Kritika Drevni švedski otok Öland naseljen je više od pet tisućljeća, a njegova arheološka nalazišta svjedoče o životu još iz prapovijesnog doba. Danas pod zaštitom UNESCO-a, Öland je zahvaljujući otočkim običajima sačuvao svoj prepoznatljiv poljoprivredni krajolik i tradiciju koja seže sve do željeznog doba. Nije stoga iznenađenje što je postao jedno od omiljenih švedskih turističkih odredišta koje posjetiteljima nudi sve od jahanja i razgledavanja starih drvenih mlinova do kupanja na predivnim pješčanim plažama.
No upravo je ta posljednja mogućnost sve neizvjesnija – idilične obalne vode Ölanda povremeno prekriva “toksična kaša nalik na kremu od rabarbare“, poznatija pod blažim imenom cvjetanje algi. Taj cvat je neugledan, neugodna mirisa i brzo potisne svaku želju za ulaskom u more. No problem nije samo estetski – morski biolozi upozoravaju da cvjetanje algi može sadržavati mikroorganizam poznat kao cijanobakterija, koja može biti otrovna, osobito za djecu i pse.
Cvjetanje algi može imati značajan utjecaj na lokalni turizam i gospodarstvo – i to ne samo na Ölandu. Istraživanja provedena u Švedskoj pokazuju da su lokalni ugostitelji na otoku Gotlandu imali pad broja rezervacija upravo zbog cvjetanja algi. Na samom Ölandu procijenjeno je da su 2005. godine gubici u sektorima turizma i ribarstva iznosili oko 11 milijuna eura. Povremeno se jedinice lokalne samouprave pokušavaju organizirati i provesti akcije čišćenja, no i one znaju biti znatan trošak – općina Strömstad na obali Skagerraka procjenjuje godišnje troškove takvih zahvata na oko 70 tisuća eura. S druge strane Baltičkog mora, istraživači iz Litavskog instituta za istraživanje mora upozoravaju da će, ne poduzmemo li mjere, obalne vode uskoro postati potpuno neprikladne za kupanje.
Postavlja se pitanje orotiv čega bismo to trebali djelovati, i na koji način? Više je čimbenika koji dovode do bujanja ljepljivih, smrdljivih algi na određenim područjima. Jedan od glavnih uzročnika u Baltičkom moru je proces ukrašen znanstvenim nazivom eutrofikacija, koji vjerojatno potječe od grčke riječi eutrophos, što znači “dobro hranjen”. Iako izvorni pojam zvuči bezazleno, eutrofikacija u današnjem kontekstu Baltičkog mora to nipošto nije – riječ je o pojavi u kojoj velike morske površine ostaju bez kisika, stvarajući takozvane “mrtve zone”.
Te mrtve zone nastaju kada višak hranjivih tvari iz poljoprivrede, poput nitrata i fosfora, dospije u more putem podzemnih voda, atmosfere, a ponajviše – rijeka. Ti elementi hrane određene vrste algi i bakterija koje na površini stvaraju sloj što blokira prodor svjetlosti u dublje slojeve mora, istovremeno hraneći bakterije koje troše kisik. Posljedica toga su morska područja u kojima gotovo da i nema kisika – ili ga uopće nema – pa u njima ne mogu opstati ni druge vrste koje ovise o kisiku.
Nije čudi stoga što Baltički centar za more pri Sveučilištu u Stockholmu (BSC) eutrofikaciju naziva najtežim ekološkim problemom s kojim se to more danas suočava. Posljedice te pojave daleko nadilaze štetu nanesenu obalnim turističkim područjima – eutrofikacija negativno utječe ne samo na ljude, već i na čitav morski životinjski svijet. Riječ je o katastrofi izazvanoj ljudskim djelovanjem: znanstvene procjene pokazuju da je razina kisika u Baltičkom moru danas najniža u posljednjih 1500 godina, ponajprije zbog otjecanja hranjivih tvari u more.
Problem je poznat već gotovo 50 godina. Naime, negativan utjecaj eutrofikacije, kao i ljudska odgovornost za njega, prepoznati su još početkom 1980-ih. Prema podacima Baltičke komisije za zaštitu morskog okoliša (HELCOM), međuvladine organizacije i ključne platforme za oblikovanje okolišnih politika vezanih uz zaštitu Baltičkog mora, pretjerani unos dušika i fosfora neprekidno je rastao od 1950-ih do kasnih 1980-ih. Od tada su poduzete određene mjere i količina hranjivih tvari koje dospijevaju u more je smanjena.
