Intervju Filmski festivali diljem svijeta često se predstavljaju kao prostori otvoreni za različita mišljenja, političke teme i kontroverzne sadržaje – mjesta koja potiču kritičku raspravu i kulturnu razmjenu. No, upravo je genocid koji gledamo u Gazi razotkrio granice te otvorenosti. Pokazalo se da su festivalske politike prema Palestini često proturječne: dok se s jedne strane naglašava važnost slobode izraza, s druge se strane solidarnost s Palestinom često potiskuje ili otvoreno sankcionira. Takva se dvosmislenost očituje i u programskim odlukama – uključivanju filmova financiranih izraelskim državnim fondovima, kao i u izostanku palestinskih perspektiva. Kako je to sažeo filmski kritičar Joseph Fahim, filmski festivali ostaju progresivni u svemu, osim kada je riječ o Palestini.
Upravo u tom kontekstu festivalske (ne)angažiranosti i selektivne političnosti smjestilo se predavanje kustosice i filmske teoretičarke Olge Bobrowske, pod naslovom Animation Communities for Solidarity and Emancipation: Festivals, Activism and Support for Animators in Gaza, održano na posljednjem danu ovogodišnjeg Animafesta. U njemu je tematizirala odgovornost festivala u društvenim i političkim krizama, s posebnim fokusom na solidarnost s animatorima u Gazi.
Kako je objasnila, cilj joj je bio potaknuti raspravu o ulozi festivala u kulturnim sredinama čiju dinamiku oblikuju konzervativni i populistički društveno-politički zaokreti diljem svijeta. “Tvrditi da su festivali imuni na političke i društvene zaokrete i držati se ideje da su apolitični nije ništa drugo nego pusta želja onih koji radije zatvaraju oči i um pred sadašnjošću i poviješću”, poručila je Bobrowska.
Festivali i granice solidarnosti
Iako se animacija, posebno ona autorska i eksperimentalna, ponekad doživljava kao hermetična ili “rezervirana” za festivalsku publiku, upravo takve prakse imaju snažan potencijal za poticanje društvenog djelovanja. Kako ističe Bobrowska, “festivali i njihovi organizatori imaju mogućnost da učine više od toga da samo promatraju promjene u društvu. Mi smo aktivni agenti u interakciji s medijima i sa službenim entitetima koji imaju mogućnost i odgovornost da oblikuju društvene promjene”. Kako se mijenja društvena paradigma, tako su i festivali pozvani da redefiniraju svoju ulogu – ne samo kao mjesta prikazivanja, već i kao platforme za kontrakulturne stavove i politički angažman.
Bobrowska svoje kulturno-političko djelovanje kontekstualizira kroz vlastito iskustvo života u Poljskoj, koje je obilježeno strahom od posljedica ruskog imperijalnog projekta koji “neće stati na Ukrajini”, kao i otporom poljskom državnom aparatu koji sustavno radi na brisanju prava žena, LGBTQ+ populacije i imigranata. Upozorava na potrebu da se antiimperijalizam ne svodi isključivo na antiamerikanizam, jer takva redukcija onemogućava izgradnju solidarnih savezništava izvan uskih ideoloških okvira.
U svojoj analizi Bobrowska koristi termin west-splaining – posuđen iz feminističkog žargona unutar kojeg je skovan termin mansplaining – kako bi opisala problematične prakse u zapadnjačkim aktivističkim krugovima koje imaju tendenciju “ispravljanja, kroćenja ili potpunog ignoriranja kulturnog sjećanja na traumu i podređivanje”. To su, ističe, temeljni elementi nacionalnih identiteta pojedinih regija, gdje se odnos s agresivnim hegemonima nerijetko romantizira kao pragmatičan, racionalan ili diplomatski – kao “odluka koju donose odrasli”. Drugim riječima, intrinzično uvjerenje u zapadnjačku kulturnu superiornost može samo potkopati transnacionalni karakter festivala i njihovu sposobnost da budu prostor otpora i subverzije.
