosu), a odnosima ljudi i vrsta za druženje pristupila je kao srodničkim odnosima koji su postojali paralelno sa srodničkim odnosima unutar vrste i u određenoj mjeri zasigurno na njih utjecali. Prema Carmenu Pettaciu, Manifest vrsta za druženje pokazuje kako “načini na koje tretiramo životinje otkrivaju važne istine o našoj ljudskosti, njezinom prekrasnom potencijalu i destruktivnim kontradikcijama, kao i etičke i političke implikacije koje sežu puno dalje od prisutnosti ljubimaca u našim domovima i hrane na našim tanjurima.”

Psu glede cvijeća

Opisani pristupi kulturne animalistike prokazuju ideologiju ljudske premoći nad neljudskim životinjama kao neopravdanu. Pritom ukazuju i na na proizvodnju hijerarhijskog odnosa između različitih ljudskih tijela, odnosno na hijerarhije ljudskosti unutar same ljudske vrste. Konkretnija pitanja o hijerarhiji tijela u okvirima ljudske vrste postavljaju pak queer studiji, a pogotovo studiji transseksualnosti i interspolnosti koje Pećarina također rabi u svom radu. Ta se pitanja odnose na tijela kojima se odriče ljudskost i dehumanizira ih se, poput ženskih, migrantskih, bolesnih tijela; tijela s posebnim potrebama ili nižim socioekonomskim statusom, te tijela (i identitete) rodno nenormativnih tijela trans i interspolnih osoba. Proučavanja transseksualnosti i interspolnosti na koja se Pećarina poziva pokazuju kako je u ovom procesu presudna uloga prirodnih znanosti, a posebno medicine kao sustava koji proizvodi znanja i norme te (često i nasilno) klasificira određena tijela te mentalna i tjelesna stanja kao patološka.

Psu glede cvijeća u tekstualnom dijelu, dakle, povezuje problem klasifikacije i taksonomije vrsta u prirodnim znanostima s medicinskom, dijagnostičkom klasifikacijom transrodnosti, transspolnosti i interspolnosti unutar ljudske vrste. S druge strane, u videu umjetnikov glas aludira na ova pitanja da bi ih vizualno i zvučno produbio, a na neki način i predložio njihovo utopijsko rješenje u umjetničkom okviru. Naime, u Psu glede cvijeća vizualno se gradi prostor kakav bismo mogli opisati terminom Donne Haraway kao kontinuum prirode-kulture. Prostor videa je krajolik koji ljudi, psi i drugi organizmi ravnopravno dijele, a kombinacijom snimljenog materijala i animacije njihove se tjelesnosti na različite načine isprepliću. U tom smislu rad prikazuje i pokazuje raznolike mogućnosti suživota različitih tijela i čestica, a prije svega afirmira odnos ljudi i pasa kao snažnu emotivnu vezu i punokrvni primjer srodništva koje nadilazi okvir vrste. 

 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano