U Rijeci je od 12. do 14. listopada održan prvi regionalni festival queer i feminističke kulture Smoqua. Festival na temu Sloboda – jesmo li uistinu slobodni/e? organizirala je Lezbijska organizacija Rijeka “LORI”, u suradnji s udrugom PaRiter, Građani svom gradu, Centrom za ženske studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, ART kinom Croatia i udrugom Labris. Kroz umjetničke sadržaje, audio-vizualne nastupe, radionice i panel rasprave javnosti je predstavljena queer i feministička kultura, njen društveni kontekst i psihosocijalna dimenzija.
Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, a jedan od ciljeva udruge jest i razvijanje queer i feminističke kulture.
O festivalu te queer kulturi i aktivizmu u Hrvatskoj i regiji pričali smo s Antonijom Stojanović iz organizacije LORI.
KP: S udrugom PaRiter i Centrom za ženske studije Rijeka organizirale ste prvi regionalni festival queer i feminističke kulture u Rijeci. Čime ste se vodile pri organizaciji i sastavljanju programa i tko su bili/e sudionici i sudionice festivala?
Još prilikom osmišljavanja festivala bitno nam je bilo okupiti što više udruga, inicijativa, platformi te pojedinaca/ki iz sfere queer i feminističke kulture i/ili koji/e se bave pitanjima roda, prava seksualnih i rodnih manjina i sada, kad podvučemo crtu nakon prvog festivala, vrlo smo zadovoljne ostvarenim. Željele smo da to bude ne samo festival koji organizira udruga LORI, već da kreiramo platformu (za početak na razini regije, zemalja bivše Jugoslavije) za neke buduće umjetničko-aktivističke projekte, koja će s vremenom rasti, razvijati se i postati jedna konstanta na kulturnoj sceni Rijeke. Zato smo pristupile ne samo udrugama i ustanovama s kojima smo od ranije imale uspješnu suradnju (PaRiter, Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, Art-kino, CGI iz Poreča, Labris, Sarajevski otvoreni centar…), već i drugim kulturnim čimbenicima: Građani/ke svom gradu, MMSU iz Rijeke, queer i/ili feminističkim umjetnicima/icama. Poseban “vjetar u leđa” bila nam je podrška Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture (Rijeka je pod sloganom Luka različitosti proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020. godine, uz irski Galway) kad su Smoquu uključili u svoj program, jer time su jasno pokazali pravac kojim žele ići u budućnosti.
Drago nam je da su se zapravo sve osobe/institucije/udruge koje smo pozvale na suradnju vrlo rado uključile, želeći doprinijeti razvoju queer i feminističke kulture u Rijeci i šire, ali i povećanju njene vidljivosti u javnosti. Sa svima njima smo skupa odlučivale o izboru sudionika/ica i svatko je dao doprinos iz svoje sfere djelovanja.
Programom je publici queer i feministička kultura predstavljena kroz umjetničke sadržaje (izložba Ane Hoffner i razgovor s umjetnicom, performans Nike Rukavine), audio-vizualne (nastup queer umjetničkog kolektiva House of Flamingo, Queer UP! party gdje su glazbu puštale cure iz Zbeletrona, koncert Le Zbora, projekcija performansa kolektiva Haveit, projekcije kratkih filmova: Jagode, Tranzicija, Dont brejk maj turbofolk hart), radionicu Dodir, tijelo, seksualnost koju su vodile Jasminka Juretić i Ana Andrinić te panel rasprave (sa sudionicima/icama: Leila Šeper, Zoe Gudović, Franko Dota, Mirza Halilčević, a zbog bolesti nažalost nisu prisustvovale Mia Gonan, Nataša Velikonja i Nina Dragičević) te info štandove udruga i inicijativa koje se bave pravima žena i LGBTIQ osoba. Koncipiran je program kako bi se posjetitelji/ice mogli/e upoznati s poviješću i značajem queer i feminističke kulture, razviti kritičku svijest o njima, istražiti kulturni i društveni kontekst, te psihosocijalnu dimenziju ove kulture.