Unos hranjivih tvari jest smanjen – no razina manjka kisika u moru ostala je gotovo ista. To je dijelom uvjetovano geografskim specifičnostima Baltičkog mora, uključujući iznimno sporu izmjenu morske vode, uzrokovanu uskim morskim prolazima koji ga povezuju s oceanom. Zbog tako tromog kruženja voda, danas svjedočimo posljedicama hranjivih tvari unesenih prije 30 godina. Za razliku od užurbanih pritisaka globaliziranih tržišta i pretjerane potrošnje, ritam mora je spor. U najboljem slučaju, uspjeli smo tek zaustaviti rapidno pogoršanje situacije.
Tuga, frustracija i nada vladale su na seminaru HELCOM-a “Održiva poljoprivreda za zdravo Baltičko more”, održanom prošle jeseni u Helsinkiju. Ova raspoloženja, premda naizgled proturječna, savršeno su se uklopila u raspravu o alarmantnom stanju mora, sporom ili nikakvom napretku, izostanku političke volje i predanosti provedbi postojećih okolišnih propisa, te sve izvjesnijem neispunjavanju ciljeva postavljenih za poboljšanje ekoloških pokazatelja.
Nije slučajno da je fokus seminara bio upravo na održivoj poljoprivredi. Iako uzroci razorne eutrofikacije Baltičkog mora nisu jednoznačni, glavni izvor prekomjernog unosa hranjivih tvari dobro je poznat: poljoprivredna djelatnost, a posebno intenzivna upotreba gnojiva, od kojih znatan dio završava u moru putem atmosfere, rijeka ili podzemnih voda. Upravo zato u najnovijem Akcijskom planu za Baltičko more – strateškom programu mjera HELCOM-a za postizanje dobrog stanja morskog okoliša – većina od ukupno 36 mjera usmjerenih na suzbijanje eutrofikacije odnosi se na poljoprivredu.
Zaštita Baltičkog mora i vodenih tokova koji u konačnici u njega utječu uređena je brojnim direktivama i propisima Europske unije. Od Okvirne direktive o vodama, Direktive o nitratima pa do Okvirne direktive o pomorskoj strategiji – sve one imaju za cilj očuvanje kvalitete podzemnih i površinskih voda, postizanje dobrog stanja vodnoga okoliša u Europi, posebice mora i oceana, te ograničavanje opterećenja dušikom uzrokovanog poljoprivrednom praksom.
Ipak, navedene direktive nisu jedine politike koje utječu na potragu za složenim rješenjima jednostavnog cilja: smanjenja unosa i otjecanja dušika i fosfora. Europsku poljoprivrednu proizvodnju u velikoj mjeri oblikuje Zajednička poljoprivredna politika Europske unije, poznatija kao ZPP (eng. CAP). Riječ je o financijskom divu koji troši otprilike trećinu zajedničkog proračuna EU-a – primjerice, u razdoblju od 2021. do 2027. ukupni proračun iznosi 1,21 bilijun eura, od čega CAP obuhvaća 386,6 milijardi.
To je ujedno i jedna od najdugovječnijih europskih politika. Uspostavljena je u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, obilježenog nestašicom i nesigurnošću. Shodno tome, njezin je naglasak bio na povećanju poljoprivredne produktivnosti, osiguravanju dostupnosti hrane i prehrambene sigurnosti, ali i omogućavanju pristojnih životnih uvjeta za poljoprivrednike. Od samih svojih početaka, ZPP je, nastojeći zajamčiti prehrambenu sigurnost, štitila poljoprivrednike od nestabilnosti izazvane propalim usjevima ili otvorenim tržištima.
Zajednička poljoprivredna politika – osobito sustavi subvencioniranja – često je bila predmet kontroverzi, ponajprije zbog onoga što okolišni stručnjaci vide kao poticanje stvaranja velikih poljoprivrednih gospodarstava i intenzivnih metoda uzgoja, usmjerenih više na količinu nego na kvalitetu hrane. Jedan od ključnih problema leži u načinu dodjele subvencija: one se raspoređuju prema broju hektara u vlasništvu poljoprivrednika, a ne prema usklađenosti s okolišnim ili klimatskim ciljevima.
