Tema Kad mi je drugarica iz Beograda WhatsAppom početkom mjeseca poslala nekakav YouTube link s porukom “SLUŠAJ!”, bacila sam oko, vidjela da traje 12 minuta, pomislila “da li si ti normalna” i mentalno ga arhivirala za kad-budem-imala-vremena. Srećom, prekarne samostalne umjetnice poput autorice ovog teksta pandemija je blagoslovila viškom slobode, pa sam već istoga popodneva kliknula na link, negdje između opsesivnog čitanja vijesti iz Ukrajine, napada PTSP-a, i klipova slatkih mačaka na Instagramu.
I otkad sam ga pogledala, ja ga gledat nisam stala. Konstraktin Triptih (Nobl, In corpore sano, Mekano) zahvaljujući meni u ovom trenutku ima preko pola milijuna pregleda na YouTubeu.
Otkud tolika globalna opčinjenost i oduševljenje? Pored sjajne, zarazne glazbene podloge, Triptih je tekstualno urnebesan, a humor je – kao što znamo – posljednja linija obrane pred apsolutnim užasom ljudske egzistencije, nikad ovako intenzivnim. Dok se možemo smijati, još se nećemo ubiti.
Od uvodnog kadra i prve rečenice prve pjesme – “Klavir čini da mi moj mali stan izgleda nobl”, Konstrakta kreće u ingeniozno smjehotresno mapiranje neuralgičnih točaka suvremenog postjugoslavenskog društva i ostataka građanske srednje klase, transformirane u ideološkom zaokretu posljednjih četvrt stoljeća. Kroz tri pjesme kao tri faze postsocijalističkog groominga, autorica povezuje ove točke do konačne slike – portreta post-Balkana u neoliberalnoj izmaglici.
U početnom segmentu Nobl protagonistica je opsjednuta statusom i materijalnim – kako predmetima, tako i tijelom. Baš kao Sharon Stone, s kojom se pretapa, gleda se u ogledalu i plače, odupire se ideji starenja i smrtnosti, nad njom zdvaja i poriče je (“Zar ja da umrem? A možda baš ja neću”). U narednom segmentu, In corpora sano, izmučena prekarnošću i vlastitom nevidljivošću, umjetnica nevoljko prihvaća postojeće stanje (“I ne mora bolje, srce samo kuca / Dajem poverenje, neka samo kuca), da bi u finalnom segmentu, Mekano, priznala potpuni poraz u konformizmu (“Nijedan trag nije ostao / Mekano nek je prokleto”).
I premda je mjesto radnje Srbija, Balkan, a jezik srpski, beat i imaginarij Konstraktinog rada su zapadno-civilizacijski. Njezin referentni sustav su Italija, Francuska/Pariz, Amerika (Sharon Stone, Meghan Markle), stara Grčka – oni su predmet žudnje, ali i prostor identifikacije. Svedemo li briljantne autoričine slike na zajednički nazivnik, možemo reći da se Triptih bavi (tipično zapadnjačkom) krizom života u neoliberalnom kapitalizmu i nemogućnosti pregovaranja s njim, s osobitim naglaskom na specifično cis-žensko iskustvo.
Jedina asocijativna veza s balkanskom (SFRJ) prošlošću u Triptihu je zgrada Geneksa i eventualno baba Desanka (r. 1912.) koja u Glibovcu čita sudbine u džigerici. Svi ostali motivi efektivno briše granice između “Balkana” i Zapada. Ovo će biti važno za tumačenje koje slijedi.
***
Kad je Konstrakta pobijedila na srpskom izboru za Eurosong srednjim segmentom, In corpore sano, cijeli postjugoslavenski teritorij se užario. No ravnodušni nisu ostali ni međunarodni mediji, publika, ni kladioničari. Konstraktina skladba na eurovizijsku pozornicu u Torinu dolazi kao de-etnicizirani alien, i potpuna inverzija klasičnog auto-egzotizacijskog štiha, često viđenog na ovoj manifestaciji. Uistinu, In corpore sano glazbom i tekstom “zapadnija” je od najzapadnijeg na ponudi, eksperimentalnija, progresivnija – nemoguće ju je strpati u bilo koju ladicu, jer kad progovara o krhkosti tijela, zdravlja i nevidljivosti umjetnica, govori o svakoj zapadnoj, civiliziranijoj zemlji.
Letimičan pregled inozemnih medija – zakinutih za razumijevanje teksta onkraj reference na Meghan Markle – daje naslutiti zbunjenost, ali i nedvojbenu fascinaciju. Američki Newsweek pjesma je dovoljno zaintrigirala da joj posvete članak, nazivajući je, međutim, “bizarnom” i implicirajući da je Markličina kosa predmet pjesme. Drugi su pak iz pranja ruku na pozornici iščitavali komentar na pandemiju i imperativ očuvanja mentalnog zdravlja.
Na našim pak teritorijima kao bitna referencija i putokaz za interpretaciju Konstraktinog djela prepoznat je rad Marine Abramović. Konstraktino opsesivno pranje ruku i ponavljanje “Umetnica mora biti zdrava” mnoge je podsjetio na kopenhagenški performans Abramović Art must be beautiful, artist must be beautiful (1975) u kojem se autorica opsesivno češlja, ponavljajući spomenutu rečenicu.