Isto, vrlo nam je bitno bilo privući što više “običnih” ljudi, to jest onih koji inače ne dolaze na naša događanja i pretpostavka je da možda ni ne znaju puno o toj tematici a upravo kako bismo ih o tome informirale, te smo zato odabrale što više javnih prostora za održavanje aktivnosti: Korzo kao “žilu kucavicu” Rijeke, kafiće, kino, jedan od najposjećenijih klubova za izlazak u gradu itd., s tim što nam je naravno najbitnije bilo da su ti prostori LGBTIQ friendly.
KP: Festival se bavio propitivanjem sloboda u odnosu na društvene, kulturne, institucionalne i individualne opresije. Koliko su one još uvijek prisutne u hrvatskom društvu, za razliku od zemalja u susjedstvu? Zašto ste baš pitanje slobode odlučile odabrati za prvu temu queer Festivala?
Nažalost, naročito posljednjih nekoliko godina vidimo da pitanje opresije u našem društvu, ali i većem dijelu Europe, nije samo prisutno još uvijek, nego bismo prije rekle sve više. Sve veća prisutnost i jačanje “snaga” koje slobode pojedinca/ke žele umanjiti pa i ukinuti (prije svega, na meti su LGBTIQ zajednica i prava žena), dovode nas do toga da se moramo boriti ne samo za slobode koje priželjkujemo, već i za očuvanje onih već stečenih. Primjera za to u Hrvatskoj imamo na nesreću i previše – svakodnevno svjedočimo raznim oblicima opresije – “najsvježiji” su primjeri nacrta Obiteljskog zakona, ali ne zaboravimo i micanje termina životno partnerstvo iz nekoliko zakona donesenih u protekle 2 godine, što onda uzrokuje pravne poteškoće kada čovjek želi uživati to svoje pravo. Primjerice, u 2016. godini izglasano je nekoliko poreznih zakona. Iako se u Općem poreznom zakonu izjednačavaju sve institucije (brak, izvanbračna zajednica, životno partnerstvo…), u Zakonu o porezu na dohodak, Zakonu o porezu na promet nekretnina i Zakonu o lokalnim porezima se nigdje (!) ne spominju životni/e partneri/ice (niti izvanbračni drugovi) kao oni koji mogu ostvarivati porezne olakšice, već samo bračni drugovi. Ovo je veliki problem, budući da ako se u zakonu ova vrsta zajednice ne spominje to neposredno otvara prostor za diskriminaciju u praksi.
Također, imamo i sve češću “tihu” institucionalnu opresiju, opet naročito usmjerenu prema LGBTIQ osobama: primjerice, trans osobe imaju zakonska prava na određene medicinske zahvate, na promjenu dokumenata, ali u praksi im nerijetko institucije ta prava ograničavaju ili jednostavno, ne odobravaju. Potom slijedi dug, zamoran i ne uvijek uspješan proces da osoba dobije uslugu koju je trebala dobiti odmah.
Zato smo odlučile na pitanje Sloboda – jesmo li uistinu slobodni/e? kao temu vodilju Smoque te željele i javnost uključiti u promišljanje o tome.
O stanju po pitanju sloboda u susjednim zemljama na festivalu su govorili/e sudionici/ice iz BIH, Srbije, Slovenije, prikazivani su radovi i iz Crne Gore i s Kosova, pa je nekako naš opći zaključak da taj opresivni val nije mimoišao ni naše susjede, jedino po čemu se naše zemlje razlikuju su one slobode stečene od ranije, a koje su sad na meti.
KP: Povijest queer kulture u Rijeci u sklopu Festivala predstavile ste queer šetnjom gradom. Koliko je bogata povijest queer kulture u Rijeci i koliko se slobodno razvijaju alternativni oblici kulture i aktivizma u ovom gradu?
Queer kultura u Rijeci postoji već dosta dugo, razvija se manje-više konstantno, a najbitnija kultna alternativna mjesta su zapravo i izgrađena na konceptu beskompromisne slobode, npr. OKC Palach. U tom smislu, lijepo je živjeti u sredini gdje se ti alternativni oblici kulture i aktivizma razvijaju, a da li i koliko slobodno trenutno, to je nažalost upitno jer dosta financijski ovise o institucijamako suko su one s razine države – pa, dovoljno je reći da svjedočimo koliko su te institucije naklonjene alternativnoj kulturi i aktivizmu.
