Tema Prosinački ponedjeljak, sunčano jutro. Laganom šetnjom približavam se centru Splita, prolazim pokraj Đardina, iza sebe ostavljam Galeriju umjetnina, a pred očima mi se niže nekolicina zatvorenih i praznih poslovnih prostora, ispražnjenih terasa kafića i restorana u Tomislavovoj ulici u kojoj je smješten jedan od dva splitska društveno-kulturna centra, LGBT centar Split.
Uspinjem se kamenim stepenicama, otvaram trošna vrata i ulazim u zgradu. Ostavljam prosinačko sunce iza leđa, zastanem tek na trenutak da dopustim očima da se priviknu na mrak pa napokon zakoračim drvenim stubištem koje vodi do kata koji se grana u dva, doslovno i metaforički, osunčana prostora; desna vrata vode vas u prostorije namijenjene druženjima, radionicama, razgovorima, filmskim večerima, dok ona lijeva vode u administrativni backstage ispunjen radnim stolovima, papirima, formularima, registratorima, markerima, flomasterima… Upravo me tu dočekaju Tonči Kranjčević Batalić i Igor Mušić iz udruge queerANarchive koja koordinira suupravljanje LGBT centrom Split.
LGBT centar Split otvoren je u 2014. godini kao prvi takve vrste u Dalmaciji, a od 2018. godine razvija se kao društveno-kulturni centar za lokalnu LGBTIQ+ populaciju. Trenutačno prostorom Centra upravlja Platforma LGBT centra koju čine udruge queerANarchive, Queer Sport Split, Split Pride i Domine. Ipak, za priču o povijesti ovog prostora kao prostora lokalne LGBTIQ+ zajednice, važno je vratiti se u 2011. godinu i prvi splitski Pride u organizaciji lezbijske grupe Kontra, Centra za prava seksualnih manjina Iskorak iz Zagreba i feminističke udruge Domine iz Splita.
“Već se nakon prvog Pridea aktivno radilo na decentralizaciji i poticanju lokalne zajednice da se okupi u udrugu koja bi preuzela i organizaciju. Ta se ideja realizirala 2013. godine kada su volonteri Split Pridea osnovali udrugu Rišpet koja je sudjelovala u organizaciji treće povorke ponosa da bi iduće godine preuzela njenu organizaciju, kao i osigurala, tj. dobila na upravljanje, gradski prostor za LGBT centar Split, prostor koji je tih godina korišten isključivo za potrebe organizacije Pridea. Ipak, vrijeme je pokazalo da u ovom procesu nije došlo do potrebnog transfera znanja o samom vođenju udruge i rada u civilnom sektoru što je rezultiralo gašenjem udruge Rišpet u 2020. godini”, uvodi me Tonči u povijest prostora, a Igor nastavlja: “Najveća promjena dogodila se 2018. godine, kada je Zaklada Kultura nova prepoznala i podržala projekt LGBT centra koji otada kontinuirano prima podršku za razvoj suradničkih platformi u Republici Hrvatskoj. Takva vrsta podrške omogućila je transformaciju Centra u društveno-kulturni centar, ali i sustavno planiranje, organizaciju i realizaciju različitih programa i aktivnosti u prostoru tijekom cijele godine.”
Udruge uključene u rad Centra prostor koriste terminski, ali je prostor u programskom smislu otvoren za bilo koga, pojedinca ili kolektive koji žele organizirati program za zajednicu: “Takve inicijative potičemo kroz program otvorenih vrata putem kojeg pozivamo korisnike_ce, pogotovo mlade koji su naši najbrojniji korisnici, da osmisle i prijave programe za koje smatraju da su bitni za zajednicu, a mi im pružamo organizacijsku i financijsku podršku u provedbi. Ipak, i u ovom je procesu jako bitno biti aktivan, osluškivati interese i potrebe zajednice koja je okupljena u centru, potaknuti ih na angažman i pružiti mentorsku podršku tijekom cijelog procesa. A često nismo dovoljno kapacitirani da bismo, uz sve ostale poslove koje obavljamo, imali vremena za pružanje kvalitetne i kontinuirane mentorske podrške mladima.”
