Tema Tu ću subotu, kao i nekoliko drugih subota kasnog proljeća 2025., provesti na prosvjedu, među šarenim balonima, glasnom glazbom, obiteljima i djecom. Fotografirat će se nasmijani mladi ljudi, vijoriti zastave svih veličina, visoko će se podignuti transparenti. Jedan od njih prikazat će djevojčicu koja gleda u daljinu s plaštom na leđima. Ona je super heroina koja “može izvanredne stvari… jer joj je dopušteno da se rodi”. Tu ću subotu, kao i nekoliko drugih subota, provesti na Hodu za život.
Prvi Hod za život u Hrvatskoj održao se 21. svibnja 2016. godine u Zagrebu i to je bio jedini takav događaj u zemlji, organiziran s ciljem “skretanja pozornosti na poštivanje svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti”. Manifestacija se otada postupno proširila i ove se godine održava u 17 gradova. Hod za život pokrenula je udruga U ime obitelji koju se može definirati kao jednu od vodećih organizacija antirodnih pokreta u Hrvatskoj – pokreta koji se, prema McEwen i Narayanaswamy (2023), odnosi na “transnacionalnu mrežu aktera posvećenih očuvanju heteropatrijarhalne hijerarhije spola i roda u svim područjima društvenog, političkog, ekonomskog i kulturnog života”.
Ovogodišnji Hod u Zagrebu bio je prvi kojemu sam prisustvovala i dojam tog događaja bio je drugačiji od onog koji sam očekivala. Toliko mladih ljudi i djece, glazba, šarenilo i veselje, zatekli su me. Istaknuto “veselje” je važno jer nam govori nešto o ciljanoj atmosferi i općem tonu okupljanja. Drugim riječima, veselje nije slučajno: ono je dio diskurzivnog oblikovanja Hoda za život usmjerenog na poticanje pozitivnog emocionalnog angažmana. Kako navode Tranfić i Gergorić (2025), poticanje pozitivne emocionalne dimenzije Hoda za život – isticanjem ponosa, ljubavi i sreće – igra značajnu ulogu u izgradnji kolektivnog identiteta i solidarnosti unutar pokreta, ali i u širenju područja djelovanja.
Međutim, unatoč toj općoj benevolentnosti i “miroljubivosti”, u govorima sudionica i sudionika Hodova za život moguće je uočiti i donekle suptilnu, premda ipak često rabljenu retoriku “Mi protiv Njih”; retoriku koja se provlači kroz sve tematske cjeline koje su prepoznate analizirajući govore održane u trima gradovima: Zagrebu, Zadru i Splitu. Kada bismo te tematske cjeline sagledali_e samo kroz njihove ključne riječi, one bi mogle podsjetiti na ljudskopravaška / feministička okupljanja kojima sam prisustvovala; ključne riječi poput ljubavi, solidarnosti, prihvaćanja drugačijih, pružanja zaštite i podrške, ali i važnost znanosti naspram ideologije. Zbog toga ih je potrebno smjestiti u zadani kontekst i pažljivije razmotriti.
Pravo na ljubav
Među ključnim riječima koje su zabilježene dominantno mjesto zauzima pojam ljubavi. Jedna od govornica u Splitu zaželjela je “da svi ljudi vole svoj život i poštuju tuđi“. Ta je želja u skladu s jasnom porukom “žrtve i ljubavi” koju inicijativa šalje. Hod za život “nije samo angažman, već poziv srca”, a ljubav je ono što svako dijete “unosi u život svojih roditelja i najveći dar koji možemo dobiti“, čulo se u Zagrebu. No, prije svega, ljubav je ono na što svako dijete “ima pravo”. Točna rečenica koja je izgovorena na sva tri Hoda koja su razmatrana u ovoj analizi, glasi: “Bolesno dijete ima pravo na život, zaštitu i ljubav svojih roditelja, kao i ono zdravo. Pronalaženje i usmrćivanje bolesne ili drugačije djece nije dostojno civilizacije koja se hvali zaštitom ljudskih prava.”
