Kritika Istraživanja koja se dotiču mladih kao jedinstvene društvene skupine već su neko vrijeme u povećanom medijskom fokusu – što je dijelom potaknula pandemija i njen utjecaj na mentalno zdravlje mladih, a prije toga prosvjedi za klimu koje predvode srednjoškolci, ali i šira potreba za reformom kurikuluma i uvođenjem građanskog odgoja i obrazovanja u školski sustav. U tom kontekstu u posljednje se vrijeme medijskom popraćenošću ističe istraživanje političke pismenosti učenika i učenica završnih razreda srednjih škola, koje nam unazad već deset godina govori o promjenama u političkoj informiranosti, ali i vrijednostima srednjoškolaca.
Neki od rezultata tog istraživanja anticipirani su u publikaciji Klasika, punk, cajke: Kulturni kapital i vrijednosti mladih u gradovima na jadranskoj obali: preko 2600 učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola iz Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika ispunjavalo je anketni upitnik, a autori Željka Tonković, Krešimir Krolo i Sven Marcelić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru nastojali su povezati njihov kulturni kapital i stajališta s glazbenim preferencijama te nam na taj način pružiti bolji uvid u pitanje što utječe na formaciju glazbenog ukusa kod mladih.
Teorijska polazišta ove bogate i razrađene publikacije nalaze se ponajprije u konceptu kulturnog kapitala francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, koji on dijeli na institucionalizirani (akademske titule i postignuća), utjelovljeni (znanje koje je pasivno usvojeno putem socijalizacije) te objektivirani kulturni kapital (posjedovanje kulturnih dobara). Kao važni alati za interpretaciju rezultata pojavljuju se i različite teorije individualizacije, koje suvremeno društvo vide kao fragmentirano i lišeno velikih priča koje su obilježile prethodne povijesne periode. Još jedna teorija koja se pojavljuje kao bitna u ovom istraživanju je ona o kasnom kapitalizmu Frederica Jamesona, prema kojoj dubina i povijesna podloga u svijetu koji nas okružuje gube na značenju te se ističe fokusiranost na neposredno iskustvo i aktualni trenutak, dok istovremeno potrošačka logika u području kulturnog sadržaja stvara dojam sve prisutnijeg i sve potpunijeg estetskog populizma.
Također, istraživači su se vodili i podjelom na “omnivore” i “univore” u konzumaciji kulturnih sadržaja, prema kojoj se, za razliku od klasične podjele na “višu” i “nižu” umjetnost, u suvremenom kontekstu podjela se odvija upravo na razini toga s koliko različitih žanrova je osoba upoznata, a upravo raznovrsniji ukus sugerira i veći kulturni kapital. Žanrovi koji u međuvremenu prestaju biti dio mainstreama – poput jazza, bluesa, punka i sl. – prolaze kroz tzv. gentrifikaciju žanra – od masovnosti i stalne potražnje za novim sadržajima njihova publika fokusira se na očuvanje i legitimaciju samog žanra, a on postaje označitelj višeg kulturnog kapitala.
Imajući u vidu da se istraživanje provodilo u šest najvećih priobalnih gradova, istraživači napominju kako se, posebno u Dalmaciji, ističe problem prevelike centraliziranosti u županijskim središtima s obzirom na dostupnost kulture, dok istovremeno postoji čitav niz relativno velikih naselja bez kulturnih sadržaja, što predstavlja veliku prepreku cjelovitom razvoju kulturnih preferencija i ukusa. Međutim, problem kulturne deprivacije osjeti se i u većim gradovima – najslikovitiji primjer percepcije važnosti kulture u gradskim poglavarstvima jest spajanje sa sektorom sporta, tehničke kulture i slično (što je slučaj u Splitu, Zadru i Šibeniku), čime kultura u biti nema zaseban godišnji proračun na koji može računati, a pritom Zadar i Šibenik (za vrijeme provedbe istraživanja) nemaju ni društveno-kulturni centar koji bi okupljao udruge u kulturi. Sve veći pritisak turizma na svaki slobodan otvoreni ili zatvoreni prostor u priobalnim gradovima, ali i nepristupačnost koju stvaraju visoke cijene prilagođene turistima, dodatno otežavaju nastojanja da se negativni trendovi preokrenu.
