Tema U današnjoj kolumni odgovorit ću na dva pisma koja tematiziraju problem zasićenosti količinom kulturnih događanja u Zagrebu.
Prvo pismo, ujedno i prvo koje je pristiglo nakon oglašavanja ove kolumne, glasi: U Zagrebu već neko vrijeme, kao što svi znamo i redovito se jedni drugima žalimo, ima naprosto previše kulturnih događanja. Kako se riješiti FOMO-a, tj. kako ostati kod kuće bez osjećaja krivnje?
Drugo pismo: U posljednje vrijeme otkrila sam sve čari fenomena JOMO (joy of missing out) iako si kao takozvana radnica u kulturi, da ne kažem kulturna radnica, to teško mogu priuštiti kao svoje trajno stanje. Hoću reći, dužnost mi je ići na kulturna događanja, pratiti što se događa, biti u tijeku, uglavnom me to čak i zanima i zapravo sam češće u životu bila ona koja za to ima elana i u tome pronalazi užitak.
Međutim, mislim da me u posljednje vrijeme hiperprodukcija događanja (živim, naravno, u Zagrebu) zaista dotukla. Svi moji poznanici, kolege i prijatelji rade (često) zanimljive programe, svi ih radimo u isto vrijeme – jer takva dinamika najčešće je određena rasporedima javnih natječaja i toliko je previše svega da više niti jedni drugima ne stižemo biti publika. Čini mi se da je svake godine situacija još gora, da je programa sve više, a moja sreća ostanka doma uz film ili ništa ili knjigu po vlastitom izboru sve je veća.
Mrzi me kad pomislim na neudobne stolice u Kinoteci ili dugi pothvat kaskanja do izoliranog Pogona, spopada me panika od pomisli na velike količine ljudi koje treba površno pozdravljati i koji proizvode buku tako okupljeni na hrpama, obuzima me jeza kad otvorim društvene mreže i vidim po 16 evenata za nadolazeći tjedan, pa onda još moram smišljati kriterije po kojima ću odabrati na što idem.
Želim prihvatiti da je JOMO sasvim legitiman životni stil i da nisam više mlada i nadobudna kao prije, ali bojim se da ću ispasti iz svih tokova i da neću znati što se događa, čak ponekad fantaziram da će mi kolege sa scene to početi zamjerati i neće doći ni na jedno događanje koje ima veze sa mnom. Nemam više ni volje kritizirati sistem i mehanizme javnog financiranja, samo maštam o tome da svi prestanu raditi bilo što imalo privlačno i da se više družimo po kućama.
Drage smorene radnice u kulturi,
priznat ću da sam čitajući vaša pisma kao poluautsajder u svijetu koji opisujete na prvu pomislila: “Čuj ti njih, pa u većini države mladi ljudi nemaju gdje izaći, a ako ti se ne da, samo ostani doma, gdje je problem?”. Takvi bumerski savjeti nikome nisu potrebni i obećajem da u ostatku odgovora nećete pronaći ni tračak toga. Ipak, osobno mi banalne i neizbrušene reakcije ljudi koji me ne razumiju ponekad znaju djelovati neočekivano ljekovito – možda jer negdje u svemiru postoji i perspektiva u kojoj moj problem i nije problem, ili je lako rješiv? Ma naravno da je ovo problem, idemo se mi time pozabaviti.
Počet ću od čitateljice koja je poslala prvo pismo za ovu kolumnu (hvala!), koju prvenstveno muči strah od propuštanja ili takozvani FOMO. Kao i svaka sumnja u donesenu odluku, FOMO uzrokuje privremenu amneziju. Dok se ti pitaš jesi li možda ipak trebala otići na predstavu, netko drugi se pita je li ipak trebao dati četvrtu šansu bivšem, a oboje pritom zaboravljate da vam na prošloj predstavi i u prošloj vezi uopće nije bilo dobro. Kao kraljica pustinjačkog stila života mogu podijeliti svoj način nošenja s mislima o tome da se možda sad vani upravo događa nešto nepropustivo: prisjetim se u detalje zašto sam donijela kontroverznu odluku da ostanem doma (a isto vrijedi i kod četvrte šanse bivšem). To se sada nakon dugogodišnjeg iskustva odvije u sekundi, ali za početnike preporučam metodu zapisivanja tih detalja na papir.
Kad idući put odeš na neki event i bude ti naporno, nakon toga sjedni i napiši detaljan esej u duljini od barem 3 kartice o tome. Piši o tome kako su te boljela koljena dok si stajala na koncertu i pila pivo iz plastične čaše, o dosadnim razgovorima koje si vodila prije i nakon predstave, kako si na izložbi čeznula za time da budeš doma i čitaš knjigu, lakiraš nokte, slušaš muziku, gledaš kroz prozor, o tome da si posustala iako si unaprijed znala da ti se ne ide, pa kad idući put ostaneš doma i spopadne te strah da propuštaš događaj godine, pročitaj to.
