Blic Sunce je zašlo taman toliko da igralište ostane osvijetljeno, a glumice i glumci mogu gledati jedni druge potpuno otvorenih očiju. Stajali su okrenuti jedni prema drugima, iako na različitim, desecima metara udaljenim dijelovima terena. Na sebi su imali bijele majice na čijim su se prednjim stranama nazirale fotografije njih kao djece, dok je pogled na leđa odavao kako osoba lako može postati i samo broj.
Art, a ne rat izvedba zamišljena je kao koreografsko promišljanje prostora obilježenog poviješću poslušnosti, kontrole i kolektivne tjelesnosti. Kao aktivnog sudionika i svojevrsni arhiv koristi nekoć Vojno, a danas Otvoreno igralište Kampus na Trsatu u Rijeci. Ispitna produkcija nastala je suradnjom Akademije primijenjenih umjetnosti (APURI) i HNK-a Ivana pl. Zajca u okviru ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći, a u srijedu, 2. srpnja, pred stotinjak gledatelja izveli su je studentice i studenti treće godine studija Gluma i mediji: Ernest Belošević, Sara Bunić, Tonka Bušić, Tea Sekelj, Zoja Sirovec, Mare Šimić, Karla Šoštarić, Matea Tkalčević i Mateo Zvono.
Ovih devet mladih ljudi, uz mentorstvo profesorice Mile Čuljak, otvorilo je prostor za zajedničku kontemplaciju o moći i normama u predstavi koja istražuje tijelo i prostor, ali i otvara brojna pitanja. Kako je podsjetila Čuljak, predstava se referira na činjenicu da je zgrada APURI nekoć bila vojarna, a današnje Otvoreno igralište mjesto na kojem su se vojnici disciplinirali za potencijalni rat.
“No, mi smo odlučili prakticirati art i kada smo to krenuli raditi studenti su puno vremena proveli promatrajući ovaj prostor. Važno nam je bilo pitanje svih ljudi koji su ovdje bili i bivali, a koji su također imali svoje snove. Ta snovitost se pretočila u emocionalno tijelo koje smo detektirali. Još jedan element bila je disciplina; ljudi koji su tu dolazili radili su na nekoj disciplini, a i mi na tome radimo. To je glumačka i izvođačka disciplina, no srž je da im ona nudi oslobođenje, a ne opresiju”, objasnila je Čuljak. Tranzicija iz opresije u oslobođenje jasno je prikazana u predstavi, kako promjenom kostima, tako i nijansama u pokretima tijela. Jedno je pak ostalo isto, a to je uigranost – jer, za razliku od vojnika, glumcima ne treba opresija kako bi postigli sklad.
Iako se Art, a ne rat prvenstveno odnosi na povijest prostora, nezaobilazna je i poveznica s aktualnim globalnim događanjima, kao i ponovnim uvođenjem vojnog roka u Hrvatskoj. Ovom predstavom, kako nam je kazao student Mateo Zvono, htjeli su istražiti kakva sve tijela postoje na terenu i kakva se tranzicija događa s tijelom: od tijela povezanog s vojskom, tijela koje je kruto, koje čeka naredbu, pa do tijela u pokretu – onog koje se igra, ima tri dimenzije i zapravo živi u prostoru.
No, tijekom proba za ovu izvedbu, prisutnost tijela koja se bave umjetnošću u prostoru koji se gotovo isključivo koristi za sport, predstavila je problem skupini neidentificiranih muškaraca koji su u ponedjeljak, 30. lipnja napali studentice, studente i njihovu profesoricu.
Kako je idućeg dana navedeno u priopćenju Odsjeka za izvedbene umjetnosti APURI, iako se radi o javnom prostoru na kojemu su studentice i studenti najavili svoje okupljanje te objasnili kako se radi o pripremi ispita i o probi za predstavu, doživjeli su neprekidne verbalne napade i otvorene prijetnje. Dovikivali su im: “Udarit ću te”, “Gle ove debile”, “Kakav je ovo sotonizam?”, “Pogodi je loptom u glavu”. Situacija je eskalirala otuđenjem dijela opreme te prekidom probe.