Tako nepovoljna situacija, kako u ruralnim tako i u urbanim sredinama, nužno rezultira slabom kulturnom participacijom mladih, ali i reduciranom žanrovskom ponudom glazbenih ili, recimo, filmskih sadržaja, što sve ustvari poput začaranog kruga rezultira gotovo apsolutnom dominacijom tradicionalno-popularnog ukusa, i to naročito kod omladine, jer se radi o skupini koja se nalazi u formativnom razvojnom periodu. To se možda i najvidljivije očituje u glazbi, a autori su u svojoj klasifikaciji nastojali što osjetljivije zabilježiti raspon glazbenih preferencija kod mladih, koje su razdvojili na posjećivanje koncerata i glazbeni ukus.
U rezultatima je vidljivo da najraznovrsnije glazbene, ali i kulturne preferencije općenito, kao i najveću stopu posjećivanja gradske knjižnice – što autori navode kao jedan od pokazatelja kulturnog kapitala – imaju mladi u Puli. To je u jednu ruku i očekivano s obzirom na razvijenost izvaninstitucionalne kulturne scene u tom gradu, čemu posebno doprinosi Društveni centar Rojc koji povezuje stotinjak udruga, od kojih mnoge iz područja kulture, a posebice suvremene i alternativne kulture te kulture mladih. Drugi važan čimbenik koji Pulu ističe kao pozitivan primjer poticanja kulturne participacije su glazbeni festivali, kao što su Outlook i Dimensions, ali i najpoznatiji i najstariji filmski festival u Hrvatskoj. Situacija u ostalim gradovima nešto je nepovoljnija za mogućnost kulturnog sudjelovanja i izražavanja mladih, što se očituje nedostatkom ili nedovoljnim materijalnim, prostornim i drugim resursima lokalnih “scena”.
Zanimljivo je istaknuti i kako kulturna razvijenost više ovisi o ekonomskoj razvijenosti kod gradova srednje veličine – poput Dubrovnika i Šibenika – nego kod Splita i Rijeke, u kojima je ponuda raznih kulturnih sadržaja puno bogatija, već kao rezultat većeg broja stanovnika. Pokazalo se i kako srednjoškolci u Šibeniku nešto češće posjećuju rock, punk i indie koncerte, kao i svirke demo bendova u odnosu na svoje vršnjake iz drugih dalmatinskih gradova, dok u Dubrovniku zbog prilagođavanja ponude turizmu manjka sadržaja koji su cjenovno pristupačni srednjoškolcima. To ukazuje na činjenicu da (ne)posjećivanje određenih koncerata, izložbi i drugih događanja umnogome ovisi i o materijalnom statusu, a ne samo o osobnim preferencijama.
U skladu s očekivanjima, glazbene i druge preferencije mladih pokazale su se gotovo u potpunosti usklađenima s razlikama u društvenom statusu njihovih roditelja, što upućuje na visoku razinu društvene reprodukcije. Podjela na one s pristupom raznolikim i globalnim sadržajima te one koji se oslanjaju na lokalne i tradicionalne sadržaje prilično je rigidna, i to upravo zbog neposredne roditeljske okoline, koja u odsustvu ili veoma slabom prisustvu zajedničkih kulturnih sadržaja uvelike određuje tko će što slušati i gledati, te hoće li uopće išta čitati. Na tom planu rezultati su, opet u skladu s očekivanjima, pokazali da najveći dio mladih preferira popularne i konzumerističke oblike potrošnje, što je najprisutnije kod onih koji se slabije koriste engleskim jezikom i nemaju želju odlaska iz grada, te su ustvari naviknuti na malu ili nikakvu ponudu.
