Tema Petak, 13. listopada 2023. Sajam knjiga u Frankfurtu otkazuje ceremoniju dodjele nagrada palestinske autorice Adanie Shibli. Shibli je nagrađena za knjigu Sporedan detalj u kojoj opisuje kako povijesni “detalj” – silovanje i ubojstvo arapske djevojčice od strane izraelskih vojnika – potpuno mijenja život jedne suvremene Palestinke koja postane opsjednuta tim zločinom. Kroz oči palestinske pripovjedačice dobivamo uvid u današnji život Palestinaca, stiješnjenih između zidova i bodljikavih žica, u strahu od izraelskih vojnih patrola, oduzimanja zemlje, nasilja. Takva je perspektiva nakon Hamasovog pokolja izraelskih civila 7. listopada, u Njemačkoj ocijenjena nepriličnom.
Shibli je tako postala jedna od prvih “otkazanih”, kulturnjaka i javnih osoba čiji su nastupi, izložbe, govori, dodjele nagrada, ugovori i ine kulturno-umjetničke aktivnosti odgođene ili otkazane zbog njihovog izražavanja podrške Palestini ili percipiranog antisemitizma njihovih djela. Niz otkazivanja je uslijedio i traje dan danas, pa, četiri mjeseca kasnije, stranica Archive of Silence, pokrenuta kako bi dokumentirala ušutkane glasove, broji više od 90 redaka s imenima “otkazanih”.
Da će Njemačka podržati ofenzivu Izraela nakon Hamasovog napada, nije bilo upitno. Da će Njemačka svesrdno podržavati Izrael i nakon što je ofenziva prerasla u višemjesečno neselektivno bombardiranje Gaze i, u trenutku pisanja ovog teksta, uzorkovala smrt gotovo 30.000 ljudi te gotovo potpunu anihilaciju infrastrukture, i nije nužno iznenađenje, ako se odnos Njemačke prema Izraelu promatra kroz prizmu uloge Trećeg Reicha u holokaustu. Godine 2008. bivša kancelarka Angela Merkel nazvala je sigurnost Izraela njemačkim državnim interesom (Staatsräson), što je stav koji je sadašnji kancelar Olaf Scholz ponovio nekoliko dana nakon Hamasovog napada. Sadašnja njemačka kultura kanceliranja u kulturnom sektoru logičan je nastavak njemačkog odnosa prema palestinskim simbolima i kritikama Izraela.
Prosvjedi za slobodu Palestine već se desetljećima odvijaju uz teški policijski nadzor. Bundestag je još 2019. godine donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježio kao antisemitski. Također, anticionizam i antisemitizam se danas u Njemačkoj mahom promatraju kao uvezeni sentimenti. U prvim tjednima nakon Hamasovih zločina i za vrijeme početne ofenzive na Gazu, spontani izražaji solidarnosti s Palestinom klasificirani su kao antisemitski, a kefije (marame koje su poznate i kao “palestinske”), simbol palestinskog identiteta, oduzimane prosvjednicima. Razni su političari, od zelenog vicekancelara Roberta Habecka do socijaldemokratskog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, pozvali Nijemce arapskih i palestinskih korijena te njemačke muslimane da se distanciraju od Hamasa. Vođa demokršćana, Friedrich Merz, kazao je da Njemačka ne može primiti više izbjeglica jer “ima dovoljno mladih antisemitskih muškaraca u zemlji”.
