Tema Piše: Una Bauer
Amanda Taylor zvana Maddi u Ljubavi na spektru (eng. Love on the spectrum), dokumentarnoj Netflixovoj seriji posvećenoj ljubavnom životu neuroatipičnih osoba, pita mamu da s njom vježba komunikacijske vještine. Maddi se sprema na prvi izlazak i nervozna je kako će proći. Mama i Maddi “vježbaju” razgovor, te je mama, u ulozi sugovornika kojeg tek treba upoznati, pita želi li djecu. Maddi odlučno odgovara: “Ne, nikad.” Mama joj objašnjava da kad na pitanje odgovori s “Ne”, zapravo prekida komunikaciju blokirajući drugu osobu. Cilj je da komunikacija teče. Maddi se nasmije, i kaže: “U redu, pokušajmo ponovo”. Na mamino ponovljeno pitanje želi li djecu, Maddi odgovara: “Ne, ne želim djecu, djeca su gubitak novca i vremena”. Mama se hvata za glavu: “O, bože!”. Maddi na to komentira: “Rekla si mi da želiš da nastavim komunikaciju, ali mi istovremeno kažeš da ne kažem ono što ljudi ne žele čuti i ja ne znam kako da kombiniram ta dva savjeta.”
Ova kratka razmjena savršen je primjer cijelog niza uobičajenih ideja vezanih uz autizam, ali i društveno poželjna ponašanja općenito. Ona uspješno dovodi u pitanje tradicionalne ideje o tome da neuroatipične osobe ne bi smjele imati djecu kako ne bi prenosile svoje gene, krećući upravo iz suprotne pretpostavke, normalizacije majčinstva za (dio) osoba na autističnom spektru. U isto vrijeme, ona razotkriva i drugi tradicionalni koncept po kojem se pretpostavlja da velika većina ljudi, neurotipičnih ili neuroatipičnih, želi djecu, i da ćeš ako iskreno kažeš da ih ne želiš, nužno blokirati konverzaciju. Pritom je Maddinoj majci očito nezamislivo da bi preko puta Maddi mogao sjediti netko tko jednako tako ne želi djecu i ima, kao i Maddi, artikulirane i promišljene razloge zašto je tomu tako. Naime, jedan načelno koristan komunikacijski savjet koji sugerira da konverzaciju treba držati otvorenom, u ovom je slučaju potpuno promašio. Vidljivo je, naime, da bi Maddi satima mogla pričati o tome zašto ne želi djecu, osobito s adekvatnim komunikacijskim partnerom, i da se njen odgovor ne čita kao “simptom autizma” i sinonim za nesnalaženje u socijalnim situacijama nego promišljen životni odabir.
Maddinoj majci očito ne pada ni na kraj pameti da pitanja koja vode prema “da” ili “ne” odgovorima također nisu dobra za poticanje komunikacije, i da možda zaista nije idealno da se prvi susret dvoje ljudi koji se nikada nisu vidjeli vrti oko pitanja njihove (pretpostavka je: zajedničke) reprodukcije. Da ne spominjem da Maddina majka zapravo kćeri sugerira da sakriva svoju autentičnu istinu na prvom susretu, jer ta njena istina naprosto nije, po mišljenju njene majke, društveno poželjna. Postoje, naravno, “istine” koje je načelno bolje prešutjeti jer bi ljude bespotrebno povrijedile kao što je, na primjer, koliko vam je ogavna haljina koju je vaša prijateljica obukla na večeru (iako, kod stvarno bliskih osoba koje si međusobno potpuno vjeruju takva razmjena baš može poticati duboku povezanost i prihvaćanje: ništa te manje ne obožavam u ogavnoj haljini!). Međutim, istina o tome što želimo ili ne želimo u određenom životnom trenutku za sebe i svoj život sasvim sigurno nije jedna od tih.
Dramaturška/narativna strategija u kojoj neurotipični lik pokazuje daleko veći stupanj nerazumijevanja, predrasuda i sklonosti krivim zaključcima od neuroatipičnog lika, prema kojem se odnosi pokroviteljski, vrlo je česta i vrlo je uspješna. Koristi je i predstava Aut autora Paška Vukasovića i dramaturginje Ivane Vuković u kojoj glume Matej Španović, Iva Šimić Šakoronja i Luka Bulović. Radi se o pametno osmišljenom i realiziranom djelu za djecu i mlade od 10 godina, duhovitom i živom, koje vrlo uspješno interaktivno komunicira sa svojom publikom. Aut je didaktičan, ima svoju jasnu po(r)uku oko prihvaćanja različitosti, primjerenu osnovnoškolcima. Važan je i iz drugog razloga. Naime, ne radi se o predstavi o neuroatipičnim likovima koji “prevladavaju” svoje poteškoće kroz narativ o inspirativnom invalidu, već Aut pokušava izvrnuti zadane uloge i ukazati na socijalne poteškoće s kojima se suočavaju neuroatipične osobe zbog određenih podrazumijevajućih očekivanja okoline. I taj je narativ već dobro poznat u određenim krugovima, ali nije toliko prisutan u kontekstu hrvatske kazališne zajednice, pa je time ova predstava važnija.
