Tema Piše: Antonela Marušić
Slijepe i slabovidne osobe spadaju u najteže zapošljivu skupinu osoba s invaliditetom. Prava osoba s invaliditetom u Hrvatskoj regulirana su Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, no unatoč njemu, ali i propisanom kvotnom zapošljavanju osoba s invaliditetom koji nekim poslodavcima osigurava poticaje za zapošljavanje OSI, prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od 2352 zaposlenih osoba s invaliditetom tek je 74 onih s oštećenjem vida.
Ovu izuzetno nisku zapošljivost slijepih i slabovidnih generiraju uglavnom predrasude videćih, konformizam poslodavaca te različite diskriminatorne prakse koje iz njih proizlaze. O tome svjedoči i naše istraživanje u kojem smo se fokusirali na položaj i radne uvjete slijepih i slabovidnih medijskih radnika i radnica u Hrvatskoj. O toj smo temi razgovarali s četvero slijepih i slabovidnih osoba koje su imale iskustvo rada u medijskom sektoru. Zanimalo nas je na koji način poslodavci – tvrtke, vlasnici i udruge koje se bave medijskom proizvodnjom – osiguravaju prilagodbu njihovih radnih mjesta, na koje probleme slijepi i slabovidni nailaze u ovoj specifičnoj radnoj sredini, te kako ih pokušavaju prevladati.
Tople ljudske priče i herojski poduhvati
Naš prvi sugovornik, Branimir Šutalo navodi da je s bavljenjem novinarskim radom započeo na IN-portalu, specijaliziranom portalu koji se bavi temama i pitanjima važnim za osobe s invaliditetom. Tamo je pisao filmske kritike te razne osvrte na temu položaja osoba s invaliditetom. Također je, kaže, objavljivao tekstove na portalima Pogledaj.to i Culturenet, pri čemu je uglavnom bila riječ o tekstovima vezanima za pristupačnost vizualnih kulturnih sadržaja slijepim i slabovidnim osobama.
Upitali smo ga jesu li, prema njegovom iskustvu, slijepim i slabovidnim osobama omogućeni jednaki uvjeti rada u medijima i novinarskim kućama. “IN-Portal je kao specifičan medij ipak iznimka. No sama činjenica da se osobe s invaliditetom u mainstream medijima mogu nabrojati na prstima jedne ruke, a slijepih je još manje, govori dovoljno. Najlakše je zadovoljiti tehničke uvjete, prilagodba radnog mjesta asistivnom tehnologijom, mada se i na tom polju nailazi na probleme i nerazumijevanje. Ključni problem je ljudska neprilagođenost koja je uvjetovana duboko usađenim stereotipima, kako prema slijepima tako i prema svim osobama s invaliditetom”.
Istražujući ovu temu zamijetili smo da najveći broj slijepih i slabovidnih medijski angažman traži i dobiva u krugu portala i glasila koji se bave pravima osoba s invaliditetom, dok je broj onih koji su bili i jesu angažirani u medijima koji se dominantno bave problemima opće populacije, prilično mali. Šutalo se s tim slaže: “Ono malo osoba s invaliditetom u medijima su isključivo ili na specijaliziranom portalu ili, ako su u mainstreamu, onda jedino rade teme koje su posvećene OSI tematici. To su važne teme, ali invaliditet nije ono što definira OSI. Oni imaju interese, znanja, vještine koje su usmjerene prema svim područjima života. Sve ih zanima, kao i ostale. Volio bih živjeti u društvu gdje će, primjerice, voditeljica dnevnika biti osoba u kolicima koja bez problema može lijepo, elokventno i artikulirano obavljati taj posao.”
Na kraju se, tvrdi on, sve svodi da društvo osobe s invaliditetom veže uz teme kao što su socijala, “tople ljudske priče”, “herojski poduhvati” i slično. Slijepa ili slabovidna osoba u medijskom sektoru nailazi na prilično sličan set problema kao i ostale osobe s invaliditetom na radnim mjestima. Osim što mora nastojati što bolje raditi svoj posao, slijepa osoba se mora nositi s predrasudama i neznanjem okoline. Vlada stereotip da su slijepi zbog sljepoće nepismeni, neinformirani te općenito neprilagođeni. “Zapravo je okolina neprilagođena. Moderne tehnologije slijepima danas omogućavaju pristup znanju i informacijama. Čest je slučaj da je slijepa osoba nadprosječno informatički verzirana, ali nikada neće dobiti šansu je ih društvo promatra kao ‘vanzemaljce’, kao nešto nepoznato.”