U međuvremenu je prozivanje za antisemitizam i otkazivanje umjetnika postalo gotovo demokratično u svojoj isključivosti, pa su tako otkazivane javne osoba svih profila i nacionalnosti. Otkazani i kritizirani su pisci, vizualni i filmski umjetnici, DJ-evi, studenti, bivši predsjednički i premijerski kandidati, Greta Thunberg, kolektivi i kulturni centri. Razlozi otkazivanja sežu od iskazivanja nepodobnog političkog stava, javno ili na društvenim mrežama, do problematiziranja umjetničkih interesa i fokusa kao takvih. Minhenska Umjetnička akademija tako je 15. listopada otkazala radionicu glazbenika Nicolasa Jaara jer je na Instagramu kritizirao stav Bijele kuće. Mjesec dana kasnije otkazana je i izložba berlinskog fotografa Raphaëla Malika koja prikazuje fotografije svakodnevnog života Muslimana u Berlinu, Parizu i Istanbulu. U obrazloženju umjetniku, predstavnici galerije naveli su da žele izbjeći konflikte i stoga ne mogu prikazati izložbu fotografija iz “muslimanskog života”, a da istodobno ne prikažu i kontrastni pogled, “primjerice slike iz života Židova”. Otkazivanja nisu poštedjela niti židovske umjetnike. Saarlandski je muzej otkazao izložbu židovske umjetnice Candice Breitz koja je trebala biti otvorena ovog proljeća, zbog njezinih “problematičnih” komentara o konfliktu. Za britanski Guardian Breitz je kazala da je muzej od nje de facto tražio da izjednači holokaust i Hamasove napade 7. listopada. “To bi značilo relativizirati holokaust (…) Trebam li prokazati apsurdnost toga da Nijemci diktiraju židovskom narodu kako će artikulirati svoje reakcije na mrzilački napad terorista na Židove”, kazala je.
Birokratska cancel kultura
Slika moderne i otvorene Njemačke, Njemačke koja se suočila sa svojom prošlosti i naučila svoju lekciju, kao i imidž Berlina kao neprikosnovene umjetničke i klupske meke također su nagrizeni najnovijim događanjima. Institucije koje po percepciji pripadaju lijevom spektru (kazalište Volksbühne, kazalište Maxim Gorki) pridružile su se otkazivanjima; supkulturni prostori koji su postali institucije također. Berghain, vjerojatno najpoznatiji klub na svijetu, 20. prosinca je otkazao nastup francusko-libanonskog DJ-a Arabian Panther zbog podrške Palestini na društvenim mrežama. Organizatori Documente osudili su članove umjetničkog kolektiva ruangrupa (koji su i kao umjetnički ravnatelji festivala 2022. optuženi za antisemitizam) jer su lajkali video prosvjeda za Palestinu u Berlinu. Umjetnici su naknadno povukli lajkove i rekli da se radilo o pogrešci.
“Ne iznenađuje me da je šaptom pao kulturni sektor, budući da je dominantno ovisan o državnom financiranju. Reakcija je kulturnog sektora puno tiša nego što bih očekivao od Berlina, ali ja bih to povezao prvenstveno s egzistencijalnim pitanjem”, kaže Mario Kikaš koji je trenutno na doktoratu na Sveučilištu Nord u Norveškoj, a koji je 2018. i 2019. živio u Leipzigu, gdje je studirao na master programu Instituta za europske i globalne studije. Kikaš, koji se u svome radu bavi, između ostalog, pitanjima rada i kulture ističe da se na pitanju politike sprječavanja antisemitizma najbolje uočava birokratiziranost Njemačke: “Stihijska zabrana me i nije iznenadila jer je Njemačka jako birokratizirana država. Njihova politika borbe protiv antisemitizma je također politika jako birokratiziranih, etatističkih modela.”
Hana Ćurak, spisateljica i istraživačica koja se u Njemačkoj nalazi od 2017., a trenutno je angažirana kao istraživačica na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, te je na doktoratu na Sveučilištu u Zürichu, taj etatistički model jednoumlja uočava i u akademskoj zajednici. “Biti na Univerzitetu u Berlinu danas, bez obzira na sve sjajne prilike koje on i dalje nudi, kao i šačicu neovisnih i angažovanih aktera, prvenstveno znači bojati se. Bojati se za svoju karijeru, bojati se za budućnost svoje porodice, za to da li će se nešto što kažeš protumačiti pogrešno, za stabilnost svog malog prekarnog ugovora od tri, četiri, pet godina… što vodi u totalnu depolitizaciju univerziteta. To se posebno osjeti otkako je, maltene, dekret države Njemačke takav da o Palestini nema ni govora”, objašnjava. “Ako [ga] uopšte ima, on je bijeloj Njemačkoj, čak i toj koja sebe percipira veoma dobronamjernom, često zamaskiran u neke cinične metafore, ili blazirane, cenzurisane i hiperintelektualizirane diskusije o nekim ‘komplikovanim problemima’ koji to nisu. Taj nivo privilegije u kojem možeš sebi dopustiti da kažeš da ‘nemaš dovoljno informacija’, da imaš ‘diferencirano mišljenje’ o genocidu nad Palestincima je zaista nedopustiv, osim što je ovdje totalno normaliziran“, ističe.