U priloženim iskazima očituje se takozvani embryo-centered (Avanza, 2019), odnosno pro-life aktivizam fokusiran na embrio, koji se u diskursu Hoda za život preimenuje u “nerođeno dijete”. Tim činom preformulacije nerođeno dijete postaje politički subjekt koji zaslužuje zaštitu. Odabir ovog termina, zajedno s transparentima koji upozoravaju na osjećaje koje fetus doživljava, operacionaliziran je u svrhu poticanja empatije i osjećaja nanesene nepravde (Tranfić, Gergorić). Ovakvo preimenovanje taktički pomiče težište s autonomije žene na nerođeno dijete, čime je svaka argumentacija koja bi podupirala pravo na izbor stavljena u defanzivnu i moralno kompromitiranu poziciju.
Važno je pritom skrenuti pozornost na sljedeće: u govorima voditelja_ica, kao i u osobnim pričama koje su govornici_e dijelili_e s okupljenima, naglasak je stavljen upravo na zaštitu “bolesnog djeteta”, kao i na rizične trudnoće koje su govornice odlučile iznijeti, neovisno o tome što je život rođene djece bio težak, nerijetko obilježen nizom neuspješnih medicinskih zahvata i u konačnici vrlo kratak. Govornice su svjedočile o osjećaju “mira”, zato što su svojoj djeci u tom kratkom razdoblju, “pružile ono najvažnije, a to je ljubav”.
Prihvaćanje drugačijih (ne probiranje dostojnih)
Uz temu ljubavi, usko je vezan motiv prihvaćanja i to osobito prihvaćanja bolesnih, slabih, drugačijih:
“Bit će naše dijete ono kakvo ga je bog stvorio i točno takav je došao naš (ime djeteta) i mi smo danas baš zahvalni. On ima jednako pravo na život kao i svi mi. Promijenio je našu obitelj, promijenio je taj stav o očekivanju općenito od ljudi. Pokušali smo dalje u životu doživljavati i prihvaćati ljude sa svim njihovim vrlinama i manama.” (ZG)
“Dok smo još prolazili prvi postupak posvojenja, tamo vas pitaju jako puno pitanja dok rade procjenu možete li biti roditelj i među pitanjima koja postavljaju je i to kakvo dijete želite, koliko godina, curicu, dečka, dijete s teškoćama ili ne. Nama je to bilo jako čudno i nepojmljivo jer smo smatrali da ostanem trudna i da nosim dijete s Downovim sindromom ili nekim malformacijama, da bi to dijete svejedno rodili.” (ZD)
Definiranjem prava na izbor kao “pronalaženja i usmrćivanja bolesne ili drugačije djece” – kako je formulirano u analiziranim govorima – pravo žene na autonomiju nad vlastitim tijelom retorički se preoblikuje u čin hladnokrvnog ubojstva, čime se emocionalno i moralno diskreditira sam pojam izbora. Pritom, potencijalni razlozi za prekid trudnoće radikalno su reducirani na nevoljkost žena da se nose s problemima “nedostojnog” djeteta. Tome u prilog ide tendencija da se pravo na izbor izjednačava s “eugeničkim mentalitetom, odnosno odabirom onih koji su, pod navodnicima, dostojni života po našemu”, a što smo, kako kaže govornica, “imali priliku vidjeti na djelu u nacističkoj Njemačkoj” (ZG). Odluka o prekidu trudnoće također je prikazana kao nešto na što se žene “nagovara”, u što ih se “gura” i u što ih se “uvjerava” i zbog čega će se, u vremenu koje tek treba doći, ženama “ispričavati” (ZG).
