Blic Pojavom interneta, razvojem digitalne tehnologije i njenom dostupnošću mijenja se i sam način na koji slušamo, ali i način na koji se sadržaj promišlja, producira i komunicira. Transformacija medija zahvaća široko polje promjena, a kroz nedavno objavljen podcast fokusirali smo se na transformaciju kroz zvuk. Tada nas je kroz suvremeni radio, pristupe produkciji podcasta i različite zvučne forme provela Kristina Tešija, novinarka u kulturi i urednica na splitskom KLFM radiju, Srđan Laterza, scenarist i autor podcasta o storytellingu te Pavlica Bajsić, umjetnica i autorica radiofonijskih djela. Razgovore s akterima koji promjene audio medija imaju prilike promatrati iznutra, odlučili smo prilagoditi i učiniti dostupnima i u pisanom formatu.
Iako je aktivna u širokom dijapazonu kulturnih i civilnodruštvenih aktivnosti Kristini Tešiji pristupili smo kao kao radijskoj i web novinarki koja pokriva teme o mladima, nezavisnoj kulturi i umjetnosti.
KP: Što za tebe, kao slušateljicu, znači radio?
Jako je teško odvojiti sebe kao slušateljicu i sebe kao medijsku djelatnicu. Teško je, ako se inače baviš radijskom produkcijom, ne zamišljati i procese koji se događaju iza onoga što slušaš. Radio u našim formativnim godinama sigurno nije imao toliko krucijalan značaj kao što je imao za naše roditelje. U Dalmaciji se uvijek slušao radio dok se kuhao ručak, mijenjali smo radijske postaje dok smo se vozili autom, a bake i djedovi najviše su vjerovali radijskim novinarima i njihovom izvještavanju s mjesta događanja. Tata je pričao o tom prvom radiju u njihovom selu, kako je to bio prvi izvor informacija i prvi izvor drugačije i nove glazbe. Radio je bio kao dodatni član obitelji – neodvojiv od svakodnevnog života.
Kasnije, pojavom interneta i televizijskih stanica koje su neprestano puštale glazbeni program, kod naše generacije nije ni postojala snažna potreba da se informiramo na taj način. Sada, kada djelujem u tom mediju, ali i kao slušateljicu, ono što me najviše privlači svakako je program uživo. Uvijek su mi ti elokventni ljudi, koji mogu i iz osobe koja ima najveću tremu izvući super rečenice i voditi razgovor koji traje pola sata ili sat vremena, djelovali nedostižno. To je ono što što ima posebnu draž i što se ne može ni na koji način lažirati – ako nema kemije između sugovornika, uzalud je sve.
Privlači me i ta lukavost radija kojom nas je prevario pa smo mislili da je riječ o nekom starom mediju, a on se ipak odlično prilagodio internetu i današnjem čovjeku. Dok obavljamo neke mehaničke radnje, uvijek možemo slušati podcaste i radijske stanice. Sviđa mi se što nam dopušta da se fokusiramo, ali nas ne ometa dodatnim sadržajima, vizualima i opremom teksta. U tom smo trenutku, slušamo što se događa i imamo priliku čuti neke nove glasove.
KP: Urednica si i voditeljica na community radiju KLFM. Što je specifičnost radija zajednice?
Istaknula bih da kod nas na KLFM-u ta podjela posla nije tako striktna. Dio sam užeg uredničkog tima i tu se već pojavljuje definicija radija zajednice. To je radio koji bi trebao služiti zajednici i odgovarati na njene potrebe. Ništa od toga ne bi se dogodilo da i sama ta zajednica nije uključena u sve procese produkcije, ali i općenito vođenja udruge jer KLFM je neprofitna organizacija. Dok je radio bio vezan uz FM signal, naravno da su te zajednice bile vezane uz geografsko područje. S dostupnošću interneta postavlja se pitanje koja je to zajednica koju jedan community radio servisira. U našem je slučaju ona svakako i lokalna, regionalna, pa čak i nacionalna zajednica koja se preklapa u nekim temama. Riječ je nečem što nazivamo kulturnom manjinom koja se ne može zadovoljiti onim što se servira kroz mainstream medije. To su ljudi koji žele otkrivati novu glazbu, koji žele čuti nove priče, angažirati se i govoriti o temama koje su njima zanimljive i koje smatraju bitnima. U našem slučaju, riječ je o neprofitnom mediju koji u potpunosti ovisi o angažmanu zajednice i angažmanu volontera za koje volimo reći da su volonteri profesionalci.
Važna je raspodjela odgovornosti i svjesnost da radio kao medij ne trpi puno ponavljanja i i odstupanja od programskih termina jer ipak je vezan uz dimenziju vremena. Na svakom je članu zajednice da se priključi na način na koji zaista želi i koji je njemu ugodan, s tim da svoju ulogu i zadatak odgovorno prihvati i da se u sadržaju i pristupu ne kosi s temeljnim vrijednostima koje kao radio promoviramo. Ne postoji urednički korektiv koji će nadgledati svaku minutu programa, nego je cijeli proces otvoren. Bila sam opečena iskustvima u drugim medijima, radio stanicama i općenito neprofitnom sektoru gdje se nerijetko promovira otvorenost, što baš i nije slučaj u praksi. Može djelovati kao floskula, ali otvorenost je ono me je KLFM-u privuklo. Ona se u praksi pokazala onog trenutka kada sam došla na KLFM radijsku školu i odlučila krenuti sa svojom emisijom.Gotovo odmah sam dobila podršku te male zajednice jer su shvatili da znam što želim raditi. Iako je proces jako individualiziran, uloga zajednice se nikako ne gubi – na dnevnoj bazi komuniciramo o svemu što se odlučuje o samom radiju, uključujemo nove ljude, mentori smo jedni drugima. Komadići znanja koji se svakodnevno skupljaju tijekom vremena prenose se dalje. Svako tko se kao amater priključi ovom radiju vrlo brzo dođe do tog, nama jako dragog, statusa – volontera profesionalca.