U prosincu 2023. berlinski je senat uveo takozvanu “klauzulu protiv diskriminacije” kojom se državno financiranje kulturnih projekata uvjetovalo prihvaćanjem definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Prema toj definiciji antisemitizam uključuje, između ostalog, i uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom i demoniziranje izraelske države. Prema kulturnjacima koji su se usprotivili takvoj definiciji, njezino bi uvođenje otvorilo put sankcioniranju svake kritike Izraela.
Klauzula je naposljetku povučena zahvaljujući angažmanu međunarodne inicijative kulturnih radnika Strike Germany, koja poziva na bojkotiranje njemačkih institucija i kulturnih programa koji provode cenzuru i otkazuju umjetnike i umjetnice koje pokažu solidarnost s Palestinom. Peticija inicijative je u rekordnom roku prikupila više od tisuću potpisa, među kojima su i Nobelovka Annie Ernaux, filozofkinja Judith Butler te bivša direktorica Documente, Catherine David. Efekti protesta kulturne zajednice postali su vidljivi na programima festivala poput Transmedialea koji je bio načičkan riječju “withdrawn” nakon što su brojni uzvanici odlučili bojkotirati festival koji je financiran iz državnog budžeta, te samim time dužan podrediti stajališta službenoj politici.
Prosvjedni glasovi
Uz kolektivne plamičke otpora, valja izdvojiti i one pojedinačne, kakav predstavlja i odluka spisateljice Lane Bastašić da prekine suradnju sa svojim njemačkim izdavačem, frankfurtskim S. Fisherom, kao dio protesta protiv cenzure. Taj je potez prenesen u brojnim medijima, ne samo onima s našim prostorima nego i šire, jer slici pasivnog umjetnika u strahu od otkazivanja suprotstavlja umjetnika koji odabire sustav u kojemu će raditi. Nedugo nakon raskidanja ugovora, udruga Literaturhaus NÖ iz Austrije povukla je poziv za gostovanje Bastašić na umjetničkoj rezidenciji i književnom festivalu u Salzburgu. Spisateljica je ostala dosljedna svojem stavu i svoj odgovor objavila i na Instagramu: “Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate i sistem u kojem živite naveli da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih spisateljica poput mene) vi niste književnost. Vaš novac nije književnost. S.Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo,” dodavši ispod teksta “Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet.”
A za Jugoslavene (u ovom kontekstu mislimo na ljude s područja bivše Jugoslavije) je, po Kikaševom mišljenju, danas Njemačka, što se tiče plesne i vizualne umjetnosti, najbliže što u Europi imamo Parizu s početka 20. stoljeća. “Geografija je sudbina. U Njemačkoj naši književni i plesni autori imaju poziciju, percipira ih se kao aktere, zbog povijesti i geografije i umreženosti”, kaže on.
Granice kulture su porozne, pa su “jugoslavenski” glasovi mogli ostaviti traga i u njemačkoj misli. “I u akademiji i u umjetnosti smo ipak jaki i potkovani dobrim iskustvom i teorijom. Ovaj se prostor pokazao kao prostor u kojem se ljudi pronalaze, u kojem gradimo kolektive, posebno sada postaje jasno s kime se mogu graditi solidarnosti. Posebno nova generacija nas koji dolazimo iz bivše Jugoslavije – možemo i trebamo da svašta naučimo Nijemce, ne zbog njih, nego zbog nas, zbog svih nas”, smatra Ćurak.
