Provokacija umjesto senzibilizacije

Piše: Martina Domladovac

Otvoren je Venecijanski bijenale, ove godine pod kustoskom palicom Ralpha Rugoffa i naslovom May You Live In Interesting Times. U službenom priopćenju Rugoff navodi kako će “May You Live in Interesting Times zasigurno uključivati djela koja se osvrću na nesigurne aspekte postojanja danas, uključujući različite prijetnje ključnim tradicijama, institucijama i odnosima “poslijeratnog poretka”. Za početak priznajmo da umjetnosti nije dominantna politička sila. Umjetnost ne može zaustaviti uspon nacionalističkih pokreta i autoritarnih vlada u različitim dijelovima svijeta, niti može ublažiti tragičnu sudbinu raseljenih naroda diljem svijeta (čiji broj sada čini gotovo jedan posto cjelokupnog svjetskog stanovništva). Ali na neizravan način, možda umjetnost može biti neka vrsta vodiča kako živjeti i razmišljati u zanimljivim vremenima“.

Na ovu tezu se vjerojatno poziva jedan od pozvanih autora, švicarsko islandski umjetnik Christoph Büchel koji je u sklopu centralne izložbe u Arsenalu izložio rad pod imenom Barca Nostra. Büchel je na Bijenale odlučio dopremiti olupinu ribarskog broda na kojem je 2015. godine u pokušaju prelaska Sredozemnog mora poginulo više od 700 izbjeglica. Ime Barca Nostra izravna je referenca na program pomorskog spašavanja Mare Nostrum koji je zbog prestanka financiranja prekinut netom prije ove tragedije. Njeni razmjeri još su veći kad se zna u kakvim su okolnostima umrli ljudi zarobljeni u trupu broda koji tone. Tadašnji talijanski premijer Matteo Renzi slučaj je usporedio s pokoljem u Srebrenici. “Prije dvadeset godina, mi i Europa zatvorili smo oči pred Srebrenicom. Danas nije moguće ponovno zatvoriti oči i događaje komemorirati kasnije”, izjavio je tada Renzi, a već iduće godine njegova je vlada sklopila sporazum s Libijskom obalnom stražom o vraćanju izbjeglica u Libiju. 

Talijanska vlada 2016. godine organizirala je izvlačenje broda koji je odvučen u NATO-vu bazu na Siciliji gdje je potom provedena identifikacija žrtava. Istovremeno, različite organizacije i institucije započele su raspravu što napraviti s brodom i tko će preuzeti njegovu pohranu. Na posljetku je odlučeno da će brod ostati u gradu Augusti na Siciliji koji se trebao pobrinuti da olupina postane spomenik u sjećanje na žrtve tragedije. Prije nekoliko mjeseci Büchel je dobio brod na posudbu za Bijenale. 

Od otvorenja Bijenala Barca Nostra postao je jedan od najkomentiranijih radova. I dok se javljaju očekivane pohvale na podsjećanje Europljana na tragediju izbjegličke krize, mnogi se s razlogom pitaju koliko je Bijenale kao mjesto ultimativne turističke konzumacije, prikladan za odavanje počasti žrtvama. Slučaj nije mogao izbjeći ni politička prepucavanja i jeftine samopromocijske trikove pa je tako talijanski zamjenik premijera Matteo Salvini iz radikalno desne stranke Liga rad proglasio “političkom propagandom” dok je predsjednik regionalnog vijeća pokrajine Veneto, također član Lige, naglasio da bi brod trebalo preseliti u Büchelovu Švicarsku “tako da i Švicarci mogu promišljati kako smjestiti ekonomske migrante na vlastitom teritoriju”. Mimo uobičajenih rasističkih ispada javljaju se i pojedini glasovi razuma. Primjerice, postavilo se pitanje zašto je brod izložen bez ikakvog opisa ili objašnjenja na licu mjesta, jer je prilično sigurno da brojni posjetitelji neće znati o čemu se radi i odnositi se prema njemu s poštovanjem koje zaslužuje. Büchel ne daje nikakve izjave oko projekta, no njegov tim je izdao službeno priopćenje u kojem navode da “umjetnik ne želi da ikakva signalizacija ili opisni tekst ometaju proces u kojem se postavljaju pitanja, stvaraju pretpostavke i nastavlja se razvijati debata o projektu”. 

I kustosica na projektu Maria Chiara di Trapani i Ralph Rugoff tvrde da brod treba isprovocirati utrnule europske mozgove koji više ne percipiraju tragične vijesti na televiziji jer su predaleko i nevažne. Suočeni s brodom izbliza, pitanja izbjeglica, nesreće i smrti trebala bi postati stvarna i opipljiva. “Drugačije je vidjeti sliku u novinama ili na televiziji, ali kada se suočite s fizičkom stvari, imate cijelu drugu grupu osjećaja. Osjećate to na drugačiji način, obrađujete podatke na drugačiji način, a nadajmo se da to dovodi i do razmišljanja na drugačiji način”, kaže Rugoff. Brod bi tako trebao biti opipljivi podsjetnik tragedije i potencijalni katalizator promjene, no autori pritom zanemaruju sasvim vjerojatnu mogućnost da smo mi jako dobro svjesni tragedije koja se dogodila, ali nas jednostavno nije briga. 

Možda najbolju analizu slučaja dao je Guardianov, Lorenzo Tondo, objasnivši kako prikazivanje olupine u čisto umjetničkom kontekstu, daleko od institucija odgovornih za tragediju ili zajednica koje svakodnevno svjedoče ovoj vrsti užasa, rad gubi bilo kakav osjećaj političke osude i umjesto senzibilizacije gledatelja ostaje samo provokacija. Rad je jednostavno previše udaljen od onih kojima bi se trebao obraćati. Na kraju, dok mi raspravljamo o “primjerenosti” rada, on postaje sve relevantniji, a Büchelov utjecaj u kulturnoj zajednici raste. I kao što to inače biva, svi će se na slučaju “okoristiti”, izgraditi karijere i napuniti blagajne, dok će istovremeno ljudi na moru i u prihvatnim centrima nastaviti umirati. Prema riječima Lorenza Tonda: “Zamišljam gomile ljudi – dobro obučenih, ispijajući spritzeve – ispred čamca koji predstavlja lijes za 700 ljudi. Razmišljam o 28 preživjelih iz potonuća, i što bi oni dali za samo jednu sekundu te pažnje”.