Pogled u budućnost koja je već tu

Pored glavnih žarišta okolišnog aktivizma, sedmo izdanje Okolišnog filmskog festivala pokazalo je kako aktualne društvene probleme kroz objektiv vide učenici i učenice srednjih škola.

off_630 FOTO: Hana Matović, Zelena akcija / Flickr

Maske, dezinficijensi i fizička distanca na javnim događanjima postali su toliko uobičajeni da se teško sjetiti vremena u kojem su vladali drugačiji običaji. Ovoj “novoj stvarnosti” ne treba se previše čuditi s obzirom na to da je u velikoj mjeri proizvod okolišne devastacije, izumiranja biljnih i životinjskih vrsta, prenapučenosti gradova i drugih okolišnih problema koji stvaraju plodno tlo za neometano širenje virusa. Pod posebnim epidemiološkim mjerama održan je i sedmi po redu Okolišni festival koji tradicionalno organizira Aktivistička grupa Zelene akcije. Zanimljivo je da se u ovogodišnjem izdanju Festival nije eksplicitno dotaknuo ove općeprisutne teme već se umjesto toga bavio uobičajenim okolišnim temama, kako na tradicionalne, tako i na nove, inovativne načine. Ove godine, očekivano, nije bilo uobičajenog diskurzivnog programa, ali je zato filmski program bio puno bogatiji pri čemu su možda i najzanimljiviji bili su filmovi učenika srednjih škola koji su posljednji dan festivala predstavili tematsku i žanrovsku raznolikost.

U četiri dana održavanja Festival je donio četiri različite okolišne teme – svaki dan bio je fokusiran na neka od glavnih žarišta okolišnog aktivizma, a prikazani su kroz dugometražne dokumentarne filmove i raznolike kratke forme. Festival su otvorili filmovi Kako pustiti svijet i voljeti što klima ne može promijeniti, američkog redatelja Josha Foxa i Energija sutrašnjice, autorice Amy Miller. Fox i Miller istražuju organiziranje lokalnih zajednica oko okolišnih problema u različitim djelovima svijeta koje proizazi iz čiste potrebe za preživljavanjem te u svojim filmovima kroz format novinarske reportaže prikazuju izgradnju pokreta odozdo. Istovremeno propituju njihov organizacijski potencijal u borbi protiv klimatskih promjena na globalnoj razini. Fox pritom naglasak stavlja na borbu protiv fosilne industrije, dok Miller istražuje održive sustave proizvodnje elektirčne energije.

Drugi dan Festivala obilježila je neizbježna tema konzumerizma, korporativne pohlepe i masovne proizvodnje te njihov pogubni utjecaj na ljudske živote. Filmovi Ekonomija sreće (Helena Norberg-Hodge, Steven Gorelick, John Page) i Bicikli vs. auti (Fredrik Gertten) daju kritiku potrošačkog društva, ali u duhu optimističnog aktivističkog pristupa, istovremeno propitujući i načine na koje svijet i kvaliteta života može biti bolja. Zvijezda Festivala, film Zemlja meda Tamare Kotevske i Ljube Stefanova, uz Život: Permakulturna perspektiva Coste Boutsikarisa, otvorili su temu održivosti, bioraznolikosti i alternativnih metoda proizvodnje hrane umjesto nepovratnog crpljenja iz prirode, dok je posljednji dan bio rezerviran za neiscrpnu temu plastike. Dokumentarci Deie Schlosberg Priča o plastici i Sandrine Rigaud Plastična operacija – Skrivene tajne Coca Cole bavili su se nesagledivim posljedicama prekomjerne proizvodnje jednokratne plastike kao i činjenicom da je Coca Cola nekako još uvijek jedan od glavnih korporativnih zlikovaca.

Dugometražni filmovi koje smo imali prilike vidjeti u ovogodišnjoj selekciji uglavnom su starijeg datuma (Ekonomija sreće primjerice snimljena je prije gotovo deset godina) zbog čega su u nekim slučajevima, posebno kada donose detaljne znanstvene observacije, neizbježno djelovali zastarjelo. Također, uglavnom su snimljeni kao proširene reportaže s jasnom aktivističkom namjerom i u tom smislu ne donose osobite kinematografske inovacije. Izuzetak je, naravno, Zemlja meda, makedonski film iz 2019. godine koji je kod nas već prikazan u više navrata, no još uvijek privlači veliku pažnju. Romantizirajući tradicionalne načine života i proizvodnje hrane, Zemlja meda kroz samo nekoliko likova majstorski suprostavlja priču o pohlepnoj eksploataciji naspram održivog upravljanja okolišem. Glavnu ulogu u ovoj pastorali igra upravo okoliš kojem je kroz prekrasne krajobrazne snimke posvećeno najviše filmskih minuta. Zemlja meda je postala prvi film u povijesti nominiran u kategoriji najboljeg dokumentarnog i najboljeg stranog dugometražnog filma za nagradu Oscar i sasvim zasluženo postao miljenik svjetskih kritičara. Posebno je hvaljen zbog pristupa temi očuvanja i zaštite okoliša, no zanimljiv je i način na koji u prvi plan stavlja snažan ženski lik nepokolebljive Hatidže Muratove.

Uz relativno tradicionalan pristup spomenutih dokumentaraca, kratke forme koje su popunile programske međuprostore pokazale su šarolikost pristupa okolišnim temama. Kroz samo nekoliko minuta, autori i autorice ovih eksperimentalnih filmova vještom montažom, animacijom i specijalnim efektima uspjeli su stvoriti osjećaj urgentnosti i preispitivanja vlastitog utjecaja na trenutno stanje klimatskog očaja. Među njima posebno treba istaknuti psihodeličnu montažu T.I.C, hrvatske autorice Larise Šmitran, koja uz pomoć poznatih medijskih scena i animacija upozorava na konzumeristički kaos koji nas okružuje.