Radio se također čini kao dobar način angažiranja zajednice zato što ipak nudi element anonimnosti; nije potrebno stati ispred TV kamere ili biti u prvom redu na prosvjedu da bi se nešto reklo o temi koja je važna – radio omogućuje da se i ti sramežljivi glasovi ipak čuju.
KP: Postoje li neki novi formati koji su postali aktualni posljednjih godina i što je na to utjecalo?
Internet je sve promijenio iako radio uglavnom ostaje vjeran ustaljenim formatima gdje postoje sadržaji poput muzike u formi playlista do recenzija i glazbenih emisija, od govornih emisija kolažnog tipa do intervjua. Na trenutke se čini kao da više sam glas, sam zvuk nije dovoljan. Potrebna je konstantna prisutnost na svim društvenim mrežama. Potrebno je stvarati komplementarni sadržaj, obogaćivati radijski sadržaj vizualima i video sadržajem. U tome se još nismo okušali, ali sve češće vidimo video kamere i streaming koncerata iz radijskih studija. Čini se kao da je taj voajerski trenutak ono što dodatno privlači ljude da poslušaju o čemu te osobe govore. Meni je kao slušateljici ta potreba u potpunosti zadovoljena činjenicom da mogu slušati intiman razgovor voditelja i sugovornika i nije mi potrebno vidjeti njihovo lice.
Ono što kod KLFM-a vidim kao odmak od tradicionalnog radijskog formata, a što se ogleda u tome da smo medij zajednice, je izlazak iz radijskog prostora. Od samog početka, već osmu godinu, izlazimo u javni prostor putem naših turneja Radio na cesti. Ove godine nismo mogli putovati pa smo posjetili brojne kvartove u Splitu, proširili svoju publiku i vidjeli ljude koji nas slušaju. Naša su događanja dosta dobro posjećena i to nas uvijek malo šokira jer u studiju uvijek misliš sluša li tko, ima li koga uključenog baš u tom trenutku. Onda izađeš na ulicu i stotina ljudi se odazove, gušta u novim glazbenim imenima i glazbenoj selekciji i zapravo vidiš da je radio, koliko god se ponekad čini da je zaboravljen medij, još uvijek aktualan.
KP: Koliko su se promijenili produkcijski procesi u pristupu kreiranju radijskog sadržaja?
Produkcijski proces nije više rascjepkan na nekoliko osoba koje preuzimaju odgovornost za određenu fazu. Na KLFM-u njegujemo tzv. one man show pristup gdje je jedna osoba i autor emisije i bira sugovornike, vodi razgovore, bira glazbu, montira snimke, a kasnije montira i pohranjuje sve emisije. Istovremeno je i sam svoj tehničar što djeluje jako zastrašujuće svima koji se priključe radio školi, ali proces je zapravo jako jednostavan. Već nakon par sati radijske prakse dogodi se taj uzbudljiv trenutak kontrole cijelog procesa. Produkcijski postupak tako se najviše ogleda u toj individualizaciji gdje jedna osoba na sebe preuzima cijeli ciklus od ideje do same realizacije.
KP: Iz vlastite novinarske, ali i uredničke perspektive, koje transformacije misliš da čekaju radio u narednim godinama?
Možda će nas transformacije iznenaditi. Svakako treba ustrajati na kvaliteti. Mislim da su slušatelji i javnost općenito pametniji nego što puno medijskih urednika misli. Ljudi vrlo lako primjete lijenost i senzacionalizam tako da se nadam da će taj senzacionalistički val pomalo otići u zaborav. Mislim da je radio zajednice budućnost radijskog formata. Svakako mislim da se radijske stanice moraju brinuti o svojoj vidljivosti na svim mogućim kanalima, ali i da je nužno njegovati neposredan kontakt s publikom i članovima zajednice, koliko god da nam to sad djeluje nemoguće. Neki od tih članova mogu ujedno biti i kreatori sadržaja. Važno je čuti drugačije glasove i teme koje nisu dio mainstream medija. Važno je u svoj rad uključiti ranjive skupine bez obzira o kome govorimo.
Jako je važno fokusirati se i na glazbu – tražiti dobru glazbu i promovirati novu jer ponekad se čini da se svugdje vrti isto. Vidim po komentarima koji nam ljudi ostavljaju da zaista cijene glazbenu selekciju i stare zaboravljene stvari koje nisu čuli godinama. Cijeni se taj osobni dodir koji glazbeni urednik ostavlja u svojih sat ili dva tjedno dok slaže glazbenu listu.
Bitno je uključiti i rad umjetnika bez obzira o kakvom umjetničkom stvaralaštvu je riječ. Ne može se govoriti o umjetnosti bez umjetnika, a umjetnički rad može se formatom prilagoditi radiju. Radio se može otvoriti i formatima koji ne moraju nužno biti informativne prirode, već mogu pružiti neko novo iskustvo, bilo da je riječ o radio drami, čitanjima ili glazbenim improvizacijama. To je dobar način da čak i ljenčine među nama, kojima se ne da istraživati, budu zatečeni i tijekom slušanja radijskog programa čuju nešto drugačije što ih zaintrigira da istraže neke nove i drugačije stvari.
ObjavljenoObjavljeno
