Intervju Predzadnji tjedan 2023. sam nehotice potpomogla usmrćivanje mog mobitela. Skakutala sam Sljemenom, iskočio je iz džepa jakne i strmoglavio se u potok. Još dok sam izvikivala Neeee, prestala sam se uzrujavati. Bio je star, jeftin i dobrim dijelom pohranjen na Google accountu. A i mogu živjeti bez mobitela. Ali, ne želim živjeti bez podcasta pa sam kupila novi mobitel nakon nekoliko dana. Prvo sam skinula aplikacije za Radio Garden i Radio Public, koja je bila tužno prazna, kao da nikada ni jedan podcast nisam poslušala i kao da nisam skinula dovoljno sadržaja za slučaj da internet nestane na godinu dana. Radio Public je besplatna i jednostavna aplikacija za podcaste, koja nema silno veliki izbor, ali ima većinu onoga što me zanima. A Radio Garden je maštanje. Počeo je kao neprofitni istraživački projekt nizozemskog Instituta za zvuk i viziju i okuplja preko 20 000 radijskih postaja širom svijeta koje birate preko geolokacija. Zabavlja me vrtjeti globus u aplikaciji, nalaziti svjetleće zelene točkice nasred pučine i nasumično slušati što se upravo pušta na radijima Svete Helene, Kiribata ili Marshallovih Otoka. Mapa se može zumirati tako da vidite naselje, a ako se bolje zagledate možda i zgradu u kojoj se nalazi postaja koju slušate. To zapravo nije točno, ne može se toliko zumirati, ali koga briga kada se mogu zadubiti i vidjeti voditeljicu kako s pogledom na atol i tirkiznu lagunu na jeziku koji nikada nisam čula najavljuje pjesmu koju nikada nisam čula.
Za mene je radio, ili podcasti ili uopće audio, kao taj globus na Radio Gardenu. Vode me u druge svjetove i daju mi nacrte za maštanje. Ili kao malo izvrnut Baudelaireov citat iz Spleena Pariza: onaj koji gleda napolje u otvoreni prozor, ne vidi nikada toliko koliko onaj koji promatra zatvoreni prozor. Sve što možemo vidjeti u sunčanom sjaju uvijek je manje zanimljivo od onoga što se događa iza prozorskog stakla.
Što god da se trenutno događa u svijetu, što god da se ikada dogodilo, što god da se događa vama i koja god trivija vam padne na pamet – vrlo vjerojatno postoji podcast o tome. Možete slušati i gledati goste koji se napušavaju u studiju, saznati zašto gej ljudi vole Judy Garland i “prisustvovati” psihoterapijskim seansama nekih od današnjih najpoznatijih terapeuta. Podcasta je beskonačno i prekomjerno (preko tri milijuna!) i prilično ćete slušanja utrošiti da nađete što vam odgovara. No, većina su brbljaonice – najčešći format podcasta su intervjui – što je meni uglavnom nezanimljivo jer me smara posvemašnji teror mišljenja (mada slušam srpski feministički podcast Tampon zona i američki Longform, koji donosi razgovore s autorima non-fictiona, uglavnom novinarkama i novinarima). K tome, dobar dio podcasta je nabrijan i mom uhu iritantan. Afektirani voditelji, agresivan dizajn zvuka, prekrcani muzikom. A audio je za mene intiman i suptilan, kao prisluškivanje razgovora na plaži. Dakle, ako izuzmem sve ono što ne slušam, a što je popularno – talk showove, true crime (mada ima dobrih), komičarske i političke podcaste – izbor se rapidno suzi nakon godina slušanja.
Dakle, ovo je izbor pritvorenih prozora osvijetljenih diskretnim svjetlom i ponekih epizoda koje se u tim prozorima odvijaju jer su mi rijetko cijeli podcasti za preporuku. Nisu određeni godinom emitiranja niti su rangirani.
Love + Radio je podcast najljepšeg naziva, a The Living Room epizoda o tome što sve možete vidjeti ako se zagledate u prozor zgrade preko puta vas iza kojeg se mladi par ne prestaje seksati. Ponešto napadne podloge, što je minus mnogih dobrih podcasta, ali su i priča i pripovjedačica voajerka sjajni.
Ear Hustle je odličan podcast koji je nastao u zatvoru i govori o svakodnevici u državnom zatvoru San Quentin u Kaliforniji, a onda i o životu nakon odsluženja kazne. Pokrenuo ga je trojac bez ikakvog radijskog iskustva: umjetnica Nigel Poor, koja je volonterski držala tečaj fotografije u San Quentinu, i tadašnji zatvorenici Earlonne Woods, koji je u međuvremenu odslužio preko 20 godina kazne za pokušaj pljačke (!) i stalno je zaposlen kao producent Ear Hustlea, te Antwan Williams, odgovoran za dizajn zvuka. Ear Hustler, što u zatvorskom slengu znači prisluškivanje, snima(o) se u zatvoru i prvi je takav podcast uopće, a njegova je velika vrijednost u tome što donosi glasove kojima inače nemamo pristup i, za razliku od TV serija o zatvorima, čini to nježno i bez senzacionalizma – o cimerstvu u zatvorskim ćelijama, krivnji, o zatvorskim bandama, rasi, izdržavanju samica, o ljubimcima u zatvorima, o patnji. Krenite slušati od prvih epizoda.
