Tema Urbano planiranje, neoliberalizacija
Piše: Nikola Zdunić
Neoliberalizacija urbanog planiranja Zagreba, proces dug više od dva i pol desetljeća, promijenila je način na koji se percipira prostor. Prostori grada prestaju biti društveni resurs za razvoj grada i postaju privatno, gradsko ili državno vlasništvo kojim se upravlja kao resursom za profitno orijentirani nekretninski biznis. Pretvaranje nekadašnjeg društvenog u gradsko, državno i privatno vlasništvo, ključno obilježje neoliberalizacije urbanog planiranja, transformiralo je prostorne planove u katalog za kupnju i prodaju prostora. Takav način funkcioniranja grada obilježio je i cijelu jednu generaciju Zagrepčanki i Zagrepčana koji posljednjih petnaest godina pružaju aktivističke otpore takvom poimanju grada, a u novije vrijeme pružaju se otpori i unutar političkih institucija, te putem formalnih instrumenata neposrednog odlučivanja. Te nam prakse obrane javnog prostora nude viziju Zagreba koja nadilazi neoliberalno poimanje urbanog planiranja i označava začetak vraćanja ideje o društvenom vlasništvu.
Kako bi mapirala prostorne transformacije s obzirom na neoliberalnu transformaciju ekonomija gradova i država, mreža urbanih istraživačica i aktivista (INURA) pokrenula je istraživački projekt New Metropolitan Mainstream (NMM) u koji je do sada bilo uključeno 36 gradova iz cijelog svijeta. Lokalna inačica projekta imala je ambiciju bolje razumjeti kako se u prostoru Zagreba manifestiraju te neoliberalne ekonomske promjene. Rat i ekonomska tranzicija pokopali su vizije urbanog planiranja grada, zajedno s većim dijelom kompleksnog sustava oformljenog za standardiziranu proizvodnju društvenih prostora. Zagreb se našao u pokušaju tranzicije iz centralno planirane ekonomije socijalističke Jugoslavije u važan regionalni turistički, biznis i “lifestyle” centar novostvorene države. Našao se u tranziciji u proto-neoliberalni grad. Glavni nalaz NMM projekta pokazuje da novi, post-socijalistički Zagreb nije proizveo megalomanske infrastrukturne projekte poput projekta Beograd na vodi, karakteristične za globaliziranu urbanizaciju neoliberalnog grada, već je nastao “miks” u kojem se miješaju neoliberalne promjene u ekonomiji i centralizirana izvršna moć utjelovljena u liku gradonačelnika. Izvršno tijelo nakon zadnjih lokalnih izbora još je više ojačalo u odnosu na političku moć predstavničkog tijela, čvrsto povezujući proces neoliberalizacije s autoritarnim načinom vladanja.
Takav toksični “miks najgoreg iz oba sistema” stvorio je specifični model improviziranog urbanog planiranja kojeg karakterizira pikselizirane privatne investicije u obliku malih i srednje velikih investicija, te manjak transparentnosti i gradskih participativnih politika. Ekonomska transformacija kojoj je jedna od glavnih karakteristika bila deindustrijalizacija, na raspolaganje je stavila velik broj bivših industrijskih prostora za privatizaciju i privatne investicije – od kojih su najpoznatiji slučajevi tvornice Kamensko, Tvornice Duhana Zagreb i Centra Cvjetni. U više od dva i pol desetljeća namjerno je dekonstruiran i centraliziran kolektivni osjećaj odgovornosti i osjećaj involviranosti u proizvodnju društvenog prostora čime se otvorio prostor za špekulacije gradskim prostorom.
Zelena Trešnjevka kao pristupna cesta
Izgradnja stambene zgrade i prometnice uz i na zelenoj površini u gradskoj četvrti Trešnjevka – sjever, nastaloj na prostoru nekadašnje željezničke pruge Samoborček, jedan je od najnovijih primjera pikseliziranog urbanizma i konfrontacije javnog interesa stanovnika s jedne i privatnog investitora i grada s druge strane. Zelena površina, koju mlađe generacije stanovnika Trešnjevke nazivaju Grbavica ili Grba, već desetljećima služi kao javna zelena površina stanovnicima tog dijela kvarta. Iako je već 40 godina u prostornom planu predviđena gradnja nove gradske prometnice i tramvajske pruge, niti jedna novija prometna studija nije opravdala nužnost gradnje na tom koridoru. Nova prometnica bi trebala biti povezana sa širom prometnom mrežom koja uključuje Metalčevu ulicu na istoku i Krapinsku ulicu na zapadu, čime bi postojeća zelena površina bila gotovo u potpunosti asfaltirana.