Nikada lakše, a i dalje uvjerljivo najteže
Zbog svega ovoga slijepi i slabovidni na radnim mjestima, pa i u medijskom sektoru, nailaze na različite diskriminatorne prakse. Kroz osobno iskustvo Šutalo svjedoči da je sažaljenje najčešći oblik diskriminacije. Ističe kako takav odnos posebno nagriza dostojanstvo i samopouzdanje osoba s invaliditetom. “Postoje neki među OSI koji taj sažaljivi društveni refleks iskorištavaju te se nastoje okoristiti položajem žrtve. Nažalost, perpetuiranje stereotipa je obostran proces”, kaže naš sugovornik i dodaje kako su i osobe s invaliditetom dio iste zajednice, pa i oni pate od istih predrasuda prema drugačijima. Uz sažaljenje, neznanje je uzrok mnogim barijerama, a zapravo je, ističe, riječ o nepoznavanju ili neupoznavanju osoba s invaliditetom.
“Prema podacima OSI čine deset posto populacije. Neka se ljudi upitaju za koliko njih mogu reći da su im dobri prijatelji. Smatram da zajedničko odrastanje, školovanje, od vrtića do faksa, druženje i slično mogu učiniti više od raznih edukacija, strategija, UN-ovih konvencija. Recimo, ja sam osobno svojim angažmanom u kvizaškoj supkulturi, koji traje već 14 godina, u potpunosti razbio stereotipe među tom populacijom.” Slično su, kaže on, učinili neki drugi u polju glazbe, prevoditeljstva i sličnim područjima.
Zanimalo nas je i mišljenje Branimira Šutala o tome u kojoj su se mjeri i u kojim segmentima predrasude prema osobama s invaliditetom smanjile u Hrvatskoj u proteklih deset godina. “Mora se reći da je jasan i nedvojben progres prisutan. Ipak su se stvari pokrenule u integraciji OSI učenika u redovno školstvo, pokreću se socijalna poduzetništva te je općenito nevladin OSI sektor iznimno aktivan i plodonosan. Oni što vide mogu i golim okom primijetiti da je sve više OSI vani, među ljudima, u prometu”, odgovara i ističe kako su socijalni problemi osoba s invaliditetom i dalje iznimno veliki. Nadprosječno su zastupljeni među siromašnima, samima, usamljenima, neobrazovanima.
“Startna pozicija nam je toliko udaljena od prosječnog starta, a duboko povijesno usađeni stereotipi su alive and kicking, da još uvijek moramo položaj i život OSI opisivati u sivim prema mračnim bojama. Rezime bi bio: nikada nam nije bilo lakše, ali nam je još uvijek uvjerljivo najteže.”
Prilagodba svedena na kreativnost
Petra Deša slabovidna je od svoje treće godine kada je krenula na pretrage, nakon što su njezini roditelji primijetili da ne vidi dobro. Tijekom osnovne škole, posebno u nižim razredima, nije imala većih teškoća jer je mogla sudjelovati u nastavnom procesu kao i ostali učenici, no u četvrtom razredu vid joj je počeo slabiti. “Tada više nisam toliko gledala u ploču sa namjerom da pročitam, pisala sam i dalje rukom i koristila udžbenike, ali sve više uz prilagodbu, zahvaljujući mojim roditeljima i učiteljici. Čitala sam uz pomoć povećala i dodatne lampe koju sam imala uza se u razredu pošto mi je rasvjeta bila najveći problem. Kada je bilo mračno, vani nisam mogla sama, ali sam koristila bateriju jer putem od škole do kuće nekada i nije bilo rasvjete.”
No, sama prilagodba bila je, kaže ona, svedena na kreativnost njezinih roditelja i učitelja, tek kasnije počeli su dobivati više informacija iz Zagreba od strane Centra Vinko Bek, institucije koja se bavi odgojem i obrazovanjem slijepe i slabovidne djece, mladeži i odraslih. Upisavši srednju školu tamo je prvi put susrela slijepe i slabovidne osobe. “Osobno, nikada se nisam bavila zakonima i pravima jer sam u više navrata dobivala negativne odgovore kada su moji roditelji nešto tražili za mene kao za slijepo dijete jer je problem uvijek bio financijski. Moji roditelji su oboje bili zaposleni, pa im nije bio problem kupiti mi bilo kakav prilagođeni predmet ili knjigu, ali isto tako nisu znali gdje nešto mogu pronaći i kako do nečega doći.”