Uvijek poslušam što novo radi Kaitlin Prest, kvir, feministička kanadska audio umjetnica. Kaitlin se bavi svakim zakutkom sebe, svojim ljubavnim, seksualnim, identitetskim, obiteljskim, prijateljskim i svim drugim emotivnim i tjelesnim preokupacijama, i čini to i u audio dokumentarizmu i u audio fikciji. Kaitlin jest prilično self-absorbed, no kao da to postaje sve više i sve zamornije sa svakim novim projektom (zadnje su mini serije o odnosu sa sestrom i ocem – Sisters i Dad) i potvrđuje mi da su mi najdraži njezini počeci iz spavaće sobe (u svakom smislu – Kaitlin se snimala i dok je masturbirala) s podcastom The Heart. The Heart je eksperimentalan, poetičan, intiman. Divno produciran, a sirov, suptilan, a provokativan. The Hearthu se vraćam kada se hoću posjetiti kako audio može biti kreativan.
How to Be a Girl je nježan i edukativan podcast samohrane mame i njezine trans djevojčice M.. Otkako je naučila govoriti, M. tvrdi da je djevojčica, mama ju je uvjeravala da može biti dečko koji voli ružičastu boju i nosi haljine, a onda je odustala, shvaćajući da time unesrećuje svoje dijete. Podcast prati djetinjstvo i rani pubertet M., dileme, strahove i veselja s kojima se obje nose, dinamike s okolinom, znanstvene spoznaje, zakonska ograničenja, tjelesne promjene koje M. prolazi. How to Be a Girl je divna lekcija o tome kako se postaje podržavajuća roditeljica koja djetetu omogućava da bude ono što jest, a u slučaju M. to znači zaigrana i pametna djevojčica.
Svi znaju This American Life. Vjerojatno globalno najobožavanija tjedna emisija američkog javnog radija. Prošla sam kroz faze početnog oduševljenja kada sam tek ušla u more podcasta pa zasićenosti strogo strukturiranom i zgusnutom, mada neposredno prezentiranom naracijom, da bih mu se ponovno vratila i redovito provjeravam što ima novo pa slušam ovisno o temi. TAL pokriva široko polje od dnevničkih zvučnih zapisa ljudi koji žive u Gazi pod stravičnim bombardiranjem Izraela preko usporede javnih i privatnih škola u Americi iz perspektive djece koja ih pohađaju do intimnih priča o debljini ili prekidu. Sve te epizode preporučam, a mislim da ću zauvijek pamtiti fragment epizode One Last Thing before I Go o telefonskoj govornici postavljenoj u privatnom dvorištu u Japanu, u koju su hodočastile tisuće ljudi koji su izgubili bližnje u tsunamiju i potresu. Podigli bi slušalicu telefona koji nije spojen ni sa čim i razgovarali sa svojim mrtvima.
Svi znaju i The Daily. Dnevni podcast The New York Timesa, u kojem redakcijski novinari govore o raznim, uglavnom aktualnim, temama koje pokrivaju, uz snimke s terena. Slušam o aktualnostima, ali mi rijetko ostaju u pamćenju, kao što jest epizoda o osamnaestogodišnjakinji u Afganistanu koja pokušava napustiti zemlju nakon što su na vlast došli talibani ili o odvjetnici koja je bila na čelu obrane Harveyja Weinsteina. Možda je najdirljivije što sam slušala na The Dailyju epizoda o mega popularnoj američkoj radijskoj voditeljici Delilah. Delilah je preko 40 godina u eteru i pet dana u tjednu vodi peterosatni noćni program u koji se javljaju slušatelji (gotovo ih 50 000 zove svake večeri!), a ona im bira pjesme. Taj format volim slušati samo ljeti na otoku na lokalnim radijskim stanicama jer je tada sve dobro. Kako ide s takvim emisijama, Delilah je utočište usamljenih. Javljaju joj se slušatelji koji su se upravo razveli, kojima je netko umro, vozač kamiona kojem se sviđa konobarica, ali misli da nema šanse kod nje, roditelji ovisnika. Delilah ima zalihe razumijevanja, podrške, utjehe, nade i ponekog savjeta. Delilah je kao mamina sestra kakvu ste htjeli imati u odrastanju. Pokušala sam slušati i njezinu emisiju Hey, It’s Delilah. Well, malo je cheesy, kao i muzika koju pušta, ali ljubaznost i nježnost u ciničnom svijetu jesu cheesy.
No Feeling Is Final je podcast od šest epizoda Australke Honor Eastly koja je bilježila svoje mentalno stanje kroz pet godina. Honor je patila od anksioznosti i depresije, samoozlijeđivala se i bila suicidalna. “Suprotnost od usamljenosti je dijeljenje”, kaže Honor, koja je podijelila sve. Snimala je svoje hospitalizacije, napadaje panike, reproducirala unutarnje glasove i prisilne misli, govorila o iskustvu s lijekovima i kompliciranoj i skupoj potrazi za dobrim psihijatrom. Serijal je mračan, iskren, potresan i zvukovno moćan. Nakon slušanja će vam svakako biti jasnije što se događa u glavama ljudi koji se hrvaju s psihičkim bolestima. Na tu temu preporučam i The Long Lonely Lake, autobiografski dokumentarac podcasta Back from Broken, u kojem radijski reporter Dan Boyce, uglavnom kroz razgovore s bližnjima koji su ga održavali na životu, rekonstruira najteži period teške depresije.
I evo jedna domaća posveta zvuku: Sakupljač zvukova autorice Tajane Petrović Čemeljić emitiran je na Trećem programu Hrvatskog radija. Sakupljač zvukova je Riječanin Ivo Vičić, koji je majstor field recordinga i u ovom magičnom dokumentarcu slušatelje kroz zvukove vodi prirodom. Ono što Vičič strpljivo i znalački hvata mikrofonom, jasno ćete vidjeti, kao da se čopor vukova ugnijezdio u vašem dnevnom boravku.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Objavljeno