Cinizam i pesimizam su na lošem glasu, većinom zasluženo, ali u pravoj dozi mogu biti lijek. Kad te uhvati FOMO, izazovi ti njega da ti kaže na kojim si to silnim zbivanjima bila u zadnjih par godina u kojima si zaista uživala i bez kojih ne bi mogla. Kako je rekla Miranda u jednoj od rijetko negrozomornih scena u And Just Like That tješeći prijateljicu koju je bilo strah da će jednog dana požaliti što nije imala djecu: Problem kod žaljenja je da ono ne nestane kad dobiješ dijete (u ovom slučaju: kad odeš na event). Uvijek će biti putova kojima nećeš ići.
Kad odlučiš propustiti iduću predstavu, umjesto da idealiziraš ono što se tamo događa, prisjeti se koliko često si požalila što nisi ostala doma. Zamisli ljude koje trenutno u predvorju Pogona prolazi jeza od minglanja među kolegama u slobodno vrijeme, osjećaju se kao djeca zarobljena u školi dok čekaju da zazvoni za kraj sata, samo što se to neće dogoditi jer Pogon nema zvono, nego će prvo predugo procjenjivati jesu li se dovoljno zadržali da mogu otići, a onda će uz površno ćaskanje neko vrijeme pokušavati otići, a kad napokon odu, trebat će im cijela vječnost da stignu doma… Možda ćeš požaliti u svakom slučaju, kako smatra Kierkegaard, ali doma je udobnije.
Problem je veći kad se strahu od propuštanja pridruži i strah od posljedica po karijeru. Količina događanja u Zagrebu je neumjerena, a za vas koje ste uz njih i poslovno vezane, prisustvo na njima zapravo predstavlja prekovremene radne sate. Tu je osjećaj duga prema prijateljima i poznanicima koji su vama bili publika, kao i činjenica da se tamo često dogovaraju budući poslovi. To neće biti moguće potpuno izbjeći sve dok nas ne kloniraju, ali sigurna sam da se ipak ti prekovremeni mogu svesti na mjeru dostojniju čovjeka.
Možda je dovoljno promijeniti stav prema ideji da treba ići na sva događanja: lijepo je podržati prijatelje i kolege kad imaju izložbu, predstavljanje knjige ili koncert, ali ako ti prijatelji redovito imaju takva događanja, neka smanje očekivanja. To se odnosi i na nas: vrijeme je da prestanemo očekivati da će drugi redovito dolaziti na sva naša događanja, čak i ako se bave istim poslom. Nitko nema toliko vremena, a možda ni interesa, i to je u redu. Muž Dolly Parton gotovo nikada nije slušao njezinu muziku, muž Ottesse Moshfegh čita njezine romane s par godina zakašnjenja, a moji prijatelji ne čitaju ovu kolumnu (osim Katije i Marka koje ovim putem pozdravljam <3).
Zanimljiv je jedan odabir riječi u drugom pismu – kažeš da ponekad fantaziraš da će ti kolege zamjeriti što im nisi došla na njihova događanja, pa neće više dolaziti na tvoja. Možda to uopće ne bi bilo tako strašno? Idealno bi bilo kad u tome ne bi bilo zamjeranja, ali to ionako nije u tvojoj kontroli. Za potpuno ostvarenje fantazije fali još samo da organiziraš ta kućna druženja koja priželjkuješ.
Što se tiče konkretnih odluka, možda je koristan pristup odrediti dane u tjednu kad želite biti doma, ili ukupnu tjednu ili mjesečnu količinu događanja koja vam je prihvatljiva, i držati se tog broja neovisno o ponudi. Iskusni poznanici su mi prenijeli da je takozvani Irish exit, tj. odlazak bez pozdrava dobra strategija za situacije kad vas samo događanje zanima, ali vam se ne da u slobodno vrijeme minglati i pričati o poslu s kolegama. Kažu da ovom strategijom možete uštediti i do dva dana godišnje.
Budući da pohađanje kulturnih događanja predstavlja društveno i samonametnute prekovremene radne sate, mora postojati pravo na kompenzaciju. Predlažem da svaki radnik_ca u kulturi počne koristiti pravo na mjesec ili dva godišnje slobodno od praćenja kulturnih događanja. Još jedna učinkovita taktika za smanjenje ove radne obaveze je posvađati se s dijelom scene. Na kraju, predlažem da u novi bonton nezavisne kulture uđe slanje pozivnica na vlastita događanja s mjerom. Umjerenost je vrlina, jednom godišnje je uvrh glave.
Želim vam sreću i puno manje događanja!
Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.
ObjavljenoObjavljeno