Raspodjela sredstava iz ZPP-a izrazito je neujednačena. Europska agencija za okoliš procjenjuje da je u razdoblju od 2014. do 2020. godine 20 % korisnika primilo čak 80 % izravnih plaćanja iz ZPP-a. Takva neravnoteža produbljuje jaz u prihodima između najvećih (i najbogatijih) i najmanjih poljoprivrednih gospodarstava, šaljući pritom poruku: ili se širi – ili odustani.
Iako velika poljoprivredna gospodarstva ne znače nužno i intenzivnu ili ekološki neodrživu proizvodnju, a postoje i poticaji za okolišno prihvatljive mjere, čini se da su one u velikoj mjeri neučinkovite. Kada je riječ o ekološkoj poljoprivredi, najnovija revizija Europskog revizorskog suda otkrila je prilično nezgodnu situaciju: države članice sredstva EU-a primjenjuju nedosljedno, a isplate su se nastavile čak i kada poljoprivrednici nisu poštovali osnovna načela ekološke proizvodnje, poput plodoreda ili standarda dobrobiti životinja.
Oko 12 milijardi eura sredstava EU-a usmjerenih na potporu ekološkoj poljoprivredi u posljednjih deset godina nije dovelo do povećanja proizvodnje ekološki uzgojene hrane. Cilj da se do 2030. godine 25 % poljoprivrednog zemljišta obrađuje na ekološki način također je malo vjerojatno da će biti ostvaren. Trenutačno je jedina zemlja članica koja ispunjava taj cilj Austrija.
Europska unija je 2020. pokrenula ambicioznu inicijativu Europski zeleni plan, usmjerenu na postizanje klimatske neutralnosti do 2050. Ključni dio tog plana bila je strategija “Od polja do stola”, osmišljena kako bi se “smanjila ovisnost o pesticidima i antimikrobnim sredstvima, smanjila prekomjerna uporaba gnojiva, povećala ekološka proizvodnja, poboljšala dobrobit životinja i zaustavio gubitak bioraznolikosti”. No unutar četiri godine, ti su ciljevi nestali. Kako je do toga došlo?
Jedan od problema jest bliskost velikih poljoprivrednih sindikata s dijelom političara unutar Europske unije. Jedan od najvećih europskih poljoprivrednih saveza, Copa-Cogeca, od samog se početka protivio reformama koje je predlagala strategija “Od polja do stola”. Copa-Cogeca, osnovana otprilike u isto vrijeme kad i ZPP, tvrdi da predstavlja svih 22 milijuna Europljana koji rade u poljoprivredi. No mnogi mali poljoprivrednici s tim se ne slažu te sindikat doživljavaju kao glasnogovornika interesa industrijske, velike poljoprivrede. Neki smatraju da se dugoročna prehrambena sigurnost može osigurati jedino napuštanjem intenzivne poljoprivrede koja ovisi o gnojivima i pesticidima – upravo one vizije koju, po njihovu mišljenju, zagovara Copa-Cogeca.
Istraživanje koje je provela platforma za klimatsko novinarstvo DeSmog.org dokumentiralo je gust raspored sastanaka među brojnim dionicima pogođenima politikama Europskog zelenog plana: proizvođačima pesticida i gnojiva, poljoprivrednim sindikatima (najčešće Copa-Cogecom) te nekolicinom utjecajnih konzervativnih političara, svih članova Europske pučke stranke.
Sve se to događalo prije velikih prosvjeda poljoprivrednika – od izbacivanja gnoja na ulicama Praga, blokada na poljsko-ukrajinskoj granici, pa do paljenja azbesta uz nizozemske ceste. Dok su prosvjedi okupirali stanovnike europskih metropola i paralizirali ulice, 15 od ukupno 31 mjere predložene u okviru strategije “Od polja do stola” ostalo je mrtvo slovo na papiru. Prijedlog Europske komisije o smanjenju upotrebe pesticida za 50 % do 2030. povučen je, a ambicija da se emisije koje nisu povezane s CO₂ smanje za najmanje 30 % do 2040. godine je napuštena.
ObjavljenoObjavljeno