Jedan od iznimno bitnih koncepata vezanih uz neuroatipičnost jest “pass the mic” odnosno “nothing about us without us” (ili, ekstra seksi prevedeno na latinski: “Nihil de nobis, sine nobis”). U kazališnoj predstavi to bi značilo da se inzistira na tome da neuroatipične osobe predvode ili bar sudjeluju u svojoj reprezentaciji, a ne da ona bude izvedena bez njih, kao pogled izvana nekoga tko zapravo nema takvo življeno iskustvo. I upravo u tome je Aut vrlo moćna, jer je nosi karizmatični glavni lik Matej Španović – u ulozi mladića koji cijelo vrijeme govori istinu budući da ne može lagati (s čim se predstava zgodno poigrava jer kazalište ima taj složen odnos prema “istini”), ali postaje svjestan toga da je ponekad potrebno istinu izreći malo drugačije, rastežući pritom vlastitu zonu ugode.
Posljednjih sam godina, kao nastavnica na Odsjeku dramaturgije, vodila nekoliko razgovora sa iznimno inteligentnim i emotivno svjesnim ljudima, koje duboko cijenim i poštujem, oko ideje da slijepa osoba, gluha osoba ili korisnik invalidskih kolica ne smiju načelno biti uskraćeni za akademsku edukaciju u području izvedbenih umjetnosti (naravno ukoliko zadovolje određene kriterije, ali je ključno pitanje kako ćemo definirati te kriterije i koji dio tih kriterija jest pitanje naših predrasuda). Automatska reakcija je često varijacija na temu da pilot mora imati određene fizičke karakteristike da bi bio pilot, i da to nitko ne dovodi u pitanje, pa zašto se onda dovodi u pitanje da glumac mora imati određene fizičke karakteristike da bi bio glumac.
Postoji velika razlika u spektru djelovanja glumca/izvođača i pilota. Pilot ne dolazi na posao promišljati što uistinu znači avion ili letenje. Izvođaču/glumcu/režiseru/autoru upravo to može (ne mora, naravno, ali može) biti osnovni pokretač djelovanja – što je to uopće umjetnost i gdje su joj granice? Kazališna predstava može otvoriti prostor za neuroatipičnu osobu na način na koji to ne može pilotska kabina. Kontraargument je često da ne trebaju svi umjetnici imati akademsko obrazovanje, i to je naravno istina, neki od “najvećih” umjetnika ga nisu imali (doduše, većina njih živjela je u nekim drugim vremenima). Međutim, obrazovanje otvara mogućnosti, resurse, simbolički kapital, a pristup nekim strukovnim udruženjima a time i određenim socijalnim pravima za one bez završenog umjetničkog obrazovanja znatno je teži. Također, jedno je imati izbor i odlučiti da će tvoj obrazovni put biti autodidaktički, a drugo je nemati ga uopće.
Pitanje akademskog obrazovanja nije samo pitanje znanja, vještina i tehnika koje se pritom usvajaju nego i pitanje umrežavanja, razvoja socijalnih preferencija, povezivanja i pronalaženja svoje “ekipe”, osobito u polju izvedbenih umjetnosti koje jesu kolektivna praksa. Sve to će kasnije uvjetovati nečije prilike za samostalno zarađivanje za život, ne u smislu podržavanja nepotizma ili pogodovanja “svojima”, nego u smislu toga da se ljudi organiziraju u (radne) zajednice temeljem kompatibilnih razmišljanja, uvjerenja i umjetničkih vizija. Bitna promjena perspektive koja nas još čeka jest iz one da bi neurotipična većina nekom trebala dopustiti da se obrazuje iz sažaljenja i dobrote njihovih neurotipičnih srdaca, u onu da je obrazovanje nekom tko nije neurotipičan, zapravo, uskraćeno. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je bitna ideja da se ovdje nikom ništa ne poklanja iz milosrđa nego da se priznaje ono što je oduvijek trebalo biti priznato – da, na primjer, postoje osobe na autističnom spektru (kao i cijeli niz drugih osoba s invaliditetom) koje imaju zanimljivu scensku prisutnost i mogućnost razvoja kao umjetnici u autorskom/izvedbenom polju. I da bi im se trebao omogućiti pristup umjetničkom visokoškolskom obrazovanju u većoj mjeri nego što je to do sada bila praksa. To ne dovodi u pitanje postojanje kriterija selekcije, koji su važni, ali oko kojih se da pregovarati jer su, kao i sve, podložni (društvenoj) promjeni.