Slabo sudjelovanje u kulturi također je popraćeno i slabom političkom participacijom koja se najviše očituje u prilično zabrinjavajućem podatku da preko 55 posto mladih u toj regiji, kad ih se pita jesu li politički više lijevo, u centru ili desno, odgovara da ne zna ili nije zainteresirano, dok njih gotovo 80 posto smatra da većini ljudi ne treba vjerovati, čime ustvari iskazuju ispodprosječnu razinu povjerenja u odnosu na opću populaciju u Hrvatskoj.
Plansko pristupanje složenim poteškoćama s kojima se mladi suočavaju, a koje uključuju i povećanje kulturne participacije te skupine, potaknuto je Strategijom omladinskog sektora Vijeća Europe. Međutim, kako piše H-Alter, glavni dokument koji se u Hrvatskoj odnosi na implementaciju Strategije, od obrazovanja i zapošljavanja do ljudskih prava i održivog razvoja – Nacionalni program za mlade 2020.-2024. – još nije usvojen, iako je na savjetovanje postavljen još početkom 2020., o čemu se na ovom portalu već pisalo. Također, u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030. godine mladi se najviše spominju u kontekstu demografske revitalizacije, a kultura je prošla posebno loše; naime, smještena u cjelinu 5.1. pod naslovom “Konkurentno i inovativno gospodarstvo”, na svega par ulomaka, zajedno s medijima. U skladu s položajem u samoj strategiji, kulturu se onda promatra u prvom redu kao kulturnu i kreativnu industriju s visokim izvoznim potencijalom i dobiti, u okviru produkcijskih kuća, dok se povećavanje razine kulturne participacije spominje u ciljevima, no iz ostatka teksta nije vidljivo kako se to nastoji realizirati. Stoga vjerojatno ne iznenađuje ni da se mladi u ovom kontekstu uopće ne spominju.
Autori u završnom poglavlju navode i nekoliko preporuka za javne politike, među kojima se ističu premošćivanje jaza u pristupu kulturnim sadržajima između učenika koji žive u urbanim i ruralnim područjima, otvaranje različitih programa neformalnog obrazovanja u kulturi, uvođenje građanskog odgoja, jačanje civilnog sektora u kulturi, a posebno suvremenoj kulturi i umjetnosti koja je u Jadranskoj Hrvatskoj, ali i Hrvatskoj generalno, izuzev eventualno Zagreba, ozbiljno podzastupljena. Također se predlaže i podržavanje medijskog sadržaja koji bi bio istovremeno poticajan u vidu kulturne participacije te pristupačan i prilagođen mlađoj publici, kao i suradnja kulturnih ustanova i civilnog sektora, a svugdje se naglašavaju projekti namijenjeni osuvremenjivanju i povećanju raznolikosti kulturnih sadržaja, zbog činjenice da su takvi sadržaji u gradovima na obali često izričito prilagođeni turistima, a tiču se pretežno kulturne tradicije i baštine.
Čitajući o regionalnim razlikama kod pristupa kulturi i kulturnoj participaciji mladih u Hrvatskoj, od iznimnog je značaja imati na umu da kultura ne nastaje, ali ni ne nestaje u vakuumu, neovisno o širim društvenim procesima. Nestanak se dijelom može pripisati procesom pretvorbe društvene u državnu imovinu i njena prodaja u kojoj počesto nije bilo čak ni tržišne logike, a kamoli logike u užem smislu – tako je grad Split 1994. dao u privatizaciju sva četiri kina u gradskoj jezgri, od kojih su čak tri u relativno brzom roku prenamijenjena. Ovakvi primjeri upravljanja kulturnom infrastrukturom predstavljaju više pravilo nego izuzetak, a na nacionalnoj razini ne postoji volja da se situacija preokrene.
U tom kontekstu pozitivne sustavne prakse, poput ulaganja u kulturu koje nadilazi razinu održavanja “hladnog pogona”, etabliranje javno-civilnog partnerstva kao poželjnog modela upravljanja kulturnim dobrima te jasni planovi i strategije temeljene na suradnji donositelja istih s korisnicima i stvaraocima kulturnih sadržaja te stručnjacima u području kulture, i dalje ostaju tek daleki san.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