U tom smislu, priča o Centru “danas i ovdje” brzo prelazi u priču o brojnim poteškoćama s kojima se kulturni radnici_e u civilnom sektoru svakodnevno susreću. Logično i apsolutno očekivano. Naime, Tonči, Igor i ja ne ulazimo u ovaj razgovor isključivo u ulogama novinarke i predstavnika Centra. Poznajemo se dugi niz godina, svo troje djelujemo u nezavisnom sektoru dulje nego što se poznajemo pa je zaista teško odoljeti priči o problemima i neuralgičnim točkama sistema u kojem radimo i izgaramo. A poteškoće i izazovi u radu zajednički su, čini se, svima u civilnom sektoru. “Pitanje kapacitiranosti, neadekvatnih uvjeta rada zbog prirode prostora u kojem je Centar smješten, nedovoljne financijske podrške, česti su pojmovi s kojima se svi u sektoru susreću”, nadovezuje se Tonči i ističe kako poteškoće ovog tipa nerijetko utječu upravo na kontinuitet rada i proizlaze iz složenosti financiranja i rada u udruzi.
“Mlade je potrebno poticati, istina, ali to je problem koji nije specifičan za zajednicu već je nešto s čime se opetovano susreću svi koji rade na nezavisnoj sceni. Rad u Centru pokazao nam je da smo u proces ušli s teretom vlastitih očekivanja iz prijašnjeg rada na nezavisnoj kulturnoj sceni, kao i koliko se teško odvojiti od očekivanja koja su pred nas postavljena od strane donatora i donositelja odluka koji i dalje ne razumiju suštinu i važnost postojanja ovakvog centra. S razlogom smo se odlučili razvijati upravo kao društveno-kulturni centar jer uviđamo važnost samog pojma društvenosti za LGBTIQ+ zajednicu.”
LGBT centar Split, naime, u fokusu svog djelovanja nema zagovaračke aktivnosti prema općoj javnosti niti podizanje vidljivosti lokalne LGBTIQ+ zajednice i scene. Djelovanje Platforme koja upravlja Centrom stoga se ne svodi na promjenu društvene percepcije prema LGBTIQ+ zajednici, već ovaj prostor postoji prvenstveno zbog pružanja podrške i sadržaja namijenjenog zajednici, a u tom se smislu društvenost otkriva kao preduvjet bilo kakve priče o participaciji mladih. Postojanje ovakvog mjesta, sigurnog mjesta i mjesta podrške, mjesta na kojem se događa društvenost – ono što je nerijetko previđeno u ocjenjivanju projektnih prijedloga i smješta se u prostor “između” organiziranih aktivnosti – tako otvara mogućnost povezivanja unutar zajednice na temelju dijeljenih interesa.
“Na nama je svakako da pokušamo primijetiti interese korisnika, da ih usmjerimo da te interese realiziraju u Centru, ali to nam ne može biti primarna vodilja u radu. Takve se stvari ponekad događaju spontano, pojedinci se okupe oko zajedničkog interesa i u potpunosti preuzmu cijeli proces, pa mi u tom trenutku više nismo ni potrebni. Trenutačno u Centru djeluju dva kolektiva koja nam nude odgovor na pitanje što to Centar jest i što može pružiti zajednici. U ovom slučaju riječ je o radionicama vezenja koje se kontinuirano odvijaju u prostorima Centra i u potpunosti su organizirane od strane zajednice, kao i djelovanje kolektiva Drag Kokošinjac koji se oformio u Centru i kao takav proširio djelovanje i na prostor Doma mladih u kojem organiziraju javna događanja”, objašnjava Igor.
Spomen Doma mladih, još jednog splitskog društveno-kulturnog centra, otvara pitanje same geografske smještenosti LGBT centra u staroj gradskoj jezgri pa pitam svoje sugovornike što im je ovakva pozicija donijela. Tonči ističe: “Ironično je da udrugama koje suupravljaju Centrom sam prostor Centra često predstavlja administrativno opterećenje. Naime, aktivnosti koje organiziraju udruge uključene u Platformu LGBT centra mogu se odvijati i nerijetko se odvijaju i u drugim prostorima za kulturu u gradu, poput Doma mladih ili kreativnog hub-a Prostor u Splitu. To su aktivnosti koje posjećuju i naši korisnici, a koje možda ne bi posjećivali da nije prethodno ostvarena ta društvenost kroz susrete u prostoru Centra. Smještenost LGBT centra u zgradu Doma mladih vjerojatno bi privukla veći broj korisnika i publike, ali zgrada Doma je segmentirana i ne funkcionira kao cjelina, a kroz dosadašnji rad u Centru uviđamo da je ključno postojanje zajedničkog prostora za susrete van organiziranih aktivnosti i događanja.” Prvo sveobuhvatno istraživanje o potrebama LGBTIQ+ zajednice na splitskom području koje je realizirano u ovoj godini, a koje su organizirale udruge queerANarchive, Queer Sport Split i Split Pride, nudi odgovor na pitanje o važnosti pozicije Centra u staroj gradskoj jezgri. Naime, lokalna LGBTIQ+ zajednica prostor gradske jezgre percipira kao siguran javni prostor.
