Blic Draga Dora,
Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima. Razmišljala sam ne generalizirati ali jednostavno ne ide – kad god radim bilo kakav projekt, bilo kakvu suradnju s gotovo bilo kojim starijim muškarcem (da, čak i onima koji se na prvu čine kao da su kul i nazivaju sebe feministima), sve se uvijek maksimalno zakomplicira, patroniziraju me ili budu neugodni ili oboje i sve ostalo u paketu odjednom, a ja onda prokrastiniram i imam sto miliona tisuća napadaja panike i ne jedem i ne spavam zbog svega što tzv. suradnja s njima prouzroči.
Da jednostavno od sada nadalje odbijam bilo kakvu suradnju s njima? Da počnem patronizirati ja njih? Da se razumijemo – premda sam mlada žena, oni se ne libe biti neugodni čak ni kada sam i ja tehnički/poslovno u “poziciji moći”. Spasa? Ima li? Ikada?
Draga patronizirana radnice,
došla su i takva vremena da muškarci nazivaju sebe feministima, samo da bi nam već za tjedan dana držali predavanja o tome kako se radi posao koji radimo godinama, odbacivali naše ideje dok nameću svoje i seksualno nas uznemiravali. Jao nama!
Dugoročno odustati od svih projekata i suradnji koji uključuju starije muškarce vjerojatno bi bio karijerni i financijski poraz. Muškarci na višim pozicijama koji se ne ponašaju prema ženama s poštovanjem su sveprisutni, a kreativne branše nisu iznimka. Zato ću “Ne mogu više raditi sa starijim muškarcima” prije svega shvatiti kao vapaj frustracije.
To ne znači da s nekim muškarcima ne bi trebalo prestati raditi. Ako ti nadređeni kolega šalje poruke o svom penisu koji oslovljava nadimkom, stavlja ti ruku na bedro dok se vozite u autu, tjera te da ustaneš da vidi kako ti stoje hlače na guzici (sve stvarni primjeri), i ne prestane s tim nakon prve prozivke, mirne duše možeš odlučiti da to znači prekid suradnje. A što s onim blažim primjercima iz sive zone? I patroniziranje je spektar, a kreće se od onoga koje je nesvjesno ili nastaje iz gluposti, do patroniziranja iz zlobe, s otvorenom namjerom da se nekoga ponizi. S nekim oblicima može se izaći na kraj, ili barem pokušati. Potpunog spasa od toga nema, čak ni ako odlučimo surađivati isključivo sa ženama.
Neću reći ništa revolucionarno kad kažem da ljudi koji se ne osjećaju dobro u vezi sebe patroniziraju jer si ne znaju priuštiti osjećaj da nešto vrijede ako to ne ide na tuđi račun. Definitivno pomaže osvijestiti da takvo ponašanje nema nikakve veze s nama, ali neka psiholozi pokušavaju pronaći razumijevanje za to. Kad smo na udaru agresije, naš posao je da se obranimo. Kako? Ako na to uzvratiš istom mjerom, tj. patroniziranjem, samo ćeš se uključiti u srednjoškolsku štafetnu trku s palicom od govana i izgubiti od ekipe koja je u tome bolja jer provodi cijele dane na “školskom”. Jedini dobar odgovor na patroniziranje je prozvati takvo ponašanje i odbiti sudjelovati u štafeti od govana.
Sažetak mojih istraživanja na ovu temu glasi: najbolje je mirno konstatirati da se patroniziranje upravo dogodilo i ne opravdavati se kad uslijede napadi (najčešći su: nemaš smisla za humor, preosjetljiva si, karijeristica si i ne poštuješ starije, iskusnije kolege), nego pokazati da ti takve etikete ne mogu ništa i vratiti fokus na ono što je bitno, u stilu: “Ako se to tako zove, onda nemam smisla za humor, ali poanta je da ne želim da mi se tako obraćaš”. Za uspjeh je ključno biti smirena i izgovoriti sve to tonom kojim bi na dosadnom obiteljskom ručku zamolila ujnu da ti doda krumpir salatu. Ponekad je jedna takva rečenica dovoljna da zauvijek promijeni dinamiku. Ako suradnici ne razumiju takav “fidbek” i ne poprave ponašanje, onda nema druge nego prekrižiti i njih. Što je sazrijevanje nego jedna duga i sve efikasnija eliminacija svega što nas ne veseli?
