Oda imagologiji djetinjstva

Piše: Martina Jurišić

Decentralizacija europskog umjetničkog prostora i usmjerenost na marginalizirana područja Europe idejni je koncept platforme Corners koja je hrvatskoj umjetničkoj javnosti predstavljena u svibnju i lipnju 2016. godine. Projekti koji čine platformu međunarodnog su i multidisciplinarnog karaktera te teže interakciji između umjetnika, istraživača i publike s ciljem umjetničkog povezivanje kroz priče o posjećenim rubnim dijelovima Europe. Godinu dana nakon prvog predstavljanja na zagrebačkom Trnju, Corners platforma se vraća u Zagreb s dvama projektima usmjerenima na najmlađe članove lokalne zajednice, a čiji će se radovi moći pogledati 3. lipnja u prostoru Pogona.

Radioničkog karaktera s izrazitim naglaskom na participativnost sudionika i publike, projekti su nastali kao suradnja umjetnika iz različitih dijelova Europe. Nedyelko Delchev (Sofija, Bugarska) te Maciej Salamon (Gdanjsk, Poljska), idejni začetnici projekta Birdhouse Gallery, usmjereni su na uspostavljanje europske galerijske mreže kroz višednevne radionice za djecu. Izradom i ukrašavanjem malenih pokretnih kućica stvaraju se personalizirani galerijski prostori s izrazitim naglaskom na moć dječje imaginacije u umjetničkom oblikovanju. Dekonstrukcijom odnosa odrasli-djeca kroz ravnopravnu interakciju i suradnju projekt se udaljava od uobičajene jednosmjerne komunikacije u kojoj su djeca isključivo recipijenti u svijetu odraslih. Poticanje mašte i razvijanje umjetničkih vještina je obostrano te umjetnici, jednako kao i djeca, prolaze proces ponovnog upoznavanje sebe i svijeta u kojem žive. 

Projekt Playground, nastao suradnjom četiriju umjetnika, zasniva se na prikupljanju i stvaranju zbirke igara iz različitih dijelova Europe. Umjetnici – Miha Horvat (Ljubljana, Slovenija), Riccardo Spagnulo (Bari, Italija), Gianfranco Mirizzi (Rijeka) te Simon Farid (Gateshead, Velika Britanija) – u suradnji sa zajednicom otkrivaju i uče o lokalnim igrama, istovremeno predstavljajući igre koje su, također kroz radionice, upoznali u drugim područjima Europe. Ovaj postmodernističko-etnološko-folkloristički projekt promiče ideju participacije uključivanjem lokalne zajednice u stvaranje novih oblika igara iz onih njima već poznatih i onih koje su im predstavljene u okviru projekta. U Zagrebu su uključena lokalna djeca koja svoje istraživanje provode na multimedijalnom igralištu izrađenom isključivo za aktivnu participaciju. Jednako kao i prethodni projekt, i Playground je svojevrsna oda imagologiji djetinjstva i njezinoj moći u produkciji inovativnih i drugačijih umjetničkih djela.

Iako su oba projekta utemeljena na ideji participativnosti, umjetnici potonji pojam koriste s oprezom. Različite političke i ideološke implikacije učinile su polje participacije nedovoljno istraženim i kontroverznim, a umjetnici svojim projektima – posebno projektom Playground – žele iznova proučiti njegove silnice i stvoriti pozitivniju sliku participativnosti zajednice. Osim ideje sudioništva, oba projekta promiču važnost umjetnosti i kulture u educiranju djece i razvoju umjetničkih vještina. Ideja o umjetnosti i kulturi kao nadnacionalnom, univerzalnom jeziku koji potiče dječju maštu te djeci omogućuje otkrivanje sebe i svijeta u kojem žive, danas je posebno aktualna kada svjedočimo ideologizaciji i politizaciji formalnog obrazovnog sustava. Ono što ove projekte izdvaja od formalne edukacije ravnopravna je i iskrena razmjena ideja između odraslih i djece te ozbiljno shvaćanje dječjih intervencija u javni i umjetnički prostor.

Važnost ulaganja u dječju imaginaciju još je u prvoj polovici 20. stoljeća prepoznao francuski profesor i povjesničar ideja Paul Hazard, smatrajući je jedinom ujedinjujućom silom. Njegova ideja o univerzalnoj dječjoj republici promicala je predodžbu o univerzalnosti djetinjstva i djeci kao izvannacionalnim subjektima. Upravo bi takva republika, prema Hazardu, trebala trijumfirati nad nacionalnim interesima te se temeljiti na međusobnom uvažavanju bez obzira na jezik, podrijetlo ili geografsku pripadnost. No djeca i djetinjstvo, osim što su zanemareni i podcijenjeni aspekti društva, pod snažnim su utjecajem ideoloških, političkih, ekonomskih i kulturnih silnica. Stoga su predodžbe djetinjstva i djeteta zapravo konstrukcije odraslih nastale na temelju njihovih vizija o tome što bi djetinjstvo trebalo predstavljati. Paradoksalno, čini se kako djetinjstvo ne pripada djeci i njihovom viđenju svijeta, već nostalgičnim sjećanjima odraslih koji ga proizvode.

Konture Hazardove idealističke dječje republike naslućuju se u projektima kao što su Birdhouse Gallery i Playground koji djetinjstvo vraćaju djeci i potiču ih na konstruiranje vlastitog svijeta bez intervencije odraslih. No, kao i dječja književnost, koja je često karakterizirana kao “izdvojena književnost” na margini znanosti o književnosti i književnosti uopće, tako i potonji projekti čine “izdvojene” umjetničke intervencije, ali i idealističko-utopijski moment rekonstrukcije pojma djetinjstva.