Nakon što je upisala fakultet, trudila se i sama pronalaziti informacije o svojim pravima. Najčešće je bila upućivana u Hrvatski savez slijepih ili Udrugu slijepih, no rijetko kada je od njih dobila neku pomoć ili makar savjet. “Ne smatram da se to događalo iz neke loše namjere, nego jednostavno zakon tako funkcionira, a udruge su financirane iz raznih projekata i skoro pa trebaš doći na red kako bi dobio prilagođenu knjigu ili neko pomagalo.” Sve se, navodi ona, svodi na to da se pojedinac mora sam boriti za svoja prava.
Kada je riječ o angažmanu slijepih i slabovidnih u medijima, u svijetu videćih postoji i predrasuda da su slijepe osobe više od ostalih koncentrirane na glas i glasovne sadržaje te stoga podobnije za rad u radijskim medijima koji produciraju audio sadržaje. Petra Deša se s tim ne slaže.
“Dapače, brojne slijepe osobe jako lijepo pišu, a uz današnju tehnologiju što se tiska tiče i rada u njemu slijepa osoba skoro pa da i nema veću prepreku. Samo je bitno da se sama potrudi, nauči raditi na računalu, pita za pomoć kolege, objasni kako funkcionira govorni program tj. čitač ekrana u odnosu na rad na računalu bez njega, jer ono što ljudi koji vide normalno vide na ekranu nije ono što ja čujem i to im treba objasniti, a uz dobru komunikaciju to se riješi za pola sata lijepog razgovora. Osoba se treba sama truditi, ali treba i pitati za pojašnjenje i, dakako, ne ljutiti se ako dobije nešto u nekom formatu koji nije pristupačan. Treba, primjerice, objasniti da je JPG format kao takav nama totalno nepristupačan, a kada se to objasni, sve dalje je lako jer postoje ostali formati. Ako i ne, postoji dobra volja kolega koji će nešto i pročitati, a ja ću si u tom slučaju bitno zapisati na sebi pristupačan način i dalje ću nastaviti s izvršavanjem zadatka.”
Besmisleno obrazovanje za izumrle poslove
Deša je magistrirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i kroz pet godina prošla kroz upoznavanje s različitim oblicima medijske proizvodnje. “Radio mi je bio primaran i to još puno prije nego sam uopće upisala fakultet jer sam znala da je to nešto što ja mogu i želim. Vrlo sam komunikativna osoba, ali i sramežljiva i ne volim biti viđena, nisam govornik pred publikom, ali kada i to treba, potrudim se.” Prvo iskustvo rada u medijima imala je u tisku, gdje je pisala projekt u jednoj medijskoj udruzi. “To mi je bilo jako lijepo i poučno jer nisam od pera, više sam od glasa, ali kroz život se uči pa sam tako i ja puno toga naučila. Od toga kako izabrati temu, kako pronaći i doći do materijala, sugovornika i na koji način im prezentirati to što me zanima.”
Na red je došlo stručno usavršavanje u trajanju od godinu dana na Hrvatskom radiju.
“Bilo mi je sasvim u redu, ali na kraju svega sam shvatila da tehnologija koja meni treba ondje još neće dugo ući. No, tada nisam imala prava na prilagodbu radnog mjesta pošto sam bila zaposlena samo na godinu dana bez prava na zasnivanje radnog odnosa, ali kolege su bili od pomoći. Snalazila sam se sama na svoj način i pitala za pomoć samo kada je trebalo nešto tehnički odraditi tj. dovršiti neku reportažu ili montirati vijest. To se jako dopalo tehničarima u režiji jer sam si ja sve zapisala od koje sekunde pa do koje minute ide priča, pa što ide dalje i tako smo zajednički slagali, naravno uz tehničku sugestiju što bi ipak bilo bolje. Jako puno togasam naučila jer treba znati složiti vijest za Kroniku dana od 30 sekundi, a da je slušatelju sve jasno jer iz sveg materijala kojeg skupim, a to je i po više minuta, treba izvući samo 30 sekundi.”
