Blic Informacijski ekosustav već je više od desetljeća izvan ekvilibrija. Uzroci su sad već dobro poznati: s jedne strane, razvoj digitalne tehnologije i internetskih platformi medijskom izvještavanju nameću imperativ brzine, masovne i površne proizvodnje koja generira klikove, a time i profit. S druge strane, taj isti način kreiranja, prezentiranja i konzumiranja vijesti dubinski potkopava povjerenje u medije, koji u dominantnom mnijenju daleko više prioritiziraju tržišni uspjeh od interesa javnosti. Uz slabljenje povjerenja u tradicionalne medije i novinarsku profesiju, neprestani priljev novog sadržaja uzrokuje i informacijsko preopterećenje, toliko da je Svjetska zdravstvena organizacija za njega smislila novu kovanicu – infodemija – koja dovodi do aktivnog izbjegavanja vijesti, zamora i apatije.
Problemi su, dakle, dobro poznati, pa nam na tragu medijskog teoretičara Jeffa Jarvisa ostaje pitati: “Što ćemo sad kad je vaš dragi Internet uništo vijesti?” Sam Jarvis je optimističan pa u knjizi Geeks Bearing Gifts: Imagining New Futures for News istražuje alternative postojećem stanju, promatrajući novonastale oblike novinarstva koji koreliraju s temeljnim postulatima profesije: točnosti, poštenjem i cjelovitosti. Inovativnim rješenjima u medijskom polju, posebno u području kulturnog novinarstva, posvećen je i portugalski Observatory for Media Innovation – Obi.Media, pokrenut u Lisabonu 2021. godine. Njegova osnivačica, nekadašnja novinarka, a današnja istraživačica i predavačica na Fakultetu društvenih i humanističkih znanosti Sveučilišta NOVA, Dora Santos Silva, prepoznaje da u medijskom polju, kad god dođe do razdoblja neizvjesnosti poput ovog u kojem se nalazimo, dolazi i do pokušaja inovacije koja se nameće kao nužnost pred izazovima. Na sličnom tragu je i José-Alberto García-Avilés koji pokazuje da je “pažljivo osmišljena politika inovacija utemeljena na dokazima moćan alat za povećanje novinarske i ekonomske učinkovitosti organizacija i posljedično osiguravanje njihove održivosti”.
Među inovativnim formama novinskog izvještavanja koje u posljednje vrijeme zadobivaju sve veću pozornost je i novinarstvo usmjereno na rješenja, ili izvorno solution journalism. Riječ je o novinarskoj praksi koja, baveći se društvenim problemima, u fokus stavlja rješenja, obično kroz pronalazak uspješnih primjera kao uzora. Cilj novinarstva orijentiranog na rješenja je da detaljno objasni i dokazima potkrijepi kako neko rješenje funkcionira u praksi i kakve efekte ima na zajednicu u kojoj je implementirano. Time se ova novinarska forma ne odmiče samo od površnosti i senzacionalizma koji obilježavaju aktualni medijski krajolik, već se razlikuje i od tradicionalnog watchdog novinarstva koje upozorava na nepravilnosti u društvu, ali se na njima i zadržava.
No, kao i “redovne” ili istraživačke novinarske prakse, novinarstvo orijentirano na rješenja ima svoja pravila, a Karen E. McIntyre i Kyser Lough izradili su i prvi akademski set smjernica za njegovo provođenje. Pored fokusiranosti na rješenja za konkretne društvene probleme na kojima se ova novinarska forma temelji, ključno je i detaljno objašnjenje načina na koji rješenja djeluju (ne nužno na to tko ih provodi). Fokus je na efikasnosti, ne na dobrim namjerama, pa novinska priča orijentirana na rješenje mora predstaviti postojeće dokaze o postignutim rezultatima (statističke podatke, znanstvena istraživanja, iskustva zajednice i slično). Važno pravilo ove novinarske forme uključuje i izvještavanje o ograničenjima i nedostacima predstavljenog rješenja, s kojima javnosti prezentira cjelovitu sliku u odnosu na uočeni problem i njegove razmjere.
Novinarstvo orijentirano na rješenja pokriva širok spektar tema i njegov pristup se kreće od prepoznavanja slučajeva pozitivnih društvenih “anomalija” do istraživanja novih ideja i pristupa u rješavanju starih problema. U praktičnom smislu to mogu biti tekstovi o obećavajućim primjerima borbe protiv klimatskih promjena, uspješnim modelima društvene integracije marginalnih skupina, ali i priče o tome kako stand-up komedija pomaže u nošenju s traumatičnim iskustvima, ili pak koliko uspješne mogu biti umjetničke prakse u adresiranju krivolova. Zajedničko svim ovim pričama jest to da na osnovu dokaza upućuju na postojeća rješenja za društvene probleme, a cilj im je dati prostor temama koje često ostaju izvan fokusa i ponuditi konstruktivan sadržaj u doba medijske apatije.
Pobornici novinarstva orijentiranog na rješenja i srodnih praksi konstruktivnog novinarstva u ovom tipu izvještavanja vide priliku za pružanje cjelovite slike svijeta, fokusirajući se na pozitivne priče za koje novinske redakcije obično ne smatraju da su vrijedne izvještavanja, primjećuje istraživačica Petra Kovačević. S druge strane, kritičari ovog pristupa zamjeraju mu nedostatak kritičke perspektive koji u praksi ponekad rezultira “hvaljenjem” rješenja i pojedinaca ili organizacija koje ih provode. Otklon od izvještavanja o problemu i njegovim uzrocima kritičari vide kao način podilaženja ukusima publike, ili čak doprinos fenomenu “toksične pozitivnosti”.
Ipak, novinarstvo orijentirano na rješenja nije nužno vezano uz pozitivne vijesti ili “tople ljudske priče” – iako bi fokus trebao biti na onom što funkcionira, izvještavanje mora slijediti uzuse novinarske profesije, jasno razgraničene od PR službe. Samo uz sveobuhvatno izvještavanje koje uključuje analizu društvenih problema, uzroka i konteksta u kojem se javljaju, promjena perspektive kakvu nudi novinarstvo orijentirano na rješenja može zaista utjecati na problem i vratiti medijima povjerenje, a profesiji društveni utjecaj.
Tekst je nastao kao dio projekta mobilnosti Generator novih mogućnosti, podržanog od strane Zaklade Kultura nova.
ObjavljenoObjavljeno