Kaže i da, s obzirom na to da je u proširenijoj institucionaliziranoj poziciji i da je njezin projekt Sve su to vještice od početka zamišljen kao transnacionalni feministički poduhvat, ne ovisi ni od kakve strukture osim one koju sama pažljivo bira. “Takva pozicija Vještica za koju sam svjesno radila, a koja jeste platforma za kolektivnu – dakle ne samo moju – političku angažovanost u javnoj sferi, je nešto na što sam ponosna i što mi daje privilegiju i odgovornost da je otvorim za glasove koji o okupaciji Gaze progovaraju hrabro i neovisno. Ne mislim da je taj glas samo moj, ne mislim da je govoriti o Palestini nešto što se treba individualizirati na bilo koji način.”
Hoće li se buduća relevantnost naših kulturnjaka u Njemačkoj mjeriti time koliko su svoje stavove spremni prilagoditi njemačkom službenom narativu, ili će u skoroj budućnosti Njemačka govoriti o lekcijama naučenima 2024. pokazat će vrijeme.
Trenutni narativ i reakcija na njega ostavlja dojam da se njemačka kulturna i ina politika nalazi na prekretnici, između ostalog i zbog toga što svjedočimo i neviđenom usponu ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) koja je trenutno druga najsnažnija stranka u zemlji. Od tri istočnonjemačke savezne pokrajine u kojima će se u rujnu održati izbori, u dvije, Tiringiji i Saskoj, u anketama vodi AfD. Istraživački medij Correctiv 10. siječnja objavio je priču o sastanku političara iz AfD-a s pripadnicima neonacističkih krugova tik izvan Berlina. Na sastanku se, između ostalog, razgovaralo o deportaciji milijuna ljudi s ili bez njemačkog državljanstva na temelju rasnih karakteristika ili njihove “nemogućnosti asimilacije u njemačko društvo”. Za izvedbu ovog plana skupljale su se donacije. Nakon objave priče, uslijedili su masovni prosvjedi protiv ekstremne desnice diljem zemlje, pa je nedavni prosvjed u Berlinu okupio preko 150.000 ljudi.
Antidesničarski prosvjedi zasjenili su tako na neko vrijeme i prosvjede solidarnosti s Palestinom, a lijevi je centar, sa Scholzom na čelu, u prosvjedovanju protiv AfD-a pronašao nekontroverzan način afirmiranja svoje lijeve pozicije. No vrijedi se prisjetiti da je to isti Scholz koji se u listopadu nije libio koristiti desničarskom retorikom kada je ustvrdio da Njemačka treba početi “deportirati na veliko”. Istodobno, mnogi njemački muslimani koji su na prosvjedima željeli pokazati solidarnost s Palestinom, izjavili su za medije da su bili žrtve diskriminacije i da im nije bilo dozvoljeno isticati palestinske zastave i propalestinske transparente.
Rasizam, islamofobija i relativizacija koja ih prati od 7. listopada za mnoge su izmijenili dojam Njemačke kao otvorene zemlje. Među njima je i Hana Ćurak, koja kaže da se uslijed ovakve atmosfere “bori sa vrlo pesimističnim pogledom na svijet, pogledom koji joj nije srodan.“
“Kao i većina mojih prijatelja, naravno među njima i Jevreja, kao i Jevreja iz Izraela, ne osjećam se posebno sigurno u budućnost u Njemačkoj, ne znam šta će od nje biti, ali mi je važno da doprinosim kolektivnom otporu koji tu postoji. Nakon prošle godine, kada sam se jako entuzijastično odlučila na to da živim u Berlinu i gradim svoj život ovdje, sada razmišljam i o nekim drugim varijantama. Iako mislim da nikada nisam romantizirala ovaj grad, nažalost, ni obećanje Berlina, čini mi se, više ne postoji“, zaključuje.
ObjavljenoObjavljeno