Posljednje tri godine radi u Gradskom uredu za sport i mlade kao viša stručna suradnica za sport. “Na radnom mjestu jako sam zadovoljna. Komuniciram sa svima i kada mi nešto i nije jasno pitam da mi se ponovi, a ako nešto ne čujem, zamolim da mi se napiše u e-mailu. Kolege su više nego voljni sudjelovati u prilagodbi moga radnog mjesta i mog posla općenito jer i oni uče zajedno sa mnom kako mi prići i kako sa mnom surađivati.”
Deša smatra kako se zaposlenost slijepih i slabovidnih može poboljšati prije svega obrazovanjem. “Budimo iskreni i priznajmo si da je trenutno školovati se za telefonistu ili administrativnog tj. poslovnog tajnika besmisleno!” Treba, kaže ona, poraditi na modernizaciji i na korištenju moderne tehnologije u obrazovanju.
Društvo još uvijek boluje od predrasuda
Novinar Darko Matić godinama je bio urednik časopisa Riječ slijepih. Prve novinarske korake učinio je na lokalnom radiju, dok je još bio videća osoba. Uz radijske emisije na Zagrebačkom radiju uređivao je i vodio emisiju Šesto čulo Hrvatskog radija te emisije na Hrvatskom katoličkom radiju, Radio Velikoj Gorici, Gold FM-u te danas na City radiju, a surađivao je i sa sportskim programom Hrvatskog radija. U posljednje četiri godine uređivao je televizijske emisije na televiziji Z1. Već 14 godina glasnogovornik je Hrvatskog paraolimpijskog odbora, krovne organizacije sportaša s invaliditetom.
U početcima bavljenja novinarstvom morao je savladati informatičke tehnologije poput služenja računalom, internetom, digitalnim snimanjem tonova i njihove obrade i slično. Imao je, kaže, sreće upoznati ljude koji su mu pružili šansu da se okuša u novinarstvu posvećenom osobama s invaliditetom, a koje nisu isključivo slijepe osobe.
“Nažalost naše društvo još uvijek boluje od predrasuda i stigmatizacija tako da je bilo potrebno uložiti više napora i dokazivanja od mojih kolega koji nisu bili osobe s invaliditetom. Na tom putu nailazio sam i na neke pomalo komične scene. Sjećam se svoje prve radijske emisije na ondašnjem Zagrebačkom radiju kada se uz moju gošću u studiju pojavila jedna od videćih kolegica. Kako je emisija išla uživo, a ja obožavam takav format, naravno da sam pomalo bio zatečen i kada sam je upitao što ona radi u studiju, jer ipak sam ja urednik i voditelj, dobio sam pomalo čudan odgovor: ‘Pa ako pogriješite, ja sam tu da vam pomognem.’ Uz zahvalu, ljubazno sam je zamolio da napusti studio i da je na meni da odradim ono za što sam zadužen.”
Budući smo već spomenuli kako je u Hrvatskoj od 2352 zaposlenih osoba s invaliditetom tek njih 74 onih s oštećenjem vida, pitamo našeg sugovornika je li upoznat s podatkom koliko među njima ima slijepih i slabovidnih novinara ili medijskih radnika.
“Koliko sam upućen nema niti jednog slijepog novinara koji ima stalno zaposlenje. Sve se uglavnom svodi na honorarčenje. Naravno da je to žalosno. No, osim urednika koji, kako sam već rekao imaju neke predrasude, odgovornost leži i na nama slijepima. Jednostavno se moramo nametnuti svojim sposobnostima, vizijom i željom za dokazivanjem. Mene je uvijek inspiriralo da učinim ono što su neki mislili da je nemoguće. Upravo treba težiti jednakopravnosti, a ona se ne dobiva na pladnju, već se za nju valja dobrano uznojiti i pripremiti da sve ‘iz glave’ odradiš, a da nitko na kraju ne pomisli da si slijepa osoba.”
Moramo se boriti sami za sebe
Naša najmlađa sugovornica je mlada komunikologinja i povjesničarka Dejana Rakić. Zanimalo nas je u kojem segmentu joj je kao slijepoj osobi na fakultetu bilo omogućeno praćenje predavanja i s kojim se poteškoćama susretala u učenju i stjecanju znanja.