Zaštita i podrška (ne prevara)
Uz važnost prihvaćanja “drugačije djece”, organizatori_ce Hoda za život ističu i svoju ulogu u pružanju podrške majkama, očevima i širim obiteljima kako ne bi postali_e žrtve “društvene prevare” ili “pritiska”. Premda je zaštita nerođenog djeteta primarni cilj inicijative, čini se da ni žena nije zanemarena. Sudionice i sudionici imali su potrebu naglasiti da nisu “protiv žena”. “To je besmisleno”, reći će jedan voditelj, nastavljajući: “u principu, zbilja stojimo iza žene” (ZD). U principu, žena iza koje se stoji je majka: “majke, koje su stup i temelj društva”.
Majke su sve žene, ne samo one koje su to postale, već i one koje to tek trebaju postati i one koje to nesumnjivo žele postati. Kako je ekstatično uzviknula jedna od voditeljica: “Da vidimo naše majčice, ruke gore! Majčice, trudnice, majke koje žele biti majke i vjeruju da će to biti, dignite ruke da vidim koliko vas ima!” (ZG). Od ove uloge koja samo čeka da bude ispunjena, žena se može okrenuti jedino ako je napuštena, neinformirana i prevarena i od te ju je prevare potrebno zaštiti.
“Kroz Hod za život u javnost je izišlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete već i za njihov život. One su raskrinkale onu laž da pobačaj osnažuje ili emancipira ženu. Žene koje su imale pobačaj ističu da je on bio rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, društva, čak liječnika. I mislim da je teško pronaći ženu koja se nije kad tad pokajala što je usmrtila dijete koje je nosila u vlastitoj utrobi ispod svoga srca. S tim je jako teško živjeti.” (ZD)
“Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja (ime djeteta), ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena. U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj osjetila sam koliki teret i tugu nose na svom srcu, jer cijeli život razmišljaju o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice više nisu tu da pruže podršku.” (ZG)
Ove tvrdnje nisu dodatno pojašnjene ni popraćene primjerima: na koji način su majke “prevarene”, kako točno društvo “potiče” na prekid trudnoće i tko su ti neimenovani “oni” koji vrše pritisak i pobačaj reklamiraju kao sredstvo ženske emancipacije? Za razliku od tih neimenovanih Drugih, zajednica okupljena oko Hoda za život obećava upravo podršku, podcrtavajući tako osjećaje pripadnosti i povezanosti.
“Drage majke i dragi očevi, niste sami. Mi ne možemo maknuti težinu situacije u kojoj se nalazite ali vam možemo pomoći nositi je. Rasporedit ćemo teški teret na više nas. Javite nam se kako bi vam pružili utjehu i potporu. (…) Plod mojih i naših promišljanja u Hodu za život je mreža potpore i solidarnosti.” (ZG)
“Ono što je najbitnije: svim mama, ali i očevima, obiteljima koje su u dilemi, niste sami.” (ZG)
“Mi danas želimo reći: Majko, nisi sama. Oče, tvoja uloga je važna. Dijete, ti si voljeno od samog početka.” (ST)
Kako objašnjava James Jasper (2011), osjećaji pripadnosti i povezanosti osnažuju kolektivni identitet grupe, osiguravajući kontinuitet kroz lojalnost. Kolektivni identitet također može biti osnažen i očuvan konstruiranjem izvanjskog neprijatelja, kao što je učinjeno ovdje. Neprijatelj, premda neimenovan, ipak je impliciran, osobito (točnije, isključivo) u govorima organizatorica Hoda za život.
Znanost (ne ideologija)
“Kroz ovih proteklih deset godina Hoda za život, čuli smo sve moguće dokaze što znanost kaže o početku ljudskog života. (…) Pa iako je tako, još uvijek postoje ljudi, organizacije, lobiji, koji tvrde da nerođeno dijete nije ljudsko biće.” (ZG)
Korisno je napomenuti da se u ovom konkretnom govoru neimenovani, premda sada već preciznije identificirani Drugi, spominju nekoliko puta, zauzimajući tako centralno mjesto ovog obraćanja. To su Drugi koji “i dalje tvrde da pobačaj ženu oslobađa”. Drugi koji “majke više djece omalovažavaju, a žene koje svoju bolesnu djecu usmrćuju daju nam kao primjer majčinstva”. Nasuprot tih Drugih koji se nalaze na strani “ideologije, laži i diskriminacije”, Hod za život stoji na strani “zdravog razuma, modernih zakona i znanosti”.
