Razdoblje godišnjih odmora često koristimo kao priliku za provođenje vremena u različitim muzejima. Bauljajući po muzejima i ovog ljeta, dobro je prisjetiti se i nekih njihovih problematičnih aspekata koje i same institucije uglavnom zanemaruju, a to je prvenstveno pitanje dekolonizacije. Iako se ovaj problem razmatra već dugo, posljednjih godina posebno su se intenzivirale rasprave o koracima koje muzeji moraju početi poduzimati kako bi ostali relevantni i mogli nastaviti obnašati svoju javnu funkciju. Pitanje dekolonizacije također je jedno od središnjih pitanja dokumenta koji je objavio Odbor za definiciju muzeja, perspektiva i potencijala u sklopu poziva za podnošenje prijedloga nove definicije muzeja koja bi u boljoj mjeri obuhvatila kompleksne izazove društva u 21. stoljeću. Odluka o novoj definiciji donijet će se na ICOM-ovoj Generalnoj konferenciji u Kyotu u rujnu ove godine.
Pitanje dekolonizacije muzeja široko je i kompleksno, a ono na što muzeolozi često upozoravaju je da “reprezentacija nije isto što i dekolonizacija” i ne postoji brzo i efikasno rješenje koje bi izbrisalo višestoljetnu kolonijalnu tradiciju. Muzejske institucije pritom možda najbolje dočaravaju sav spektar ideoloških problema s kojima se u tom procesu susrećemo. Primjerice, kolekcije mnogih muzeja ukorijenjene su u kolonijalizmu, često kao nasljeđe donatora koji su se obogatili na trgovini robljem ili drugim oblicima kolonijalne eksploatacije. Mnogi kolekcionari vidjeli su svoje prikupljanje umjetnina kao način očuvanja kulture pojedinih naroda za koje su vjerovali da će nestati. Od tuda djelomično proizlaze i današnji problemi muzejskih kolekcija koje kulture manjinskih i domorodačkih naroda tretiraju kao nasljeđe prošlosti i češće ih prikazuju u etnografskim muzejima nego umjetničkim galerijama. Takva distinkcija samo učvršćuje ideju da te kulture više ne žive i nemaju kontinuiranu tradiciju.
Neke su institucije već napravile određene korake i počele razvijati strateške planove za novi razvoj koncepata svojih kolekcija ili čak potpunu preobrazbu samih institucija. Najčešće se radi o promijenjenom odnosu prema ljudskim ostacima koje treba tretirati s određenim poštovanjem. Primjerice, Kanadski povijesni muzej 1991. godine donio je Protokol o ljudskim ostacima kako bi odgovorili na zahtjeve pojedinih zajednica za njihovim povratkom, a to je kasnije uključilo i određene artefakte. Neki su muzeji počeli surađivati s domorodačkim zajednicama kako bi dobili cjelovitiji pogled na postojeće kolekcije. Ipak, kustosica Shaheen Kasmani upozorava da neki koraci prema dekolonizaciji mogu zakazati i umjesto toga nastaviti replicirati kolonijalne obrasce i stavove. “Nije dovoljno samo pozvati pojedince iz marginaliziranih skupina u muzej kako bi pomogli poboljšati njihove kolekcije”, objašnjava Kasmani, “treba preokrenuti čitav sustav”.
Preduvjet dekolonizacije svakako je uključivanje različitih perspektiva u kreiranje kolekcija i donošenje odluka unutar institucija, kao i odnošenje prema ljudskim ostacima i artefaktima od posebnog značaja s poštovanjem koje zaslužuju. No dekolonizacija se također odnosi i na dostupnost muzeja, koja svakako uključuje financijske mogućnosti posjetitelja, ali i ideju da se muzeji moraju obraćati svima, umjesto samo obrazovanim članovima društva, što je najčešća praksa. Pitanje korištenja terminologije također je nešto na što možda ne bismo obraćali pažnju, no ponekad upravo određenje prema korištenju terminologije u katalozima i izložbama označava kakvu poruku muzeji žele poslati i kome se pritom obraćaju. Primjerice, korištenje termina “zatvorenički” umjesto “koncentracijski logori” nosi snažnu poruku i jasno se opredjeljuje prema određenim povijesnim događajima. Isto se odnosi i na muzejske tekstove koji prate izložbe i artefakte. Oni se u pravilu predstavljaju kako neutralni, no za poruku koju žele prenijeti vrlo je važno iz koje su perspektive pisani. Na kraju, najvažnije su upravo kolekcije i artefakti koje muzeji prikupljaju, jer kao i tekstovi, kolekcije su jednako politične.
Američka aktivistička organizacija Decolonize This Place primjerice jednako se bavi potrebama prvih naroda Amerike, kao i Afro-američkim i pitanjima slobodne Palestine, te politikama plaća umjetnika i muzejskih radnika i utjecaju muzeja na gentrifikaciju. Organizacija je tako održala brojne prosvjede kojima su pozivali na povratak artefakata zajednicama kojima su oduzeti. Upozoravali su na gentrifikacijske probleme koje uzrokuju muzeji u lokalnim zajednicama, kao i na povezanost nekih muzeja s anti-palestinskim akcijama.
S obzirom na to da Hrvatska nema kolonijalnu prošlost u istom smislu kao zapadno europske zemlje, pitanje dekolonizacije često doživljavamo kao nešto što nas se izravno ne tiče. No kad bi se pokušali prisjetiti koliko smo često u hrvatskim muzejima imali prilike vidjeti neki artefakt iz romske kulture ili povijesti, a da to nije bila tematska izložba, vjerojatno bi ostali prilično razočarani. Isto se odnosi i na velike muzejske institucije za koje ne možemo baš reći da imaju praksu predstavljati autore, ili prezentirati radove iz manjinskih ili marginaliziranih zajednica, ili da takvi radovi čine značajan postotak u njihovim trajnim kolekcijama. S obzirom na sve oskudnije resurse s kojima muzeji kod nas raspolažu i sve većom potrebom za njihovom komercijalizacijom, te uz istovremeno nedostatak sustavne rasprave o navedenim nedostacima, teško je vjerovati da će se išta u tom pogledu promijeniti.
Način na koji su neke institucije pristupile procesu dekolonizacije uglavnom daje naslutiti da ne postoji jasna vizija što taj proces točno podrazumijeva. Iskreni pristup dekolonizaciji prije svega bi trebao uključiti preispitivanje muzeja kao naizgled objektivnih zaštitnika manjinskih i domorodačkih artefakata i kultura, posebno u kontekstu u kojem europske (zapadne) kulture imaju pravo na završni, objektivni sud o drugim kulturama.
Objavljeno