Ipak, kod patroniziranja je puno veći problem ono što pokrene u nama. Da nimalo ne povjerujemo takvim komentarima, mogli bismo odmahnuti na njih rukom, pomisliti: O, siroti čovjek, i nastaviti raditi. Nažalost, većina nas neproduhovljenih umjesto toga pomisli: Joj, možda je u pravu, možda živim svoj Trumanov show dok mislim da nešto vrijedim, a uopće nisam dobra spisateljica/glumica/plesačica… ali istovremeno osjećamo bijes zbog nepravde, i tako završimo u emocionalnom kaosu. Koliko god iritantno to zvučalo, tu je najbolja taktika koja stoji na raspolaganju jačanje samopouzdanja.
Krajnje pojednostavljeno, to znači promjenu načina na koji se obraćamo same sebi: da se trudimo ne naglašavati svoje nedostatke ni umanjivati svoje uspjehe i vrline i slično, a u tome pomaže dijeljenje muka s kolegicama s posla, iz sindikata, udruge, s bilo kojim kolektivom koji može dati podršku. Najvažniji dio borbe je da ne dajemo same patronizatorskim glasovima veću moć nego što zaslužuju, a tek onda se možemo baciti na isprobavanje praktičnih primjera suprotstavljanja.1
Sad kad sam sve ovo rekla, vrijeme je da iznesem kontroverzno mišljenje da je bijeg ponekad bolji od borbe i da priznam da bih prva pobjegla iz cijele branše da moram svakodnevno imati posla s ponašanjima kolega kakva su mi prepričale poznanice koje rade na filmu i u kazalištu. Suprotstaviti se diktatoru kad je potrebno je jedna stvar, ali raditi s njim i svakodnevno ga podnositi sasvim druga. Imamo pravo na to da umaknemo tropu “žena-zmaj koja svakog može ‘hendlati’” i odaberemo mir. Uostalom, ako možeš odbiti suradnju sa starijim muškarcima a da ne moraš promijeniti profesiju, zašto ne, bar privremeno? Od perioda s puno napadaja panike, bez sna i hrane treba odmoriti.
Dugoročno, vjerojatno je najbolje rješenje negdje između ovih krajnosti. Predlažem da nakon odmora surađuješ s problematičnom skupinom muškaraca rjeđe nego dosad, i to samo s onima koji se već nisu dokazali kao nemogući za suradnju, da vježbaš smireno reagiranje na svaki neugodan komentar, i ovisno o rezultatu odlučuješ nastavljaš li surađivati s njima. I najvažnije, da treniraš samopouzdanje kako ne bi dolazila doma s upljuvcima frustriranih kolega i povjerovala u njih.
Doduše, nipošto ne želim ni stajati na putu novom avangardnom pokretu – ako je apsolutno odbijanje suradnje s muškarcima put kojim odlučiš krenuti, pozdravljam, ali onda neka to ne bude tiho povlačenje, nego manifest u kojem će se tražiti državna potpora za sve radnice koje se odluče pridružiti, i veliki intervju u Gloriji!
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.
- Tu od pomoći može biti Jefferson Fisher (https://www.instagram.com/jefferson_fisher/), odvjetnik koji se proslavio kratkim i jasnim primjerima komunikacije s teškim ljudima, i podcast kolektiva Girls twiddling Knobs: https://www.youtube.com/watch?v=6Vo1ZqGEPmc ↩︎
Objavljeno
