Tema Tvornica Galerije Miroslav Kraljević, projekt je kojim se mladim autorima putem otvorenog natječaja pruža podrška u produkciji samostalne izložbe. GMK pritom pokušava djelovati kao katalizator i platforma razvoja, te pružiti umjetnicima savjetodavnu i financijsku podršku pri realizaciji novog rada, a prednost se daje umjetnicima i istraživačima čiji se radovi temelje na interdisciplinarnom istraživanju, odnosno prožimanju različitih praksi te su u prvoj su fazi izvedbe. U sklopu ovogodišnje Tvornice mlada riječka autorica Nikolina Hrga predstavila je projekt Ujedinjene. Projekt povezuje bivše tekstilne radnice kao i one koje još uvijek rade, žene koje dijele iskustvo rada pod normom u industriji poznatoj kao primarno ženskoj.
Rad na projektu Hrga je počela nakon razgovora s jednom od radnica Riječke industrije odjeće (RIO) koja je željela podijeliti svoju priču, a oko nje autorica je počela razvijati dokumentarni film. Tijekom prosinca projekt je predstavljen u Galeriji Miroslav Kraljević izložbom koja je prikazala okosnicu projekta – egzistencijalnu i ekonomsku neizvjesnost, nasljeđe radničke klase i prijenos siromaštva, ljutnju i pobunu. U sklopu izložbe 21. prosinca održan je i razgovor s Chiarom Bonfiglioli, postdoktorandicom u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) koja istražuje utjecaj postsocijalističke tranzicije i deindustrijalizacije na rodne odnose u bivšoj Jugoslaviji, s posebnim naglaskom na radnice u tekstilnoj industriji.
Razvoj tekstilne industrije nakon Drugog svjetskog rata bio je jedan od okosnica industrijalizacije do tada primarno agrarne Jugoslavije, a upravo je tekstilna industrija upošljavala primarno žensku radnu snagu te na određeni način predstavljala prvi korak žena u produktivni rad. Kako su nakon rata socijalne institucije kasnile s razvojem, na žene je padao dvostruki teret produktivnog i reproduktivnog rada, no kao i u ostalim socijalističkim zemljama radnice koje su bile majke imale su određene beneficije poput porodiljnog dopusta i skraćenog radnog vremena kako bi se mogle brinuti za djecu. Iako su ove politike osigurale veću participaciju radne snage, ojačale su i rodnu podjelu reproduktivnog rada unutar obitelji, ističe Bonfiglioli.
Kao jedan od ilustrativnih primjera Bonfiglioli navodi Arenu u Puli koja je nakon rata zapošljavala siromašne žene iz ruralnih krajeva u okolici grada, što je brojnim mladim ženama u ratom opustošenom kraju bio važan izvor prihoda, kao i način osamostaljivanja i emancipacije. Tvornica je s vremenom rasla, a svoje proizvode izvozili su na zapadno tržište, područje SSSR-a, a posebno u zemlje Nesvrstanih. Iako su plaće uvijek bile vrlo niske, troškovi života nisu bili toliko visoki, a posebno je važna bila infrastruktura unutar tvornice koja ju je činila svojevrsnim društvenim centrom. Radnice su imale pristup brojnim socijalnim servisima, od doktora i medicinske sestre do raznih specijalista, kao i kulturnim sadržajima, udruženjima i drugim načinima organizacije slobodnog vremena. Iako je rad u tekstilnoj industriji bio zahtjevan i slabo plaćen fizički posao, poštovanje je dolazilo iz činjenice da su radnice i da doprinose društvu. Osjećaj žrtvovanja za kolektiv, kao i osjećaj ponosa koji iz toga proizlazi zajednički je radnicama u svim jugoslavenskim republikama, naglasila je Bonfiglioli.
Arena je poslovala i za vrijeme rata, no dvije tisućitih godina počinje propadati, a 2013. godine radnice počinju štrajk. Neke od njih još uvijek čekaju isplatu posljednjih plaća. U Hrvatskoj je od 1990. godine otpušteno više od sto tisuća radnica i radnika iz tekstilne industrije. To je osobito teško palo ženama koje su počele raditi osamdesetih godina i koje su bez posla ostale tek nekoliko godina prije mirovine. Mnoge bivše zaposlenice Arene danas rade na nereguliranom turističkom tržištu ili kao njegovateljice i migrantske radnice u Italiji, dok je u drugim područjima gdje ne postoje takvi “zamjenski” poslovi, situacija za ovu klasu žena još teža. Preostala tekstilna industrija u Hrvatskoj svodi se gotovo isključivo na podugovorene poslove koje karakterizira iznimno niska cijena rada, česti prekovremeni rad i prekarni ugovori, a nekadašnji tekstilni divovi postali su sweatshopovi zapadnjačkih brendova. “Benetton u svojim reklamama promovira ljubav i zajedništvo, dok istovremeno u osječkoj tvornici na sto tisuća načina krše radnička prava”, upozorila je Hrga.
Iako su se prije često bunile i zahtijevale veća prava, danas zbog uvjeta rada među radnicama vlada nostalgija za ondašnjim vremenima svojevrsne sigurnosti, naglašava Bonfiglioli. Također, iskustva rada iz vremena socijalizma danas se koriste kao diskurzivno oruđe i motivacija za aktualne borbe. U zamku romantiziranja i glorificiranja prošlosti lako je upasti i pri istraživanju ove teme, dodala je Hrga, jer se i same radnice često s nostalgijom osvrću na socijalistička vremena u kojima su se radnici i radnice cijenile, i u kojima su “živjele bolje”. Hrga još uvijek radi na dokumentarnom filmu te još uvijek promišlja kako ga završiti, a da pritom ne upadne u zamku nostalgije, no kao što kaže u opisu izložbe “važno je dozirati i preispitivati tu nostalgiju i iznova otkrivati prostore za pobunu i promjene”.
ObjavljenoObjavljeno