Jednom sam ispred svoje zgrade mijenjala ispuhanu zračnicu. Naišao je muškarac koji me sažalno pitao nemam li nekog muškog u životu da mi pomogne. Pitala sam ga mijenja li se zračnica penisom. Nisam vješta sa mijenjanjem zračnice, to je istina. Užasno vozim auto, rijetko to činim, a kad odlučim uglavnom mi trube i na rubu sam suza. Ne zanimaju me previše praktični zadaci. Nikad me ne bi primili na Strojarstvo ili zaposlili u automehaničarskoj radionici, ali to ni ne želim, niti me zanima. To i dalje ne znači da se zračnica mijenja penisom, ili da se kvačilo njime pritišće. Kao i to da se ne može glumiti ako se ne može trčati. Ili da se ne može glumiti s tikovima. Ili da se ne može glumiti ako ne možemo pogledati sugovornika u oči. Istina je da je potrebno određeno rastezanje naših uvriježenih vizura da bismo ugostili neke od tih ideja koje nam se možda čine kontraituitivnima, ali one su takve zato jer smo se na njih takve navikli. A navika nije uvijek dobrodošla u kreativnom procesu.
Ne možemo podcijeniti važnost edukacije u svakom smislu. Teško je nastavniku koji je cijeli život radio isključivo sa određenim karakteristikama studenata znati kako pristupiti nekim drugim karakteristikama s kojima se nije susretao, i istina je da neće svi biti jednako spretni niti jednako vješti u tome. Naravno, velika su i financijska opterećenja vezana uz prilagođavanje prostora, izdvajanje za asistente i slično. Mala smo sredina, nije da postoje deseci tisuća ljudi s invaliditetom koji se žarko žele upisati na Akademiju dramske umjetnosti, pa je onda i teško formirati adekvatan pritisak i uspostaviti zagovaračke procese. Međutim, i jedan jedini student s invaliditetom bi donio poticaj za, primjerice, biranje raznovrsnijih dramskih tekstova za izvedbu, za širenje tjelesnog vokabulara u interakciji, za dublje razumijevanje toga što znači neurorazličitost i kako se ona konkretno osjetilno manifestira.
Nemam življeno iskustvo invaliditeta i u ovom tekstu radim upravo ono na što sam prethodno upozorila kao na lošu praksu – uzela sam mikrofon umjesto da ga proslijedim. Ali je isto tako istina da sam u nekom smislu privilegirana i da teret zagovaranja ne može biti isključivo na osobama s invaliditetom. Naravno, puno je tu pitanja, kontradikcija, pregovaranja različitosti. Veće otvaranje pristupa ne može nužno garantirati dobra i pozitivna iskustva: sigurno je da će u procesu biti puno frustracija, neispunjenih očekivanja, odustajanja i razočaranja. Invaliditeta ima neopisivo različitih jednih od drugih, ima ih vjerojatno onoliko koliko ima i osoba s invaliditetom. Matej Španović ovdje nikako ne reprezentira niti može reprezentirati sve njih, kao ni Amanda Taylor (ne reprezentiraju ni one na autističnom spektru, upravo zato jer se radi o cijelom spektru). Nemam pojma je li Matej Španović ikad želio upisati ADU. Nitko mu nikad neće moći obećati da će proći na prijemnom za bilo koji smjer. I možda će se osjetiti razočarano zato što sam vrlo malo ovog teksta posvetila predstavi Aut, a puno više širim pitanjima inkluzije nego što bi bio slučaj da se predstava bavi nekom drugom temom.
Sukoba oko pitanja reprezentacije je također puno (primjerice, trebam li koristiti person-first jezik koji ovdje koristim: “osoba s invaliditetom” ili je on, zapravo, problematičan). Person-centered pristup koji bi značio da pitam osobu kako želi da joj se obraćam pa onda koristim njene termine za njenu reprezentaciju ovdje nije moguć jer ne znam tko sve čita ovaj tekst. Međutim, nije stvar u tome da skačemo iz nebrige i nezainteresiranosti u opsesivnost jesmo li nešto pogrešno rekli ili učinili, niti da se ne usudimo ništa napraviti ili reći jer se bojimo da ćemo nekog time uvrijediti. Moramo otvoriti vrata, iako bi netko iza tih vrata mogao i pasti na nos. Moramo pogriješiti i nastaviti griješiti. Kao što i ja u ovom tekstu griješim koristeći povremeno docirajući ton (“da ja vama objasnim…”) koji često izaziva iritaciju i ne proizvodi željeni efekt otvorenosti. Trenutno ne znam bolje.
Objavljeno Objavljeno