“Uskoro ćemo živjeti u našoj divnoj domovini za čiju su slobodu zdravlje i živote dali toliki branitelji, u kojoj će zakon štiti život, temeljeći se na volji naroda i na znanosti, a ne na ideologiji.” (ZG)
“Stoga želimo novi zakon, moderan zakon, koji se temelji na znanosti i koji apsolutno štiti život.” (ZD)
“Hodamo jer vjerujemo da je ljudski život svetinja, od samog početka i prvog otkucaja srca. Ne zato što to negdje piše, već zato što to govori zdrav razum i naša savjest.” (ST)
U ovim, ali i ranije priloženim iskazima moguće je primijetiti povezivanje nacionalističkog, religijskog ali i sekularnog diskursa. Sekularni diskurs, koji se očituje u pozivanju na znanost, dio je strateškog preoblikovanja pristupa antirodnih pokreta kojim se nastoji približiti široj publici (Tranfić, Gergorić) kao i dio mehanizama profesionalizacije antirodnih pokreta, koji sve češće napuštaju isključivo religijski okvir te svoje djelovanje predstavljaju kroz privid političke neutralnosti i akademske legitimnosti. Tako se akteri_ce unutar tih pokreta organiziraju u formi think-tankova i međunarodnih nevladinih organizacija, s istraživačima_cama koji_e objavljuju recenzirane radove, često uz podršku savjetodavnih odbora i fondacija (McEwen i Narayanaswamy).
Činjenica da se na okupljanjima u Zagrebu, Zadru i Splitu izlažu vrlo slične osobne ispovijesti, da se u iskazima organizatora_ica i voditelja_ica ponavljaju identične formulacije, govori u prilog toj profesionalizaciji. Ona se manifestira i kroz precizno ujednačeno oblikovanje poruka koje se žele plasirati.
Mi protiv Njih
S obzirom na širenje inicijative Hod za život i vidljivost koju stječe u javnom prostoru, te na strateške mehanizme koji uključuju, kako profesionalizaciju i pozivanje na znanost, tako i poticanje pozitivnih emocija, ipak je potrebno izoštriti oprez i kritičko čitanje korištenog jezika. Taj jezik, samo naizgled svjetonazorski neutraliziran, služi kao poprište antagonizacije kroz retoriku “Mi protiv Njih”. Ova retorika je značajna zato što su pravičnost i snaga Prvih podignute na iskrivljenoj reprezentaciji Drugih: lažljivih, ideologiziranih, bešćutnih, prevarantskih drugih. Podsjetit ću, pravo žene na autonomiju i izbor izjednačeno je s eugenikom.
Ono što se promjenom diskurzivnih mehanizama (pre)oblikuje nije samo javna reprezentacija antirodnih pokreta. Ono što se u očima javnosti (pre)oblikuje je i reprezentacija feminizma. Pritom me manje brine dio populacije koji je svjetonazorski već opredijeljen i puno češće se pitam o onom dijelu populacije koji je “ni tu ni tamo” ili “i tu i tamo”, u nedefiniranom političkom negdje, pred televizorom, koji sluša riječi organizatorica Hoda na Dnevniku i pomišlja: “Pa dobro, nisu rekle ništa nerazumno.” Tu je rečenicu bilo moguće čuti i među ljudima koji su se na ovim događanjima zatekli slučajno, ali su svejedno zastali i primili poslane poruke.
Tekst je nastao u sklopu projekta “Narratives, manifestations and impacts of anti-gender movement in Croatia” Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.
ObjavljenoObjavljeno