Ono što se vrlo brzo pokazalo uvjerljivijim objašnjenjem od navodnog smanjenja prometnih gužvi povezivanjem Krapinske i Metalčeve ulice potencijalno je pogodovanja investitoru koji na čestici do zelene površine gradi stambenu deveterokatnicu. Kada se u obzir uzmu i sumnjive veze gradonačelnika i tvrtke koja gradi deveterokatnicu, te činjenica da je područje novoizgrađene pristupne ceste u GUP-u upisano u sportsko – rekreacijskoj R1 zoni, slučaj sve više nalikuje na gradsko “pomaganje” investitoru viđeno u poznatom slučaju garaže Centra Cvjetni u Varšavskoj. Grad javnim interesom proglašava nešto što je, slučajno ili ne, očiti interes investitora pa tako nova gradska prometnica izgleda kao izgovor za gradnju pristupne ceste novoj stambenoj zgradi, što je bio nužan preduvjet da ta zgrada uopće dobije građevinsku dozvolu.
Ti sumnjivi dealovi i asfaltiranje zelene površine doveli su do organiziranja stanovnika tog dijela Trešnjevke u Inicijativu Samoborček koja je ostvarila i neke bitne političke i simboličke pobjede. Osim aktivističke razine otpora devastaciji u obliku kaznenih prijava, prosvjeda i pritisaka na skupštinske predstavnike i predstavnice, inicijativa je otpor devastaciji nastavila i na razini formalnih političkih instrumenata neposrednog odlučivanja – putem mjesnog zbora građana. U veljači 2018. organizirali su i proveli mjesni zbor građana VGČ Trešnjevka – sjever, te izglasali zahtjeve za zaustavljanje gradnje: brisanje prometnice iz GUP-a i zadržavanje postojeće zelene i sportsko – rekreacijske zone sjeverno od trase Samoborčeka, te unos promjena u Generalni urbanistički plan Grada Zagreba kojim će se taj prostor definirati kao zelena površina. Unatoč simboličkim pobjedama, gradska vlast nastavila je nepromijenjenu prostornu politiku, a u 2018. godini nastavilo se i rušenje dijela rekreacijskih sadržaja, izdavanje lokacijske dozvole za dionicu prometnice prema Krapinskoj ulici te se, kao neugodno iznenađenje za kraj godine, pojavio oglas Zagrebačkog Holdinga u kojem se traži iskazivanje interesa za kupnju parcela na području zelene površine bivše trase Samoborčeka. Cilj je na njoj izgraditi novu gradsku prometnicu, a rubne parcele prodati za gradnju stambenog naselja.
Grbavica je za grad neiskorišten resurs koji se mora monetizirati, a slobodno korištenje javne zelene površine u četvrti u kojoj je post-socijalistički urbanizam parcelizirao i prodao gotovo sve zelenilo ne predstavlja nikakvu vrijednost samo po sebi. Ipak, otpor takvom urbanizmu ne prestaje i javlja se u sve više dijelova grada – od Savice i Trga žrtava fašizma do Trešnjevke i Grbavice. Iako politički limitirana odnosima moći u izvršnoj i predstavničkoj vlasti, te statutom Grada Zagreba koji Vijećima gradskih četvrti, Vijećima mjesnih odbora i mjesnim zborovima građana daje tek savjetodavnu ulogu, djelovanje inicijative pokazuje promjene u percepciji kakav grad želimo. Inicijativa je svoje djelovanje proširila na formalne političke instrumente neposrednog odlučivanja uz veliki odaziv stanovnika i stanovnica, čime su i na simboličkoj i na političkoj razini konkretizirali kritiku politike urbanog planiranja Zagreba. Takva praksa mijenja poimanje prostora kao resursa za privatni profit i pruža ideju demokratskog grada u kojem stanovnici i stanovnice kvarta odlučuju o svojoj neposrednoj okolini s kolektivnom odgovornošću prema zajedničkom prostoru.
To nas vraća na ideju prostora kao resursa za urbanistički razvoj, uz bitnu promjenu – da takav razvoj ne može biti isključivo područje stručnjaka i političkih elita, već da su stanovnici i stanovnice kvarta i grada nezaobilazni dio intervencije u javne prostore. Stvara se vizija grada kojeg su-oblikuju njegovi stanovnici i stanovnice na razne načine, koji je zelen ne samo što je to lijepo, nego jer je nužno za ublažavanje utjecaja klimatskih promjena i koji je uključiv, ne zato što je to zgodan dodatak gradskim procedurama uređenja, nego zato što je u pravoj demokraciji zbog demokratskih, financijskih, klasnih i drugih razloga nužno uključiti potrebe stanovnika i korisnika u planiranje prostora. To je grad koji ponovno otkriva društveno vlasništvo javnog prostora i koji se prema neoliberalnoj transformaciji prostora u parcele za bogaćenje postavlja kao opozicija. To je grad koji je spreman drugačije planirati prostor i stvoriti sustav participacije građanki i građana zajedno sa stručnjacima i stručnjakinjama u kojem bi se zelene površine poput Grbavice uredile u zajednički, funkcionalan, javni i zeleni prostor.
Objavljeno