Umjetničke zajednice iz Palestine i za Palestinu
U članku za australski filmski portal Senses of Cinema, članovi Palestinskog filmskog instituta (PFI) Saeed Taji Farouky, Mohamed Jabaly i Mohanad Yaqubi pojašnjavaju koncept filmske ekologije kao sustav odnosa između filmske prakse, kulture i industrije, koji je globalan, ali strukturiran tako da favorizira zapadne modele produkcije i recepcije. Njihovim riječima, “industrija nije osmišljena da se obraća Palestincima, već cilja na visokoobrazovanu publiku u Parizu, Londonu i New Yorku, koja generira interes za filmom”. Posljedično, postoji očekivanje od strane palestinskih priča da zadovolje formulu “savršene žrtve” ili “savršenog junaka”, koja ne zrcali stvarnost ljudi u Palestini niti kompleksnost tamošnje filmske tradicije.
Umjetničke zajednice poput ac4pal (Animation Community for Palestine) i Palestine Animated samo su neke od inicijativa koje su se pokrenule upravo kao odgovor na prakse isključivanja i oblikovanja narativa prema zapadnim očekivanjima. Zajednica ac4pal inspirirana je radom palestinskih animatorica i animatora Haneen Koraz, Nour Al-Jawad i Shorouqa Darwisha koji djeluju unutar Gaze. Koraz i njezin tim redovito održavaju radionice animacije za djecu, mlade s posebnim potrebama i žene – osobe koje žive u uvjetima raseljenosti i svakodnevne borbe za opstanak. Realnost života u Gazi ovim animatorima nameće posebne izazove. Pristup snimateljskoj opremi izrazito je otežan, zbog visoke cijene i opće oskudice koja iz dana u dan postaje sve gora.
Filmovi nastali u okviru ovih radionica temelje se na pričama koje uglavnom osmišljavaju sami polaznici, ponajviše djeca i mladi. Njihove animacije obrađuju svakodnevna iskustva života u Gazi: trajnu raseljenost, višesatno čekanje u redovima za hranu i ogrjev, opću glad, popravljanje razrušenih domova, potragu za odjećom i igru s prijateljima koji su izgubili udove. Osvrćući se na ove radove, Bobrowska ističe da “teme povezane sa sjećanjem i prošlošću nisu isključivo nostalgične”, ali da “svaki sudionik izražava čežnju za životom koji je izgubio.”
Unatoč težini tema, humor i jarka paleta boja često su ključni elementi ovih filmova. Na upečatljiv način to pokazuje jedan od prikazanih filmova, The Stolen Warmth, u kojem živčana gospođa paranoično pazi na svoje vješalo za veš kako joj lopovi ne bi ukrali odjeću, sve dok ne otkrije da je kradu djeca koja od nje grade utočište od hladnoće. Neki od filmova se ipak u potpunosti zadržavaju u parametrima ozbiljnosti. Takav je i film Drops That Don’t Satisfy, koji prikazuje djecu Gaze na dnu pješčanog sata čije usko grlo jedva propušta pokoji paket hrane i drugih neophodnih potrepština koji se nalaze na njegovom vrhu.
Kroz radionice koje organizira u Gazi i suradnju sa zajednicom ac4pal, Haneen Koraz pokazuje kako animacija može biti alat otpora i osnaživanja – ne samo u kreativnom smislu, nego i kao konkretna podrška zajednici suočenoj s neprestanim nasiljem i patnjom.