Queer šetnja je izazvala jako puno interesa prije svega među lokalnom publikom, jer je dosta ljudi željelo čuti o povijesti svog grada, iako je to prvenstveno zamišljeno za sudionike/ice iz drugih gradova, da njima približimo Rijeku. Namjera nam je bila upoznati publiku sa životom queer i LGBT osoba u Rijeci tijekom vremena. Kroz istraživanje o tome nam je najinteresantnije bilo to što Rijeka ima i u prošlosti je imala dosta friendly mjesta za okupljanje, upoznavanje LGBTIQ “ekipe”, ali i dalje nema gay kafić ili klub. za razliku od drugih, ne nužno većih gradova u regiji gdje je opresija jača. To nam jasno pokazuje da što su individualne slobode veće, manja je potreba manjine da se drži u začahurenim prostorima kao i većine da tu manjinu getoizira.
KP: S izjednačavanjem prava i većom vidljivosti LGBTIQ zajednice i specifični oblici queer kulture poput draga, sve više postaju dio mainstream ili popularne kulture. Treba li queer kultura zadržati svoju aktivističku prirodu kako bi ostala relevantna za LGBTIQ pokret ili je neizbježno njeno “utapanje” u suvremenim pop kulturnim tokovima?
Mi queer kulturi i pristupamo s aktivističko-umjetničkog aspekta jer ocjenjujemo da naše društvo još nije dovoljno upućeno u taj vid kulture – u to smo se uvjerile nakon medijskih objava o festivalu na raznim portalima, što lokalnim, što nacionalnim, gdje su komentari bili dosta nepovoljni po nas, ali i odraz nepoznavanja materije. Ako na sam spomen queer i feminističke kulture (određeni) dio javnosti na umu ima “bespotrebno paradiranje” i neke sramotne, čak bih se usudila reći i bolesne insinuacije (govorimo o javnim komentarima na portalima, te određenim člancima o festivalu), jasno nam je da je queer kultura u Hrvatskoj daleko od mainstreama i popularne kulture, te je aktivistički moment upravo u tom informiranju i senzibiliziranju javno. Budući da joši još uvijek živimo u pretežito patrijarhalnom društvu koje ne priznaje odstupanja od binarnog viđenja identiteta s jasno određenim muško-ženskim ulogama, queer kultura je ta koja propituje i preoblikuje zastarjele koncepte uz približavanje pojma rodnog identiteta, razbija predrasude i pomiče granice društva u smislu integracije različitosti.
U tom smislu, Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja Lezbijske organizacije Rijeka “LORI” u području prava seksualnih i rodnih manjina, mi festival doživljavamo kao spoj umjetnosti i aktivizma, te nam je svakako cilj istaknuti aktivistički moment u queer kulturi.
KP: U kontekstu trenutne socijalno-političke situacije i dominacije desno radikalnih skupina u javnom prostoru, koliko ima prostora za rast i nadogradnju ovog, ali i sličnih queer festivala?
Prostora u Hrvatskoj mislim da ima, manje rekla bih nego ranijih godina, ali postoji, i to upravo zbog (ranije) dostignute razine opće svijesti. Potrebe svakako da ima, upravo jer je i ta postignuta razina prava i opće svijesti ugrožena i dovodi se u pitanje. Naravno da nas zabrinjava jačanje desno orijentiranih skupina koje su se infiltrirale u sve sfere javnog života, pa time mogu kontrolirati što i u kojoj mjeri možemo predstaviti široj javnosti. To najbolje vidimo kroz presjek medijskog prikazivanja primjerice, LORI zadnjih godina. Alarmantno nam je bilo kad smo više puta doživjele da nam dođu novinari/ke, naprave reportažu i potom kažu da će vidjeti hoće li se to i kako moći objaviti, jer “znate kako je, i kod nas je došlo do promjena”.
No, u ovakvim trenucima, smatramo da je najbolje što možemo učiniti zapravo djelovati još više, umrežiti se s organizacijama i platformama s istim ciljevima i uz solidarnost i zajedničke napore, nesumnjivo da možemo kreirati prostor za razvoj queer i feminističke kulture.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