Priopćenje Odsjeka objavljeno je na brojnim portalima, nakon čega je uslijedio niz komentara online ratnika koji su ovo ponašanje pokušali opravdati argumentom da se igrališta koriste za sportske aktivnosti, a da za predstave postoje kazališta. Tako neki komentatori pišu: “Koliko je meni poznato, predstave se vježbaju i izvode u kazalištu, a ne na igralištu”; “Šta bi rekli iz kazališta da lokalna ekipa dođe igrati nogomet na pozornicu”; “Došli plesati balet na košarkaško igralište? ‘Napadnuti’ je jako rastezljiv pojam”. No kako je jednostavno podsjetio jedan od studenata – ovo je igralište, a igralište služi za igru.
“Gluma i pokreti i sve izvedbene umjetnosti su igra – igra s partnerom, igra s grupom. Mi smo prostoru jednostavno ponudili neku našu igru, a to što je prostor i okolina nisu najbolje prihvatili samo je dokaz u kakvom društvu živimo – u društvu koje ne pristaje na različitosti, društvu u kojem nema prostora da budeš drugačiji. U svakom slučaju, rad je bio inspirativan jer jedan od naših zadataka jest i promatrati okolinu i iz nje učiti i tražiti inspiraciju, što je ovdje bila poslastica za raditi”, kazao je Mateo. Slično mišljenje dijeli i Sara Bunić koja kaže kako joj je najzanimljivije, ali i najčudnije, to što igralište i jest prostor za tijela u kojem se svi bave tijelom, a tek način na koji se nečije tijelo kreće postaje odrednica za to hoće li biti prihvaćeno ili ne.
Premda je predstava fokusirana na umjetničku refleksiju i odnos prema neposrednoj okolini, glumice i glumci odlučili su da ne žele da fokus njihovog višemjesečnog rada bude na nasilnom incidentu, već su se u našem razgovoru implicitno osvrnuli na društvene reakcije koje ograničavaju pravo na slobodno korištenje javnog prostora, ali i na svoje osjećaje u tom istom prostoru.
Cjelokupno iskustvo izlaganja vlastitog tijela u otvorenom javnom prostoru Karla Šoštarić opisala nam je jednom riječju – nezaštićenost. “Promatrači nisu pripremljeni da će se ovdje nešto odviti, za razliku od kazališta, zbog čega se osjećam nezaštićeno, nažalost ponekad i neprihvaćeno. No s druge strane, imali smo i dobra i loša iskustva. Nakon prve probe sve me nekako prošlo jer, na kraju krajeva, nisam sama. Nas je devetero i bilo bi mi daleko drugačije da sam sama.” Osjećaj zajedništva koji Karla ističe spomenule su i druge kolegice i kolege s godine, a isti se snažno provlači i kroz njihovu plesnu koreografiju, kada jedni druge podižu na ramena, pokazujući kako su veliki kada se drže skupa, a mali kada na sceni ostanu sami.
Zajedništvo i zajednica veliki su dio site-specific izvedbi poput ove jer, kako objašnjava Zoja Sirovec, specifičnost je u tome što se oni kao glumice i glumci prilagođavaju prostoru, no prostor se isto na neki način prilagođava njima, pa nastaje posebna dinamika. Tako objašnjava da je na probama bila velika razlika ujutro, kada su na igralištu hodali ili trčali stariji ljudi koji su im pružali podršku i upućivali lijepe riječi, od večeri kada su dečki igrali nogomet i košarku, kada je na igralištu bilo puno više ljudi.
U jednom trenutku izvedbe devetorka unisono izgovara: “Osjeti poglede koji se lijepe na tvojem tijelu. Osjeti poglede koji te ne određuju.” Dok sjedimo na betonskim tribinama, Mare Šimić mi detaljnije pojašnjava: “Dok radimo, mi vidimo tko nas gleda i primjećujemo pokušaje interakcije. Budu nam simpatični jer se tamo na igralištu uglavnom igraju djeca, no ovo u ponedjeljak je bilo nešto drugo. Nije nam toliki problem bilo ni vrijeđanje jer smo na to navikli i znamo da ljudi imaju različite komentare na naše predstave, ali prijetnja je već neka druga stvar”, zaključila je.
Tonka Bušić dodaje da shvaća da ih okolina ne prihvaća lako i da se ovakav tip predstave ne događa toliko često, ali je zato važno raditi što različitije predstave i navikavati publiku, a općenito i ljude oko sebe, na nešto novo.
Pred kraj predstave, prije nego što se kao štafeta pronijela bijela zastava s natpisom ART, izvođači su skinuli s glava vreće koje su ih gušile i od njih napravili balone. Balon su zatim objema rukama zagrlili – jer na kraju biraju nježnost. Biraju art, a ne rat.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
