Projekt Ujedinjene Nikoline Hrge povezuje bivše i još uvijek zaposlene tekstilne radnice te istražuje razorne posljedice koje je uništenje tekstilne industrije imalo na ovu klasu žena.
TvornicaGalerije Miroslav Kraljević, projekt je kojim se mladim autorima putem otvorenog natječaja pruža podrška u produkciji samostalne izložbe. GMK pritom pokušava djelovati kao katalizator i platforma razvoja, te pružiti umjetnicima savjetodavnu i financijsku podršku pri realizaciji novog rada, a prednost se daje umjetnicima i istraživačima čiji se radovi temelje na interdisciplinarnom istraživanju, odnosno prožimanju različitih praksi te su u prvoj su fazi izvedbe. U sklopu ovogodišnje Tvornice mlada riječka autorica Nikolina Hrga predstavila je projekt Ujedinjene. Projekt povezuje bivše tekstilne radnice kao i one koje još uvijek rade, žene koje dijele iskustvo rada pod normom u industriji poznatoj kao primarno ženskoj.
Rad na projektu Hrga je počela nakon razgovora s jednom od radnica Riječke industrije odjeće (RIO) koja je željela podijeliti svoju priču, a oko nje autorica je počela razvijati dokumentarni film. Tijekom prosinca projekt je predstavljen u Galeriji Miroslav Kraljević izložbom koja je prikazala okosnicu projekta – egzistencijalnu i ekonomsku neizvjesnost, nasljeđe radničke klase i prijenos siromaštva, ljutnju i pobunu. U sklopu izložbe 21. prosinca održan je i razgovor s Chiarom Bonfiglioli, postdoktorandicom u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) koja istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji.
Razvoj tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od okosnica industrijalizacije do tada primarno agrarne Jugoslavije, a upravo je tekstilna industrija upošljavala primarno žensku radnu snagu te na određeni način predstavljala prvi korak žena u produktivni rad. Kako su nakon rata socijalne institucije kasnile s razvojem, na žene je padao dvostruki teret produktivnog i reproduktivnog rada, no kao i u ostalim socijalističkim zemljama radnice koje su bile majke imale su određene beneficije poput porodiljnog dopusta i skraćenog radnog vremena kako bi se mogle brinuti za djecu. Iako su ove politike osigurale veću participaciju radne snage, ojačale su i rodnu podjelu reproduktivnog rada unutar obitelji, ističe Bonfiglioli.
Kao jedan od ilustrativnih primjera Bonfiglioli navodi Arenu u Puli koja je nakon rata zapošljavala siromašne žene iz ruralnih krajeva u okolici grada, što je brojnim mladim ženama u ratom opustošenom kraju bio važan izvor prihoda, kao i način osamostaljivanja i emancipacije. Tvornica je s vremenom rasla, a svoje proizvode izvozili su na zapadno tržište, područje SSSR-a, a posebno u zemlje Nesvrstanih. Iako su plaće uvijek bile vrlo niske, troškovi života nisu bili toliko visoki, a posebno je važna bila infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom. Radnice su imale pristup brojnim socijalnim servisima, od doktora i medicinske sestre do raznih specijalista, kao i kulturnim sadržajima, udruženjima i drugim načinima organizacije slobodnog vremena. Iako je rad u tekstilnoj industriji bio zahtjevan i slabo plaćen fizički posao, poštovanje je dolazilo iz činjenice da su radnice i da doprinose društvu. Osjećaj žrtvovanja za kolektiv, kao i osjećaj ponosa koji iz toga proizlazi zajednički je radnicama u svim jugoslavenskim republikama, naglasila je Bonfiglioli.
Arena je poslovala i za vrijeme rata, no dvije tisućitih godina počinje propadati, a 2013. godine radnice počinju štrajk. Neke od njih još uvijek čekaju isplatu posljednjih plaća. U Hrvatskoj je od 1990. godine otpušteno više od sto tisuća radnica i radnika iz tekstilne industrije. To je osobito teško palo ženama koje su počele raditi osamdesetih godina i koje su bez posla ostale tek nekoliko godina prije mirovine. Mnoge bivše zaposlenice Arene danas rade na nereguliranom turističkom tržištu ili kao njegovateljice i migrantske radnice u Italiji, dok je u drugim područjima gdje ne postoje takvi “zamjenski” poslovi, situacija za ovu klasu žena još teža. Preostala tekstilna industrija u Hrvatskoj svodi se gotovo isključivo na podugovorene poslove koje karakterizira iznimno niska cijena rada, česti prekovremeni rad i prekarni ugovori, a nekadašnji tekstilni divovi postali su sweatshopovi zapadnjačkih brendova. “Benetton u svojim reklamama promovira ljubav i zajedništvo, dok istovremeno u osječkoj tvornici na sto tisuća načina krše radnička prava”, upozorila je Hrga.
Iako su se prije često bunile i zahtijevale veća prava, danas zbog uvjeta rada među radnicama vlada nostalgija za ondašnjim vremenima svojevrsne sigurnosti, naglašava Bonfiglioli. Također, iskustva rada iz vremena socijalizma danas se koriste kao diskurzivno oruđe i motivacija za aktualne borbe. U zamku romantiziranja i glorificiranja prošlosti lako je upasti i pri istraživanju ove teme, dodala je Hrga, jer se i same radnice često s nostalgijom osvrću na socijalistička vremena u kojima su se radnici i radnice cijenile, i u kojima su “živjele bolje”. Hrga još uvijek radi na dokumentarnom filmu te još uvijek promišlja kako ga završiti, a da pritom ne upadne u zamku nostalgije, no kao što kaže u opisu izložbe “važno je dozirati i preispitivati tu nostalgiju i iznova otkrivati prostore za pobunu i promjene”.