S obzirom na kulturno-obrazovnu pozadinu Ane Đurić Konstrakte (diplomirana arhitektica, r. 1978.), vrlo je izvjesno da je njezino citiranje Abramović namjerno i svjesno. Ipak, bilo bi mnogo zanimljivije i interpretacijski potentnije In corpore sano supostaviti Balkanskom baroku, performansu kojim je Abramović osvojila Zlatnog lava na Venecijanskom bijenalu 1997. godine. U performansu Abramović pjeva narodne pjesme, te satima i danima sjedi usred brda krvavih životinjskih kostiju koje bezuspješno pokušava izribati i oprati – alegorizirajući, između ostalog, stravične ratove na području Jugoslavije.
Tadašnji trijumf Balkanskog baroka na jednoj od najvažnijih umjetničkih manifestacija nije bio samo veliki uspjeh za autoricu, već i šire za umjetnost performansa, u to doba krajnje marginaliziranu granu obiteljskog stabla vizualnih umjetnosti. Svega nekoliko godina poslije, Marina Abramović doživljava potvrdu svoje globalne umjetničke vidljivosti kad njezin performans The House with the Ocean View postaje ključan dio radnje u dvanaestoj epizodi šeste sezone Seksa i grada – katalizator za spajanja ljubavnog para Carrie i Aleksandra Petrovskog (Kakav užas!). U intervjuu iz 2002., uoči objavljenja u Seksu i gradu, Abramović izjavljuje da sebe vidi kao Balkan, i svoje tijelo kao most između Zapada i Istoka.[1]
Ostalo je, kako kažu, povijest. Godine 2010. Abramović dobiva tromjesečnu retrospektivu u MoMa-i, gdje paralelno održava 726ipolsatni performans The Artist is Present / Umjetnica je prisutna, što je konačno ispucava u stratum umjetničkog royaltija i celeba, sugerirajući da je ovaj Balkan konačno pripojen Zapadu.
Poput Abramovićinog Balkanskog baroka, i Konstraktin se rad otvara i zatvara nad grotesknim brdom životinjskih kostiju. Kod Konstrakte, međutim, nema pokušaja iskupljenja ni očišćenja; groblje pilećih kostiju objed je dvaju protagonista (bračni/ljubavni par). Nazdravljajući uz zvuk otkucaja sata, nesvjesni pokolja pod vlastitim čvaljama, Konstrakta i Kosta krckaju krilca u prizoru iz obiteljskog života, u okviru vrata, kao kakvo pokretno ulje na platnu, na zidu svakih naših dnevnih boravaka.
Užas i tragedija kolektiva iz Abramovićinog Balkanskog baroka kod Konstrakte su nevidljivi, iako joj su se za života dogodili, i neponovljivi, jer kolektiva više nema. Balkan je mrtav, samouništio se, i proždro ga je zapad. Četvrt stoljeća nakon naših ratova i Abramovićine izvedbe Konstrakta se bavi užasom koji je uslijedio, užasom postbalkanskog individualizma: susreta s besmislom svakodnevnih radnji, medijskim smećem, vlastitim tijelom koje stari i umire, zamjenjivosti ideologija… Sve uz opsesivno pranje ruku, umjesto pranja kostiju, od bilo kakve (kolektivne) odgovornosti, i uz kapitalističku mantru individualnosti. Konačno, u još jednoj duhovitoj inverziji Abramović, čijoj su svevišnjoj prisutnosti u MoMa-i svjedočile tisuće ljudi, Konstraktina postbalkanska “umetnica je nevidljiva”, i nezaštićena.
Premda se dosta pisalo o Konstraktinom odnosu prema kosi Meghan Markle[2], Triptih je zanimljivije gledati kao post scriptum ili epitaf Abramovićinom radu, pa i kao duhovit[3] i cinični komentar na njezin zahtjev od umjetnosti da “uznemiruje, predviđa budućnost i postavlja pitanja”.
Jer, nakon što su sva pitanja davno postavljena, u prazno, nakon što je budućnost detaljno iščitana iz džigerice nevinih, nakon što su umjetnost, i svi performansi i sva umjetnička djela pod kapom nebeskom podbacili u sprečavanju ratova i užasa, dajem sto Marina Abramović za jednu Konstraktu, na repeatu, da se smijemo, i plačemo, do posljednjeg takta.
[1] “I see myself as a bridge, like the Balkans, between the West and the East. I use my body as the way to get across.”
[2] Ovaj bi stih s M. Markle valjalo istaknuti kao slijepu točku Konstraktinog raskida s Balkanom. Nijedna bijela osoba u zapadnom svijetu ne bi olako posegnula za motivom kose osobe afroameričkog porijekla, pa i djelomičnog, budući da se uz nju veže specifična vrsta opresije. Ovaj faux pas, nažalost, najlakše bi bilo obraniti “balkanskom” neinformiranošću – i tako si prepiliti granu s najljepšim pogledom. Sretno, Konstrakta!
[3] Kad je o tome riječ, najbliža referenca Konstrakti u svijetu glazbenog performansa svakako bi bila Laurie Anderson. Najbolja pripovjedačica među glazbenicima i najbolja glazbenica među pripovjedačima, Anderson se također služi humorom kao mačetom, ponajviše u remek-djelu The Ugly One With the Jewels and Other Stories (1995), u kojem se, opet, u jednoj od pjesama referira na Marinu Abramović.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