Između slavlja i odgovornosti
Osim filmova, publiku Animafesta nasmijala je i Bobrowskina izjava o tome da su festivali “vrijeme i mjesto slavlja i glupiranja”, ispunjena “trenutcima snažnog fokusa na najbolje primjere onoga što polaznici cijene, ali i epizodama čiste dosade”. Ova je opaska u skladu s promišljanjima francuskog sociologa i kulturnog teoretičara Rogera Cailloisa, koji festivale opisuje kao razdoblja velikog trošenja i ludila, te Michela Foucaulta, koji slične prostore naziva heterotopijama – mjestima drugosti i devijacije koja istodobno uznemiruju svoje okruženje i njemu nalikuju. Slično tome, ruski filozof Mihail Bahtin piše o karnevalizaciji i karnevalskom smijehu kao obliku privremenog oslobađanja: ulazak u jasno omeđen prostor drugosti omogućuje sagledavanje svakodnevice s distance i s potencijalom za subverziju.
Bobrowska festivale vidi ne samo kao prostore privremene drugosti, već i kao mjesta susreta i razmjene gdje “konstantno ulazimo i izlazimo iz vlastitih zona komfora, približavamo se jedni drugima a da se ne poznajemo”, gdje upravo zbog te posebne dinamike možemo “razgovarati o teškim temama te gledati i tumačiti traumatične sadržaje”. Takav prostor, međutim, zahtijeva i kustosku odgovornost – nije dovoljno filmove nasumično birati prema geografskom kriteriju, već selekcija mora uvažiti kontekst i kontinuitet kinematografskih tradicija iz kojih ti filmovi dolaze.
Sličan pogled dijele i članovi Palestinskog filmskog instituta, koji ističu da festivali, uz sve svoje proturječnosti, ipak mogu predstavljati prostor kulturne edukacije. Riječima Mohanada Yaqubija, “ovakve organske razmjene na festivalima predstavljaju točno onakvu edukaciju kakvu želimo sistematizirati unutar našeg instituta”.
“Tuga nas ne smije gurnuti u smjeru pesimizma i apatije”, govori Bobrowska, nadodavši kako je jedan od najčešćih slogana korištenih na prosvjedima žena u Poljskoj 2020. godine bio “Vrijeme je za djelovanje”. Taj nas slogan podsjeća da, bez obzira na okolnosti i otpor s kojim se susrećemo, moramo nastaviti djelovati u znak podrške vrijednostima u koje vjerujemo – jer “sve što radiš je važno”.
Upravo ovakav pristup aktivističkom djelovanju preuzima i organizacija ac4pal, kao i projekt Global Animation Jam: To Gaza With Love, koji je Bobrowska predstavila publici kroz video zapis apela britanske animatorice Joanne Quinn. Projekt trenutačno uključuje 237 registriranih sudionika iz 41 države, a njegov cilj je motivirati profesionalne i amaterske animatore da kroz poruke podrške Palestini pridonesu rastućem broju glasova čiji je cilj prekid genocida u Gazi. Bobrowska je u svojem empatičnom apelu najbolje opisala čežnju za slobodom Palestine, izrazivši nadu da ćemo se jednog dana ponovno sastati, ali tada “u prisustvu Haneen, Nour i Shorouqa, kao i djece koju oni uče animirati”.
U tom duhu, umjetnički festivali ne bi trebali stajati po strani. Oni imaju i priliku i odgovornost usmjeravati pažnju prema glasovima koji su sustavno potisnuti. Program ovogodišnjeg Animafesta reflektira tu težnju ne samo kroz Bobrowskino predavanje, nego i kroz uključivanje radova palestinskih animatora, poput filma Sjećanje zemlje Samire Badran.1 Iz pozicije publike, takve su prilike poziv da preispitamo vlastiti odnos prema kanonu, dekoloniziramo naš osobni filmski kurikulum i otvorimo prostor za palestinsku kinematografiju – na festivalima i izvan njih.
- U programu ovogodišnjeg Animafesta, u sklopu Natjecanja filmova za djecu (dob 3–6), prikazan je i film izraelske redateljice Yali Herbet Moja sjena i ja. Ova informacija dodana je u tekst nakon njegove objave, 26.06.2025. (op.ur.) ↩︎
Objavljeno