“Na fakultetu sam bila prva slijepa studentica, profesori do tada nisu imali iskustva sa slijepim osobama. Na toj prvoj godini sam imala asistenticu koja je bila ista godina. Pomagala mi je u kretanju po fakultetu jer sam tek tada krenula s učenjem kretanja pomoću bijeloga štapa. Na kraju svakoga predavanja bih ostajala razgovarati s profesorima kako bi ih uputila u načine na koje mi mogu pomoći. Bila sam redovna na svim predavanjima. Slušala sam prezentacije profesora i na svojoj elektroničkoj bilježnici Pronto zapisivala bilješke. Kolokvije i ispite sam pisala na laptopu s govornom jedinicom i čitačem ekrana specijaliziranom samo za te potrebe. Nekim profesorima je ponekad bilo lakše usmeno me ispitati, pa sam i na taj način rješavala neke ispite. U početku su mi knjige skenirali i prebacivali u PDF format u knjižnici. Potrebne knjige bih dobila na mail te bih ih također prebacila na bilježnicu i tako učila. Kasnije mi je centar Up2date pripremao knjige na isti način. S obzirom da sam upisala podsmjer mediji, ni praksa nije izostala. Na drugoj godini smo praksu imali na Hrvatskom radiju. Sve zadatke smo obavljali u grupama uz mentoricu Barbaru Vid“, pripovijeda Rakić koja kaže da je tada shvatila kako je komunikologija ono čime se zaista želi baviti.
Na višim godinama praksa je bila organizirana u obliku redakcije. Pisali su tekstove o aktualnim događanjima i vježbali novinarske žanrove. Dok se spremala za ispite uvijek je, kaže, počinjala učiti mjesec dana ili par tjedana ranije jer joj je bilo potrebno više vremena. Kako bi svladala program, uglavnom je pripremala svoje skripte. Poput većine slijepih i slabovidnih, Rakić je do sada radila uglavnom honorarne poslove u medijima, i to u medijima specijaliziranim za prava osoba s invaliditetom. Budući je iz razgovora s ostalim sugovornicima jasno da se slijepe i slabovidne nerijetko getoizira i pokušava ograničiti na teme koje se tiču isključivo njihovih problema, pitali smo je ima li i ona takva iskustva. “Ono što je glavni problem je da se nama uglavnom dodjeljuju takve teme. Smatram da bi i mi bez obzira na hendikep mogli pisati i o politici, sportu, pa i o nekim događanjima”, kaže.
Rakić se tek nedavno prijavila na Zavod za zapošljavanje. Stoga smo je pitali i na koje poteškoće nailazi u potrazi za poslom, te kako poslodavci, primarno iz medijskog sektora, reagiraju na činjenicu da je kandidat za posao slijepa osoba ili osoba oštećenog vida.
“Svaki dan pregledavam oglase u svojoj struci, ali ih slabo pronalazim. Ono na što trenutno nailazim su poslovi u marketingu i menadžmentu. Prije otprilike mjesec dana aplicirala sam za posao novinara na portalu Dnevnik.hr. Prije nego što ću poslati životopis u mailu sam objasnila da bez obzira što imam oštećenje vida mogu raditi sve zadatke. Napisala sam na koji način bih pisala članke i opisala sam problem odlaska na teren koji se može riješiti uz pomoć nekoga od kolega. Prošla sam predselekcijski krug i to je bilo to.”
Rakić misli da poslodavci izbjegavaju zaposliti osobu oštećenoga vida jer su nedovoljno upućeni u način prilagodbe njihovih radnih mjesta. Smatra da bi sve osobe koje su slijepe, a novinari su po struci, trebali prije same prijave na određeno radno mjesto u mailu to navesti. “Ponekad ni to neće biti dovoljno, ali vrijedi pokušati, zar ne?”, kaže naša sugovornica koja ističe kako je svjesna da u današnje vrijeme posao teško pronalaze i osobe koje nemaju problema s vidom. “Moramo se dosta boriti sami za sebe prvo kako bi poslodavce uvjerili da većinu toga možemo sami. Zaista moramo raditi i pokazivati što sve možemo kako bi nas ljudi, pa onda i poslodavci, shvatili ozbiljnije.”
No, premda se za završnom izjavom naše sugovornice načelno slažemo, na kraju valja podvući i to da poštivanje zakona koji slijepima i slabovidnima, ali i ostalim osobama s invaliditetom, jamče ravnopravan pristup tržištu rada i jednake radne uvjete treba dodatno zakonski regulirati i nadzirati, te ovu temu učiniti vidljivijom u javnom prostoru, kako bi njihova zajamčena prava u praksi doista bila omogućena.
Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.
Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.
Objavljeno