Zanimljiv pristup donijeli su i kratkometražni igrani filmovi, prikazani na samom kraju festivalskog programa. Kroz poetični, introspektni pristup Niels Windfeldt u filmu Potop razmatra utjecaj kratkog, ali intenzivnog djelovanja ljudske vrste na okoliš koji nastanjujemo. S potpuno drugačijim pristupom, kroz pogled ribolikog bića u postapokaliptičnoj ribarskoj zajednici, Raphael Madeiros u filmu Hranidbeni lanac propituje utjecaj otuđenosti ljudi od prirode na budućnost koja je već tu. Tmurnu budućnost zasićenu plastikom predviđa i Cesare Maglioni u filmu Plastični plac. Polazeći od procjena da će do 2050. godine u oceanima biti više plastike nego riba, Maglioni nam predstavlja satiričnu scenu iz tržnice budućnosti koja umjesto ribe pune plastike kupcima nudi savršeniju verziju prehrane – samo plastiku, bez ribe. Zadnji iz ovog bloka bio je film redateljice Magali Magistry Izdahnuti, iz 2017. godine, koji prikazuje apokaliptičnu budućnost u kojoj zbog toksičnog smoga svaki izlazak na otvoreno podrazumijeva obavezno nošenje maske s kisikom, a umjesto međusobne interakcije, ljudi su osuđeni na digitalne verzije obitelji i prijatelja. Priča je fokusirana na tinejdžericu Juliette koja u potrazi za stvarnim životnim iskustvima odlučuje kročiti izvan sigurnosti zatvorenog prostora. Film je s posebnom preciznošću pogodio trenutni osjećaj klaustrofobije i anksioznosti.

Prošle godine Okolišni festival otvoren je radovima srednjoškolaca, a ta praksa zadržala se i na ovogodišnjem izdanju na kojiem su predstavljeni radovi učenika i učenica Klasične gimnazije i Škole primjenjene umjetnosti i dizajna iz Zagreba te Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću iz Zaboka. Uključivanjem glasova mladih koji su i nositelji prosvjeda za klimu na globalnoj razini zasigurno se želi potaknuti njihov veći aktivistički angažman mladih te utjecaj na kreiranje politika koje će se najviše reflektirati upravo na njihovim životima. Možemo slobodno reći kako su učenički filmovi bili zvijezde festivala s obzirom na njihovu recentnost, relevantnost, aktivistički te bez sumnje i umjetnički potencijal. Filmovi su dotaknuli različite teme, ali svima im je zajednička neka vrsta još uvijek optimistične zaigranosti. Vidljivo je da se u pristupu radovima nisu opterećivali formom, a umjesto toga zadatak su prvenstveno shvatili kao vježbu u kojoj se nisu ustručavali eksperimentirati. To vjerojatno djelomično proizlazi i iz činjenice da je ovo generacija odrasla s kamerom u ruci i da im je snimanje kratkih klipova sigurno dio svakodnevice. Razvoj i dostupnosti tehnologije vidljiv je i prema dobrom kadriranju i montaži koje omogućuju postavljanje više manjih kamera i dostupni, jednostavni programi za montiranje.

Hiperprodukcija radova iz ŠPUD-a donosi nam širok spektar pristupa i tema u filmovima koji često prikazuju uobičajene interese autora i autorica kroz naglašenu okolišnu perspektivu. Primjerice, više autora okolišne teme interpretira kroz suvremeni ples, ili se kroz njihove uratke provlači kritika ovisnosti o tehnologiji i društvenim mrežama. Filmovi ponekad djeluju nedovršeno ili su snimljeni impulzivno, u javnom prostoru, a osobito su dirljivi oni snimljeni i posvećeni specifičnim zagrebačkim lokacijama prije potresa, koji sada dobivaju novu dimenziju. U nekim radovima vidljiv je utjecaj medijskih sadržaja specifičnih za platforme kao što je YouTube. Darja Cug i Dea Vitas (Zabok) tako snimaju film u kojem, po uzoru na popularni žanr video kuharice, u krupnom planu spremaju obrok od plastike.

Slično svom filmu Može vrećica? pristupa četverac iz Klasične gimnazije, no oni puno više eksperimentiraju s kadrovima i postavljanjem kamere u odlično montiranom uratku kojim upozoravaju kako svojim svakodnevnim odlukama svi doprinosimo zagađenju plastikom. Još jedan zamijećeni rad grupe autora iz Klasične gimnazije je Make friends not trash, film snimljen u jednom statičnom kadru unutar kojeg glumci svojim kretnjama stvaraju dinamičan prikaz. Na kraju još valja spomenuti dizajn ovogodišnjeg festivala za koji su zaslužne maturantice grafičkog dizajna ŠPUD-a i srednje škole u Zaboku. Plakati su izložbom u dvorani Kinoteke u kojoj su se održale sve filmske projekcije obogatili festivalski program, no vjerojatno su puno upečatljiviji bili u javnom prostoru. Korišteni u marketinške svrhe, plakati su tjednima prije festivala bili izloženi na ulicama Zagreba i objavljivani na društvenim mrežama čime su javni prostor izložili ne samo iznenađujuće profesionalnom dizajnu, nego i upečatljivim aktivističkim porukama o urgentnosti klimatske akcije koje su prenijeli i svojim prvim filmskim ostvarenjima.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano