Pitaj Doru: Kako se izvući iz apsolventskog limba?

Suočena s rokom za predaju rada iz književne teorije, ova čitateljica osjeća punu težinu egzistencijalnog škripca završavanja humanističkog fakulteta.

piše:

Draga Dora,

našla sam se u vremensko-egzistencijalnom škripcu koji dolazi s istekom zadnje apsolventske godine. Za kraj, ostavila sam rješavanje izbornog književnog kolegija za koji moram pisati seminar. Temu seminara sam mijenjala tri puta jer nikako nisam osjetila “klik”. Pročitala bih nekoliko članaka i tu bi stala.

Konačno, u teškoj anksioznosti proticanja ispitnih rokova odlučila sam se za četvrtu temu kojom se bavim u diplomskom radu, no kad sam trebala početi slagati dijelove seminara s informacijama koje sam bilježila, nisam mogla natipkati ni dvije rečenice. Evo me sad, četiri dana prije predaje i dalje se mučim s materijalom i spisateljskom blokadom.

Prastara književna teorija mi je dosadna, a strah od očekivane komunikacije s profesorom nakon predaje rada ne jenjava. Kako da se riješim tog tereta da će me se, ako ne napišem seminar koji će spasiti svijet, razotkriti kao ‘’intelektualnu prevaranticu’’?

Draga apsolventice,

u potpunosti suosjećam sa škripcem u kojem si se našla jer sam svojedobno provela par godina u njemu, kao i dosta ljudi koje poznam. Nisi sama, nego si dio fenomena koji često pogađa studente i studentice Filozofskog fakulteta.¹ Zašto se to događa, koji nas to demon drži u apsolventskom limbu godinama, a neke i natjera da od diplome odustanu? I osobni faktori sigurno igraju svoju ulogu, ali s obzirom na našu brojnost, očito je veliki dio odgovora izvan nas. Kakva je to struktura koja ovu pokolebanost potiče da procvjeta u svom punom jadu?

Nije tajna da živimo u svijetu koji više ne vrednuje vještine koje steknemo na faksu. Protiv toga se borimo istinom koja je luda koliko i plemenita: znamo da nam neće biti lako ili moguće zaposliti se u takozvanoj struci, ali mi ustrajemo jer to volimo, jer želimo biti načitani ekonomski luzeri. Eto nam problema: ako nismo ovdje zbog diplome, nego zbog ideje da s fakultetom moramo osjećati “klik”, onda nemamo luksuz da se u taj faks imalo razočaramo, da nam je možda većina toga na faksu blago dosadna, ili da budemo (ispod)prosječni studenti.

A diplomski rad, kao kruna svega i zadnja šansa da se bavimo time što volimo prije nego se zaposlimo u administraciji ili marketingu – pa to ne može biti tek tako odrađeno, to mora biti genijalno! I tako nastaje monstruozan pritisak uz koji je gotovo nemoguće pisati, pogotovo ako potiskujemo da nam je pisanje u akademskom formatu mukotrpno i mislimo da samo moramo pronaći pravu temu pa da se sve posloži. Dani prolaze, mijenjamo teme diplomskog rada, ništa se ne događa, ušli smo u limb.

Malo je ljudi koji su stvoreni i istinski motivirani za akademski rad i bavljenje teorijom, i potpuno je normalno da te zanima samo jedan djelić od svega što se uči na faksu. Bilo bi puno lakše položiti ispite, diplomirati i zatvoriti to poglavlje kad bi si to mogli priznati. Ali, kao što i sama kažeš, problem je da bi to značilo ispasti intelektualna prevarantica pred profesorom književne teorije. I to ne samo pred njim – jer u tebi kao uljez živi jedan internalizirani intelektualni snob starog kova, uvjeren da će teorija spasiti svijet.

Mislim da nam se svima taj profesor donekle uselio u svijest kroz studiranje, jer i on, još i više nego mi svoj odabir faksa, mora uzdignuti svoje poslanje na razinu svetosti kako bi se branio od toga da ga puno studenata smatra dosadnim, a ostatak svijeta suvišnim. Ali njegov hoch stav prema studentima, kao i svaki hoch stav prema bilo čemu, puno je mračniji problem od svih odgađanja pisanja seminara ili diplomskih radova ovog svijeta.

Ovaj problem možeš riješiti jedino tako da svjesno razočaraš tog internaliziranog teoretičara, tako da ponavljaš “Meni je to dosadno i samo se želim toga riješiti!” kao oslobađajuću mantru dok pišeš seminar koji će biti korektan, ali ne mora biti ništa posebno. Zašto bi uopće slušala nekog lika koji bi te posramljivanjem htio nagovoriti da ti je zanimljivo nešto što te ne zanima? Uvjeravati sebe da želiš nešto što ne želiš pouzdan je put do napaćenosti. Možda se diplomiranim komparatistima književnosti ne nudi pregršt poslova u struci, ali izbor je ipak puno šareniji od bavljenja prastarom književnom teorijom.

I zato predlažem jednu mentalnu vježbu koju nam je preporučila Tomica Šćavina na radionici pisanja kao korisnu stvar kod spisateljske blokade – da zamisliš tog snoba u sebi kao stvarnu osobu, daš mu ime, tijelo, odjeću i jednu putnu torbu i onda ga pošalješ na imaginarni četverodnevni put negdje daleko u tropske krajeve. Svoju priliku da pročita i ocijeni tvoj rad će ionako imati, ali on nema tu što raditi dok pišeš. Svaki put kad ti se tijekom pisanja javi s nekom rečenicom tipa: “Ajme, pa ovo je tako banalno i nedovoljno teorijski briljantno”, reci mu neka se ostavi tvog seminarskog rada i nastavi čitati Jakobsona na plaži.

A ti, bez njegovog kvocanja, napiši seminar koji ne ide previše u širinu, ima neku jasnu i jednostavnu tezu, uvod, sredinu, zaključak, popis literature, i gotovo. Svi znamo kome će biti zabavnije. Ako ti ne bude išlo, samo baci pogled na naslovnu ilustraciju Ene Jurov koja o snobovima na plaži govori više od tisuću riječi. <3

Sretno zaposlena u administraciji knjižare nakon što je odustala od akademske karijere,

Dora

P.S. Za utjehu, evo jednog zapisa iz dnevnika Susan Sontag Ponovno rođena – dnevnici i bilješke, 1947. – 1963. (Domino, 2011.)

“26.5.1949.
Promatram život oko sebe novim očima. Posebno sam se uplašila kad sam shvatila koliko sam blizu bila tome da skliznem u akademski život. Išlo bi bez napora… samo nastaviš s dobrim ocjenama (vjerojatno bih ostala na engleskom – naprosto nemam matematičkih sposobnosti za filozofiju) – ostaneš do magisterija i postaneš asistent, napišeš nekoliko radova o opskurnim predmetima za koje nikoga nije briga i sa šezdeset budeš ružan, i poštovan redoviti profesor. Jer, pretraživala sam danas knjižnicu Odsjeka za anglistiku – dugačke (stotinu stranica) monografije o takvim predmetima kao što su: ‘Upotreba tu i vous u Voltairea’, ‘Društvena kritika Fenimora Coopera’, ‘Bibliografija radova Breta Hartea u kalifornijskim časopisima + novinama (1859. – 1981.)’.

Isuse Kriste! Čemu sam se ja gotovo predala?!?”

Želite Dorin savjet? Pošaljite pismo o svojem problemu putem anonimnog formulara na linku. Savjete objavljujemo zadnjeg petka u mjesecu.