S druge strane, moji sugovornici ističu i dodatnu vrijednost lokacije: bitno je organizirati sadržaje u centru grada koji svakom novom turističkom sezonom sve više postaje koorporativni i komercijalni centar u kojem lokalno stanovništvo ne pronalazi sadržaje za sebe. “Provedeno istraživanje pokazalo je da je održiv prostor za LGBTIQ+ zajednicu potreban, ali da je jednako važno govoriti o javnim politikama. Naime, sustav financiranja još uvijek ne pokazuje osjetljivost za temu prostora društvenosti i njegove važnosti za zajednicu. To je tema u fokusu smjernica koje u veljači planiramo predstaviti donositeljima odluka na lokalnoj razini. Naime, društveno-kulturni centri ne mogu biti svedeni samo na produkciju kulturnog sadržaja, već moraju pružati i konkretan prostor u kojem se može ostvariti i društvenost”, ističe Tonči.
Na tom tragu, Igor ističe da je LGBT centar Split ujedno i jedini izvor pružanja deinstitucionalizirane podrške mentalnom zdravlju u obliku psihološkog savjetovanja u gradu Splitu. “To je jedan aspekt podrške koju pružamo, a za kojim očito postoji i potreba i interes zajednice. Ipak, da bi psihosocijalno savjetovalište moglo odgovoriti na potrebe zajednice i pružati adekvatnu, strukturiranu i kontinuiranu podršku, profesionalni kadar koji pruža podršku primoran je uz svoju djelatnost obavljati i administrativni dio posla. On uključuje prijavu projekta psihosocijalnog savjetovališta na natječaje, vođenje navedenih projekata i projektno izvještavanje, poslove koje psiholozima oduzimaju vrijeme za rad s korisnicima_ama, dok projektna sredstva nisu dostatna za zaposlenje dodatne osobe isključivo za administrativnu podršku. Ovakvo opterećenje dovelo je do situacije u kojoj psihološko savjetovalište trenutačno djeluje na volonterskoj osnovi.”
Tema društvenosti u ovom se trenutku otkriva ne samo kao preduvjet povezivanja unutar zajednice, kao preduvjet izlaska zajednice u javni prostor, kao način učenja odgovornog korištenja zajedničkog resursa, nečega što nadilazi samu zajednicu i što koristi društvu u širem kontekstu, već i kao jedan od mogućih načina prevencije budućih psihosocijalnih poteškoća zbog česte izolacije i osamljenosti koju doživljavaju zbog manjka podrške u obitelji i užoj društvenoj okolini. Društvenost omogućuje prepoznavanje i artikulaciju potreba i interesa i pojedinaca i zajednice.
Moji me sugovornici nakon višesatnog razgovora pozdravljaju pri odlasku: “Ne radimo s homogenom skupinom korisnika_ca, a ono što zaista možemo je usmjeriti ih na djelovanje. A i to je nešto, nekad je to najviše što možemo. Ono što smo naučili je činjenica da ponekad moramo pustiti da se stvari organski razvijaju.” Izlazim iz zgrade, koračam ulicama prazne gradske jezgre i razmišljam kako ova izjava točno opisuje ne samo nastanak i smjer u kojem se razvija LGBT centar Split, već i načine stvaranja i razvijanja društvenosti. A njoj samo treba treba dati prostor u kojem će se ostvariti.
Reportaža je dio temata o prostorima za kulturu koji se razvijaju unutar lokalnih specifičnosti i koji se odmiču od dosada priznatih i prepoznatih modela rada na nezavisnoj kulturnoj sceni.
ObjavljenoObjavljeno
